Mina Radović nedavno je izlagala u Briselu. Izložba je imala intresantan naslov - “Ka tački okupljanja”. Na pitanje - što znači taj naziv i kakvi su bili utisci tamošnje publike, mlada umjetnica za ART Vijesti kaže:
- Suštinski, izložba u Briselu bila je apstraktni koncept sa realističkim obrisima. Tačkom okupljanja nazvala sam moje nastojanje da različitost fragmenata u slici usmjerim ka cjelini. Zanimljivo mi je bilo posmatrati kako publika drugačijeg senzibiliteta, kulturnog obrasca i estetskog iskustva komunicira sa mojim djelom, kako primaju i prihvataju moju energiju i likovnu imaginaciju. Možda najzanimljivije od svega mi je bilo kad sam na vratima galerije ugledala dva dječaka afričkog porijekla, koja su očigledno pripadala nižem društvenom statusu, kako znatiželjno prilaze slikama i pažljivo ih posmatraju. Skromno obučeni među tim svijetom pretežno iz diplomatskog i kulturnog miljea Brisela, bili su mi najdraži gosti. Možda će se na mojim budućim slikama pojaviti njihove crne i tako sjajne oči. Poklonila sam im katalog i oni su puni zahvalnosti otišli.
U Herceg Novom ste imali izložbu u ateljeu Tomanović. Ta izložba je u kulturnom miljeu grada, bila poseban događaj, a za Vas, pretpostavljam, poseban doživljaj... Više razloga me navodi na ovakvu konstatciju, a Vi ćete dati doživljaj novske izložbe. Podsjetićete se i one budvanske, koja je naišla na veliko interesovanje i publicitet.
- Sama činjenica da je Herceg Novi grad u kome sam odrasla, učininila je tu izložbu posebnom. Zbog ambijenta, zbog publike i ljudi koji su pratili moj likovni put još od ranih dana, dok je slikarstvo za mene bilo samo “igranka bez prestanka” (što je, srećom, za mene nepromjenjivo stanje). Kad sam postavila slike između radova velikog vajara Luke Tomanovića, otkrila sam kako volumen na mojim slikama neočekivano lako i prirodno uspostavlja dijalog sa njegovim skulpturama. I dok je izložba u Herceg Novom imala gotovo intimni, pa i sentimentalni karakter, budvanska izložba u Modernoj galeriji, predstavila je moj cjelokupni opus u tom trenutku. Moram priznati da me je obradovalo što u Budvi koja je ljeti simbol lake zabave, paralelno žive i neke oaze kulturnih dešavanja u kojima se, u velikom broju, okuplja sasvim drugačiji svijet.
Svaki umjetnik je svemir za sebe. Kiš je govorio: biti umjetnik, znači - imati senzibilitet. To je autentičnost. Vaš senzibilitet je na vašim slikama. Kako bi ga definisali riječima, za one koji Vaše slike još nijesu vidjeli?
- Nisam od onih koji mogu lako svoj senzibilitet pretočiti u riječi. Inicijativu prepuštam drugima, stručnim za to. Takođe, smatram da ne treba, ono što nastaje čulno, svoditi pod kontekst, definisati. Moja djela uglavnom nastaju čulno. I doboro ste rekli - svaki umjetnik je svemir za sebe. Složićete se da je ista stvar sa doživljajem, percepcijom, okom posmatrača. U tom smislu onima koji nisu vidjeli moje slike preporučila bih da to učine.
Čitanje slike, specifičnije je od čitanja knjige; treba čitati linije i boje, nevidljive palimpseste?
- Kod slike, čar i jeste u tome što treba, a ne mora. Svako čita lišen odgovornosti, dok sa knjigom nije ista priča. Jednostavno je drugačije. Slika nam daje veći prostor za imaginaciju, a još od modernizma važi pravilo da se slika završava u oku posmatrača. A na posmatraču je da li će je čitati (dovršavati) kroz linije, boju, sjenku, oblik ili pak priču. Likovna umjetnost i muzička su ponajviše otvorena djela.
Vraćate li se slici, i koliko je ona - dio Vas, nakon što je završite?
- Ona je ja, ja sam slika. Sigurna sam da je ona istinitije ja od onog koje vi vidite pred sobom. Zato što je slika moja šifrovana tajna. Nas dvije smo kao blizanci. Nema odvajanja ni kad me fizički napusti. Uvijek joj se vraćam, tačnije, ona se meni vaća, navodi me na preispitivanje, suočava se sa mnom jedan na jedan. Vješto se provlači(m) kroz svaku moju narednu sliku.
Svaki umjetnik nosi ličnu odgovornost, pred djelom i vremenom. Intresuje me, Vaš doživljaj te odgovornosti...
- Moju odgovornost vidim u pomjeranju individualnih stvaralačkih granica. Ni jednu drugu odgovornost, koja uskraćuje moju slobodu u likovnom izrazu, ne prihvatam. Spontano nastali pokreti, instinktivno određuju moje granice dozvoljenosti.
U umjetnosti se mijenju pravci. Svako vrijeme ima svoj izraz, svoj jezik, svoju boju. Konačno, i svoje breme. No, uprkos neminovnom prisustvu vremena i pečata koji ono ostavlja na umjetnika, postoji i ono dublje, ponornije, ono što je srž i istina. Toliko potvrđeno pravilo: forme se mijenjaju, duh je isti. Neko je to potvrdio riječima: mijenjaju se pjesnici, ne i poezija, ona je vječita.
- Da se razumijemo, umjetnik nije vanzemaljac. On je dio vremena u kome živi i na njega reaguje i kad slika oblačiće, cvijeće ili kad ja slikam nogu koja hoće da razvali ram slike u želji da izađe napolje, da se oslobodi. U suštini je sloboda i individualna poetika. Najljepše u umjetnosti je to što se u procesu stvaranja ne kalkuliše ni sa značajem niti sa bilo kakvim atributima spoljašnjeg. Svako ima drugačiji rukopis, svako voli da priča svojim jezikom, svira svojim ritmom. Izbor je apsolutno individualni. A to što će se dogoditi sa djelom, krhko je znanje, to je zagonetka za buduće vrijeme.
Šta jednog umjetnika čini autentičnim?
- Kao što je čovjek, sam za sebe autentičan, tako je i umjetnik. Ako jeste umjetnik. Što je bliži sebi i svom kreativnom potencijalu, to je autentičniji. Što bi rekao moj profesor Marko Lađušić: Najbitnije je da nemaš frku.
Brz potez, jaka boja, prisutni su na vašim slikama. To je nešto što ide sa mladošću. Ali, ako se pažljivije zagleda, na Vašim slikama se naslućuju neprolazni oblici, koje dodirujete svojim bićem, okom i četkicom...
- Tačno je da potezi sazrijevaju s godinama. Ali, ja se ne krijem pred svojom mladošću i nezrelošću. Za mene je slikarstvo put da se otkrijem, ogolim i oslobodim. To činim. Na sopstvenom iskustvu učim, pokušavam sama da nađem te “neprolazne” oblike. Temperament, jaka boja, brz potez su dio umjetničkog erosa i srećom nemaju nikakve veze sa godinama.
Vaše likovno pismo ima svoju prepoznatljivost, zahtijevno je.
- Šta da kažem, nakon svih ovih odgovora, a da ipak pratim nit? Možda će zvučati pretenciozno. Moje likovno pismo - to sam ja. Zahtjevna.
Na Vašim slikama se osjeća duh Mediterana. (A, na Mediteranu je sve moguće, pisao je Brodel, na početku knjige Mediteran i mediteranski svijet...). Prirodno je, rekao bih, jer potičete iz ovih predjela, od majke Novljanke. Intresuju me Vaši doživljaji ovdašnjih ambijenata, svjetlosti i talasanja, svakom slikaru, toliko dragocjenih. Koliko i gdje sebe prepoznajete i nalazite? Mislim na pejsaž, raspoloženje, atmosferu, krajolike... ljude!
- Mediteran i jeste moj duhovni izvor. Ovdje jedino sebe prepoznajem. Ovdje sam najbliža sebi, a to je uslov da budem bliska onome što stvaram. Sigurno da sam ovdje upila i kolorističku gamu, divljinu poteza, snagu kamena, talasa ili neba kad se obruši na zemlju i uskovitla sve. Ko je jednom doživio, a ne odrastao uz čudesnu promenu svjetla koje mijenja boju vode od tirkizne do smaragde i modre, ili boju kamena od bijele do zagasito sive, ili rastinja kamelija, borova, agava, pa taj mora bar voljeti sliku. Energija koju sam ponijela odavde nosi moje djelo. Malo li je?
Izložbe su prilika, da se razmijene energije, između slike i publike. Dopala mi se ta Vaša definiciija, izrečena u jednom intreviju. Takva vrsta susreta, otvara mogućnosti za nove kreacije, baca novo svijetlo na sliku, udahnjuje nove živote. Svaka slika u neku ruku „krade“ poglede onih koji je gledaju, zar ne? I to je beskrajni život djela, koji se stalno umnožava. Bilo bi zgodno napravti sliku sa očima onih koji su je gledali... Kako se utapaju u nju i ona u njih. Materijalizovati tu uzajamnost, bez koje bi umjetnost bila besmislena.
- Divno ste to rekli. Eto, pomenula sam one dječake iz Brisela. Meni je uvijek bila zanimljiva ta interakcija koja se uspostavlja između nečijeg pogleda i djela. Ko zna kakve se asocijacije rađaju. Koji su putevi koji se otvore u tom susretu energija, to ostaje tajna. Ja vjerujem da svaki posjetilac u stvari stvara novo djelo, drugima neuhvatljivo. To je magično, zar ne?
Svijet je jedinstvena kreacija.... Šta mislite o tom procesu? Kako i na koji način zahvatate iz te heraliktovske, beskrajno - tekuće i kipuće rijeke?
- Nisam svjesna kojim sve putevima slapovi te kipuće rijeke stižu do mene. Nije to samo priroda, to je i literatura koja me inspiriše, to je i gnjev zbog pritiska potrošačke kulture, to je ko zna šta još što se probije do mojih emocija i pukne na sliku. Sve je to kretanje.
Umjetnik daje oblike bezobličnom. Pa tako, ima ulogu tvorca. Kako se osjećate pred bezobličnim - koje očekuje od vas da mu date formu, oblik, život?
- Bezoblično je šansa da postane oblik. Ono je samo mogućnost. Zato se pred njim osjećam vrlo odgovorno, da prosto ne smijem ni da mislim o tome. Kao što sam rekla, najtačnija sam kada odgovorim „iz stomaka“ . Valjda se odatle i udahnjuje svaki život, pa i tom „bezobličnom“ - ako čitamo znakove kraj puta na koje nas sam život navodi.
Vaša naredna faza, kako sam razmio, biće skulptura. Taj prelaz može biti interesantan, s novim svijetlom na Vaše slikarstvo.
- Volim skulpturu. Mislim da moja slika traži skulpturu. Nakon velikog broja sati provedenih u ateljeu, gdje sam bila zaglavljena u sopstvenim nedoumicama, shvatila sam da moje figure na platnu traže nekoga. Traže da se razvijaju, napreduju, aktivno komuniciraju sa nekim. E, taj neko, nije druga figura na platnu. Pokušala sam i shvatila da predstavlja samo smetnju onoj Jednoj koja zauzima taj prostor. Njoj treba novi jezik, da izadje u prostor, a opet da može vrati, u nešto novijem svetlu. Došla sam konačno do odgovora - to je skulptura. Zato je mojim slikama bilo tako ugodno u ateljeu Luke Tomanovića.
I dva Vaša filma. O kakvim flimovima se radi?
- Kao što mislim da je skulptura samo nova sredina koju će posjetiti moja figura iz slike, tako je i film. Drugi medij, jezik, a moja poetika, moja preokupacija. Ispitujem svoje mogućnosti, mogućnosti savremenih medija, umjetnosti u postmoderni. A polazim od jedne jedine želje, tačke - da doprinesem slici. Tako se prvi film koji sam snimila ticao paradoksa zarobljenosti vijestima, a drugi se naslonio na moju likovnu preokupaciju oslobađanja tijela od terora konzumerističke kulture.
Buduće izložbe... Želja da se predstavite u crnogorskim gradovima i ovdašnjim galerijama?
- O, da. A da đe ću, ako ne ođe...
Postoje mjesta koja zrače...
Crna Gora, kao inspiracija... Njena vidljiva, i nevidljiva ljepota. Nije čudo što je iznjedrila toliko slikara! Koliko je za vas važno podneblje i njegov duh, koji je pisac Darel zagovarao? Govorio je da postoje mjesta koja zrače.
- Crna Gora je sama slika. Pogledajte taj zgusnuti i tako različiti pejzaž. Sigurna sam da je to jedan od razloga što Crna Gora ima više slikara nego ijedna druga zemlja srazmjerno veličini. Podneblje pod kojim dišemo, to i treba da slikamo. To je jedino gdje možemo argumentovano da govorimo (svako svojim jezikom), a da nikome ne damo za pravo da nas prekine sa svojim ubjedjenjima. Vjerujem da postoje mjesta koja zrače. Kamen koji pod uglom od 90 stepeni surovo izbija iz mora, to je mjesto koje sam otkrila da zrači usred Bokokotorskog zaliva. Ja Ta mjesta i dalje tražim, znam da ću ih naći. Osećam , i dalje zrače.
Bonus video:
