Screen door hangin' off its hinges/ Kept bangin' me awake all nigh
Bruce Springsteen, "Dry Lightning", The Ghost of Tom Joad (Columbia, 1995.)
U tekstu objavljenom na ovom istom mjestu prošle subote - molio sam cijenjeno čitateljstvo - tj. ljude koji su u posjedu dokumenata koji se tiču tri predloga Vlade CG o kojima su poslanici Skupštine CG odlučivali 31. jula, u okviru nastavka devete sjednice prvog redovnog (proljećnjeg) skupštinskog zasijedanja (Predlog odluke o prihvatanju Aneksa broj 1 Ugovora o zakupu Hotela "Kraljičina plaža" u Miločerskom parku, na teritoriji Opštine Budva; Predlog odluke o davanju u dugoročni zakup lokaliteta ostrvo Lastavica sa tvrđavom "Mamula", na teritoriji Opštine Herceg Novi; Predlog odluke o prihvatanju Aneksa broj 1 Ugovora o zakupu hotela "Sveti Stefan" i "Miločer" na teritoriji Opštine Budva) - da mi proslijede linkove na te dokumente - ili baš te dokumente, direktno u inbox, za slučaj da dokumenti nisu podignuti na NET - i što da vam kažem - dobri ljudi su mi pomogli.
Dobio sam dokumente koje sam tražio - i to direktno - što će reći da dokumenti, najvjerovatnije, ipak nisu podignuti na Net (ili su bili podignuti pa su skinuti - i ta varijanta je moguća).
Draže bi mi bilo da sam dokumente dobio službenom linijom - da je neko u Vladi CG, Ministarstvu održivog razvoja i Turizma (MORiT) ili pak u Skupštini CG riješio da se pobrine oko moje javno izrečene molbe. Ali ništa od toga. Vjerovatno je trebalo da se službeno obratim pomenutim državnim instititucijama - to bi svakome prvo palo na pamet - ali nisam to učinio iz razloga što baštinim relativno negativna iskustva po pitanju prepiske sa raznim državnim i lokalnim institucijama. Par puta sam dobio to što sam tražio - što su iznimke koje potvrđuju pravilo da mi instititucije definitivno nisu naklonjene, tj. da su vrlo rijetko izlazile u susret mojim zahtjevima (gotovo nikad).
Dakle, prije svega i iznad svega, zahvaljujem svima koji su mi poslali dokumente i drugi materijal koji sam tražio u tekstu objavljenom prošle subote - a posebno moram da se zahvalim gospodinu iz Budve, koji mi je poslao pet fotografija jednog gradilišta u tom gradu - od kojih ću dvije da iskoristim kao ilustracije za tekst koji će - ako bog da, je li, nikad se ne zna, ovo je ipak časna i poštena CG - biti objavljen već naredne subote.
Hvala vam svima još jednom.
Takođe, moram da pohvalim ekipu Kotor APSS, na čelu sa gospođom Dijanom Vučinić - za dizanje predavanja stanovite Anastazije Smirnove (Anastassia Smirnova - programska direktorka Instituta "Strelka" - ekipa Kotor APSS pominje i nekakav SVEMSI/SVESMI - što je vjerovato Anastazija, od milja - a možda je i nešto ozbiljnije, ko će ga znati danas, kad je svijet zatrpan milionima tona greška, nepreciznosti i proizvoljnosti) na Net naš nasušni (KotorAPSS Forum 2015 | Anastassia Smirnova, youtube.com).
Odgledao sam i odslušao, onako na preskoke, desetak minuta predavanja gospođe Smirnove - koje traje oko sat - i toplo bih vam ga preporučio. Zna znanje gospođa Smirnov - vidi se.
Opet, ako se u išta možete danas pouzdati - onda je to činjenica da na svijetu već postoji armija onih koji su duboko u stvarima koje su vama baš juče pale na pamet. Internet je nevjerovatan korektor - što ćete shvatiti tek kad počnete da koristite Internet kao korektivni alat - i nabacite malo neophodnog iskustva po pitanju korektivnih radnji.
Drago mi je, takođe, što će uskoro, ako je vjerovati najavama Kotor APSS - na Net biti podignuta i ostala predavanja sa ovogodišnjeg Kotor APSS - i ako mene pitate, jedva čekam da ovjerim - nikako ne na preskoke, nego u komadu - predavanje uvaženog arhitekte, akademika CANU, profesora AF BG - gospodina Branislava Mitrovića.
Raduje me, takođe, što više nikad neću morati da vozim do Kotora kako bih utažio, barem na trenutak, svoju neutaživu glad za arhitektonskim aktuelnostima i senzacijama. Još kad bi se ekipa iz Orisa sjetila da okači svoje pulene na Net, redom, imali bismo veselje do zore. Uostalom, ako vas baš zanimaju ta arhitektonska predavanja na Netu - vrlo rado bih vam ukazao na par baš relevantnih adresa.
Sve što se traži od vas je da me lijepo zamolite - a nužno je i poznavanje engleskog jezika, kao i strast prema arhitektonskoj teoriji i kritici.
Što mislite, da vas pitam - koliko je trenutno državljana CG - studentica i studenata arhitekture i ostalih drugarica i drugara - u stanju da prati stručno arhitektonsko predavanje na engleskom - ovo predavanje gospođe Smirnov, na primjer? Dva autobusa, ne više. Koliko ljudi je uopšte zainteresovano za predavanje gospođe Smirnov? Jedan autobus - da kam' pukne - ne više. Koliko je ljudi u tom jednom autobusu stvarno u stanju da razumije zahtjevniju stručnu priču - onako stvarno? Jedan kombi - ne više. OK, koliko je ljudi u tom kombiju u stanju da prepriča, svojim riječima, to predavanje - da iscijedi suštinu do zadnje kapi - i da tu suštinu spakuje u tekst, koji će biti serviran čitateljima dnevnih novina? Naravno - jedan je takav dasa - ali taj dasa ne voli da se vozi autobusom, pogotovo ne kombijem - najviše voli da vozi bajs.
Juče sam u Voliju prošao pored dva bombončića što su stojala pored police sa džemovima i medovima - i kad sam zamicao - jedan od bombončića - pretpostavljam da su bombončići bili druga ili treća godina AF PG - kaže drugom bombončiću — To je onaj grozni, nemogući čovjek što stalno napada Rifata i Dijanu Vučinić u novinama. Sve sam čuo, naravno - još uvijek me sluh savršeno služi - pa uzvratih — Samo još da riješim da li da vas odmah pojedem, obje, ili pak da vas ostavim za poslije večere.
Toliko sam ja opasna opasnost.
Dakle, šalu na stranu, primiče se polako 15. septembar - D-Day - rok za predaju radova na Konkurs za idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje Hotelskog rizorta "Miločer" u Pržnu, Opština Budva - što ga je 9. juna raspisalo i organizovalo Ministarstvo održivog razvoja i turizma - odnosno stanovito Odjeljenje za razvojne projekte u urbanizmu i arhitekturi.
Kao arhitekt - i kao "neko ko se sa ozbiljnom odgovornošću i velikim naporom zalaže za crnogorsku arhitekturu i prostor" - moram priznati da u ovom trenutku ne mogu a da ne razmišljam o drugaricama što su pozvane i drugovima što su pozvani da uzmu učešća na pomenutom konkursu.
Znam da nikoga ne zanimaju konkursi na koje nije pozvan. Znam da bi bolje prošla priča o nekom hvale vrijednom, freškom arhitektonskom ostvarenju na tlu časne i poštene CG. Još ako bi se potrefilo da je autorka projekta zgodna mlada arhitektica što je prije par godina diplomirala na AF PG - prošla bi i varijanta da je autor delija sjetnih, čelično-plavih očiju, koji je deset godina nakon dimplomiranja na AF PG konačno došao u priliku da pokaže čemu je sve vičan - i sreći kraja ne bilo. Jedini problem je u tome što mi trenutno ne pada na pamet ni jedna jedina takva priča.
Šalu na stranu, pitam se, između ostaloga, kako to da nekoj od pozvanih dama, ili nekome među pozvanom gospodom - nije palo na pamet (ako izuzmemo Aleksandra Ašanina, koji se zahvalio na pozivu i odbio ukazanu mu čast) da se pozove na svoj nesumnjivi autoritet i moralni integritet - i da se javno obrati MORiT, uljudno, biranim riječima - i da pokuša da dobije odgovor na najvažnije pitanje, za početak, koje bi glasilo otprilike ovako: zašto, o zašto, u svojoj beskrajnoj mudrosti, vi ipak odlučiste da konkurs bude pozivni - a ne otvoreni?
Nastavak u sljedećem broju.
Bonus video:
