Cinizam i prezir komotno mogu biti među prvim asocijacijama kada se spomene Tomas Bernhard, pisac iz Austrije koji je dosljedno prezirao austrijsko društvo i cijelog života pisao o onome što je video kao njegove glavne odlike - odvratnosti malograđanštine i klerikalizacije, kosturima iz ormara preostalim iz Drugog svjetskog rata i nikad iskorijenjenom pritajenom nacizmu, odnosno o svemu onome o čemu se u naciji ćuti, te je stoga neprestano i navlačio na sebe gnjev i odijum u svojoj zemlji. Naravno da je Bernhard aktuelan i danas, i još dugo će biti, i naravno da se stvari o kojima govori prepoznaju i na mnogo širem planu, postajući sve vidljivije kako represivne i konzervativne politike jačaju na (barem) evropskom nivou. Pored toga, u pitanju je i vrhunska literatura.
“Moje nagrade“ su posthumno objavljena knjiga u kojoj pisac upravo piše o tome - priznanjima koja je dobijao, kako ih se gnušao i kako ih je primao, kako mu se nisu milili oni koji su mu to dodjeljivali ali mu je bio drag novac koji je išao uz to. Sarkastičan prema svijetu i samom sebi, Bernhard priča o odvratnoj pokvarenosti sitnih interesa, simboličkog kapitala, priznanja visoke kulture, preraspodjele bogatstva itd. Taj buržoaski kontekst Prvog svijeta je grozan, ali njegove privilegije su izuzetno primamljive i Bernhard vrlo jasno pokazuje koliko je i kulturno-umjetnički svijet, iako često kritičan spram sistema, zapravo jedan od stubova tog i takvog društva.
Gomile teksta koji je urnebesno duhovit u svojoj ironiji i sarkazmu, autorka rediteljskog koncepta Maja Pelević spakovala je u jednu, da kažemo, aktivnost koja traje kroz cijelu predstavu: postavljanje banketnog stola sa EU zastavicama, punog šampanjca i lažnog grožđa i kolača, koji će odmah po namještanju biti razbacan, kao poslije svakog pravog svečanog prijema. Na Slobodanu Beštiću počiva cijela predstava, i on ovog Bernharda igra dosta suzdržano, igrajući se sa samozaljubljenošću i drama queen tendencijama, opet uz ozbiljnost koja razotkriva autoironiju.
Partnerka na sceni mu je Gordana Perovski, istovremeno u funkciji suflerke koja će ako zatreba raditi svoj posao, ali i Tetke, koja povremeno ulazi u dijalog sa Beštićem/Bernhardom. Sa usponom na društvenoj ljestvici i većim nagradama ide i sve veći apsurd ceremonija dodjele, da bi predstava kulminirala govorom koji je Bernhard držao prilikom prijema jedne od svojih nagrada, o mrtvoj Evropi o kojoj se sanjalo, o haosu i gluposti svijeta, koji će zaglušiti zvuci Ode radosti.
Oglodane kosti, porušeni sto i zaglušujuća buka tako nam na kraju skreću pažnju na totalitarni aspekt savremene Evrope koji se u posljednje vrijeme stalno razotkriva, od tretiranja Grčke od izbjegličke krize. Mrvice sa stola ponuđene su kako umjetnicima sa margine koji hvataju priključak na sistem, tako i državama sa evropske periferije koje, kao što piše Srećko Horvat u programu predstave, dolaze na žurku u vrijeme fajronta.
Što se tiče same pozicije umjetnika, predstava ostaje na bernhardovskoj liniji, puna autoironije i potrebe za autorefleksijom: možemo do sutra govoriti sa scene koliko je svijet u kom živimo odvratan i koliko su nam politike pogrešne, ali istovremeno ćemo uživati privilegije tog svijeta. Veza između visoke kulture i neokolonijalnih politika zapravo je mnogo jača i vidljivija nego što bi svi mi željeli da priznamo.
Bonus video:
