She said 'Ain't nobody can give nobody/ What they really need anyway.'
Bruce Springsteen, "Dry Lightning", The Ghost of Tom Joad (Columbia, 1995.)
Beograd, beli grad, ima BITEF - Beogradski internacionalni teatarski festival. A mi - Podgoričani i ostali kojima je Podgorica na srcu - i mi imamo naš mali FIAT - Festival internacionalnog alternativnog teatra. Akronim našeg festivala je ljepši od akronima njihovog festivala. To bi nam Beograd morao priznati.
Prekrasna latinska riječ - fiat - značila bi, otprilike - neka bude.
Pa imamo: Fiat lux - Neka bude svjetlost, Fiat panis - Neka bude hljeb, i naravno: Fiat justitia ruat caelum - Neka bude pravda, pa makar se nebo srušilo.
Valja ipak naglasiti da mi - časni i pošteni Crnogorci i ostali građani Države Crne Gore - nikad ne bismo dozvolili da se nebo sruši zarad pravde - ni zarad bilo čega drugoga. Neka se sve sruši, samo neka nebo ostane gore, gdje mu je i mjesto. A što se tiče pravde - ko ono reče da koncept pravde nije ništa drugo do iluzija?
Najčudesniji od svih fiata je tzv. Marijin Fiat (Luka, 1: 26-38).
Anđeo Gabrijel (Gavrilo, Džibril), glasnik Božji, navješćuje (što bi rekli Hrvati) Mariji da će začeti, da će roditi sina i da će mu dati ime Isus - to vam je tzv. Navještenje ili Blagovijest - da bi draga Marija, nakon što su stanovite nejasnoće pozitivno razriješene (Marija je u tom trenutku djevica, nema ni pomena o mužu ili ljubavniku itd.) ipak izgovorila ono njeno - Fiat mihi - Neka mi bude (na latinskom, 1: 38: "Dixit autem Maria: Ecce ancilla Domini: fiat mihi secundum verbum tuum. Et discessit ab illa angelus.", u prevodu, 1: 38: "Nato Marija reče: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.
I anđeo otiđe od nje.") - čime je zapravo dala pristanak da se nad njom izvrši naum Božji.
Dodao bih da u slučajevima kada naum padne sa najvišeg, ili relativno visokog mjesta, crnogorska ratnička tradicija nalaže isti odgovor: Neka mi bude po tvojoj riječi Gospodaru.
U Beogradu, u ona davna vremena kad sam bio Beograđanin-pripravnik, relativno lako sam dolazio do karata za BITEF - samo je trebalo da pošaljem SMS poruku i dvije karte bi me čekale na biletarnici.
Ne kažem da sam bio neko i nešto u BG, daleko od toga - ali sam imao i blistavih momenata, nije da nisam.
Prošle godine sam, u svoj svojoj naivnosti, pokušao da izvučem na foru kartu za podgoričku premijeru "Tri sestre" Antona Pavloviča Čehova, u režiji Ane Vukotić i Slobodana Milatovića (V&M) - tom prestavom je, podsjetiću vas, otvoren prošlogodišnji FIAT - ali mi nije uspjelo. Gospođica me poslala u Umjetnički paviljon, da kupim kartu — Ima dosta karata, ne beri brigu — tako mi je rekla. Te ja trkom u Umjetnički paviljon - gdje se kasnije i desila predstava - kad tamo: zatvoreno.
Nikako da se naviknem na podgoričke relacije. Znam što je FIAT - previše sam Podgoričanin da ne bih znao - ali nikako da se prešaltujem sa beogradskih relacija na podgoričke. Ako je marifet doći do karata za BITEF - pogotovo za najrazvikanije predstave, pogotovo na dan predstave - ne mora da znači da je teško doći do karata za predstavu koja otvara FIAT. Karte su regularno prodavane - i to po vrlo pristupačnoj cijeni: 5 eura.
I da se nije potrefilo da se baš te večeri moj dragi prijatelj - koji je na neku foru dobio dvije karte za "Tri sestre" - posvađao sa djevoljkom - i da ga djevojka nije poslala u tri... (lijepe) - ne bih ja nikad ovjerio "Tri sestre" u režiji V&M.
Dakle, sudbina je htjela drugačije - i pokazalo se, na moje veliko zadovoljstvo, da je sudbina bila u pravu. Naime, te večeri su nas V&M (pogotovo V, konstantno sam osjećao njenu ruku u svemu tome) odvezli baš tamo gdje je trebalo da nas odvezu. U mom slučaju - u Titograd moje mladosti.
Bilo je stanovitih problema tokom puta, da se razumijemo. Put je bio pun rupa i krivina, usponi su bili oštri i dugi - a kubikaža vozila neadekvatna teškim usponima. Malo je falilo da prokuvamo. Nikad niko nije rekao da je Čehov lak. Malo je falilo da zgazimo mačku - ali kad je ekipa konačno ušla u prokleti ritam i svojski zaljuljala ljuljašku, odmah im je sve bilo oprošteno. Znao smo da će bez problema da vezu sitan vez do kraja - i da ćemo na kraju da dobijemo pusu - a uz pusu i kolačić.
Ako se sjećate panča koji deliveruje Kendi (Kandi) u "Golly Moses, She's A Muffin" (Two and a Half Man; S3,19): "With Alan it's like being in the back seat of a car driven by a really smart kangaroo. He may go up on the curb a couple times, but he'll get you there" - onda znate o čemu govorim.
Možda je, u početku, između sestara Prozorov falilo malo te čehovljevske sestrinske emocije - ali kad sam osjetio da Bojana Malinovska (Olga) ozbiljno pojačava tempo - i da Julija Milačić (Maša) prati s lakoćom - prebacio sam na auto-pilot i odspavao dva-tri minuta.
Usnio sam čudan san. Ja sam, kao, direktor CNP, Olga i Maša su Podgoričanke, studentice u BG, cimerke, nisu sestre (Olga - Arhitektura, Maša - Psihologija). Veršinjin (Miloš Pejović) je Mašin dečko. Olga je ubijeđena da je Veršinjin loš čovjek - i da ne postoje nikakvi izgledi da će usrećiti Mašu. Vrlo je uporna po tom pitanju - i Maša te večeri otkači i Veršinjina i Olgu. Veršinjina poglavito zato što cijelim svojim bićem osjeća da ne može da mu se preda do kraja - a Olgu jer nije više u stanju da je podnosi u svojoj blizini. To bi bio prvi čin.
U drugom činu imamo slučajan susret Olge i Maše u Petrovcu, na rivi, nekih tri godine nakon velike katarze. Maša saznaje da su Olga i Veršinjin u braku - i da je Olga trudna - dakle, sprema se druga, još jača katarza...
Dopao mi se i Tuzenbah (Zoran Vujović) - trudio bih se da i njega proigram u trećem ili četvrtom činu - u nekoj solo varijanti sa Mašom - nesrećno je zaljubljen u Mašu, ili nešto na tu matricu.
Ostatak ansambla bih raspustio, naravno.
Probudio sam se tačno pred početak vatrometa. Kraj je definitivno bio nezaboravan.
Dakle, ako uzmemo u obzir sve olakšavajuće okolnosti - ipak je ovo PG, odnosno CG, ovdje nikad nije bilo ni ozbiljnih para ni dobre muzike - V&M su demonstrirali da se ipak može nekako stići do solidnog cilja - čak i da se može otići par koraka dalje.
FIAT verzija "Tri sestre" je bio vrlo intenzivan teatarski doživljaj - kao da sam gledao i slušao - više gledao nego slušao - vješto upakovan muzički spot pristojnog ženskog benda - ili eksplozivan trejler što najavljuje integralnu verziju drame "Tri sestre" Antona Pavloviča Čehova - koju, nažalost, nećemo imati prilike da pogledamo u bliskoj budućnosti.
FIAT - Festival internacionalnog alternativnog teatra - ko zna koji po redu, dalo bi se o tome diskutovati - večeras se otvara u Podgorici, bivšem Titogradu.
U državi u kojoj imamo neformalne centre moći kao alternativu odgovornoj vlasti, partikularne interese kao alternativu opštim interesima, u državi u kojoj vlada alternativna istina i dijeli se alternativna pravda - festival internacionalnog alternativnog teatra se valjda podrazumijeva.
Organizatorima, u to ime, poželimo sreću i uspjeh.
I zapamtite - ljubav nema alternativu...
Bonus video:
