Come on, come on, let's stick together/ You know we made a vow not to leave one another ever Wilbert Harrison, "Let's stick together" (Fury, 1962.)
Nije lako danas nama Podgoričanima. Nikad nama nije bilo lako. Srećni cvjetovi ovdje rijetko cvjetaju punim cvatom. Navikli smo mi da živimo u ritmu hirova kurve Fortune - ali ovo danas - ovo nije bivalo. I mada trenutno ne postoje realni pokazatelji da je na pomolu kataklizma globalnih razmjera - smak Podgorice je neminovan - što je u principu OK.
Mi, neostvareni Podgoričani - nas nikako neće para - toliko nas neće para da se više i ne sjekiramo oko para. Ne postoji rezultatski imperativ. Rasterećeni smo sa te strane. Samo da je za Net nasušni i za kafu, za sve ostalo ćemo lako. Ovu našu slobodu nam niko ne može oduzeti (niko i ne pokušava). Svaki dan je naš dan, sve vrijeme ovoga svijeta je naše vrijeme. Naravno da bismo se bolje osjećali kad bi nam neko moćan i jak pružio ruku - ali nije loše ni ovako, ne žalimo se.
A mi, ostvareni Podgoričani - mi što nas baš hoće para - mi svakoga dana izgibosmo da se još više ostvarimo. Ljuti boj bijemo zato što niko više nema ni obzira, ni mjere. Svi su se pomamili, svi gledaju da dobro pripune vreće prije raspada - a raspad je neminovan. Niko više ne vodi računa o tzv. opštem interesu - ni po službenoj dužnosti, ni po glasu razuma, ni po glasu savjesti. Otuda i jeziva slutnja da ćemo poslije svega, kad dođe vrijeme da se svedu računi, pomisliti da se nismo ostvarili u mjeri u kojoj smo mogli da se ostvarimo, da nismo ugrabili sve što smo mogli da ugrabimo, da su nas drugi pretekli, da su drugi ugrabili više nego što smo mi ugrabili.
I upravo na te dvije varijable počiva jednačina podgoričke destrukcije: koliko je jak osjećaj rezignacije, apatije i inercije - tj. mirenja sa sudbinom, ravnodušnosti i nemoći - toliko je jak nagon da što više ugrabimo prije svođenja računa.
A Podgoričanke?
Nije lako Podgoričankama danas. Naše drage žene, kćeri, unuke, babe, majke, sestre, djevojke, ljubavnice, prijateljice, poznanice, komšinice - naše Podgoričanke, jednom riječju - sve češće (i žešće) ispadaju iz šina. A kad Podgoričanka ispadne iz šina - kad iskoči iz sebe - to je uvijek sa debelim razlogom.
Možda nam ponekad ne uspijeva da proniknemo u bit problema, ali da razlozi za izvanredno stanje postoje - i da su valjani - u to nikad ne sumnjamo.
Podrazumijeva se da su naše Podgoričanke oduvijek bile sklone da nam priređuju sporadične ispade. Tradicija tzv. femininih programskih dizbalansa je duboko ukorijenjena u podgoričkom kolektivnom biću. Sporadični ispadi imaju za cilj, gotovo u pravilu, da potaknu svojevrsn katarzu - što je disciplina u kojoj su
Podgoričanke oduvijek postizale fantastične rezultate. I upravo su ta nužna, precizno projektovana emocionalna pražnjenja davala slatkasto-operetski ukus našem načinu života. Međutim, stepen maštovitosti što ga u posljednje vrijeme ispoljavaju Podgoričanke u časnoj namjeri da nam konačno ukažu na činjenicu da je vrag odnio šalu - ukazuje na ozbiljnije devijacije - ozbiljnije od svih koje smo da sada doživjeli i preživjeli. Podgoričanke osjećaju da gube publiku. Mi smo se o svome jadu zabavili, ćutimo, povlačimo se sa scene, a one - više po inerciji nego iz ubjeđenja - istrajavaju u odbrani skoro pa neodbranjivih imperativa "kristalno jasne vizije budućnosti" i "srećnog doma među srećnim domovima". Podgorički kolektivitet se rastače i nestaje - i nikad nije bilo teže usmjeravati stvari u poželjnim pravcima - konstantno vući na pravu stranu - što stoji u opisu društvene uloge svake časne i poštene Podgoričanke. Kad nas
Podgoričanke ovih dana pogledaju u oči - rijetko vide to što treba da vide - što nikako ne sluti na dobro. I nema dileme oko toga ko je kriv - mi smo krivi. Da li je moguće da su tradicionalne pozicije obrnute - da mi nemamo snage da prihvatimo činjenice, da odbijamo da prihvatimo realnost - a da one pokušavaju da nas ufuraju u našu standardnu ulogu.
Podgoričanke su vazda imale pravo na iluzije, da se razumijemo - uvijek su imale pravo da sanjaju, da maštaju, da izmišljaju bolje svjetove. A mi smo morali dobro da pazimo da im slučajno ne pljunemo u snove. Ako Podgoričanki pljuneš u snove, u sve si joj pljunuo - a si zauzvrat si dobio destrukciju bez granica - hodajuću pošast. I pazili smo gdje pljujemo, naravno - i sve je zapravo išlo svojim tokom dok je postojao taj minimum na koji su naše Podgoričanke mogle da računaju - časni minimum koji smo mogli da im pružimo nakon što bi konačno sebi priznale sve što su imale sebi da priznaju. Taj minimum je bila jednostavna činjenica: da postoji sjutra - da postoji nešto oko čega je moguće organizovati dan. Danas je ta činjenica dovedena u pitanje - i otud taj nezdrav osjećaj.
Dakle, Podgoričanke osjećaju da su recentna društvena pomijeranja nezdrava - da smo na samom pragu društvene bolesti kojoj nema lijeka - i moraju da reaguju, po definiciji. Svi instinkti im nalažu da reaguju. Osjećaju da je zlo u ofsajdu, a da se pištaljka ne oglašava. Gašenje televizora više ne pomaže.
U suštini, Podgoričanke ne žele da znaju što se dešava - detalji ih ne zanimaju, ni najmanje - ulaženje u detalje bi bilo gubljenje vremena - dovoljno je što osjećaju da se dešava nešto što nikako ne bi trebalo da se dešava i da ta dešavanja proizvode nepopravljive, nepovratne efekte. I što je najgore - osjećaju da niko ništa ne čini kako bi ta dešavanja bila preduprijeđena. Podgoričanke zapravo podižu nivo opšte borbene gotovosti - da ne bismo bili previše iznenađeni kad pukne.
Podgoričanke nikada nisu mirovale, da se razumijemo - nikada nisu bile opuštene, nikada nisu ni bile u prilici da se opuste. Svaka Podgoričanka je opremljena seizmografom, koji je toliko osjetljiv da iz treće sobe može da registruje kad muva sleti na upravo oprani veš - koji nije ni dva minuta na žici. Podgoričanke nikada nisu bile do kraja sretne - nikad nisu smjele da dozvole sebi da budu do kraja sretne - "Jer sreća je lepa samo dok se čeka", što reče pjesnikinja.
I što još da vam kažem - svaki dobar dječak, poput mene, zna da su redovite posjete pozorištu kamen temeljac pravilnog kulturnog uzdizanja - kako pojedinca, tako i nacije. Problem je - konkretno u Crnoj Gori - što se prava prilika za posjetu Talijinim hramovima ukazuje relativno rijetko. Gotovo nikad. Ne kažem da je crnogorska pozorišna produkcija loša - malo znam o crnogorskoj pozorišnoj produkciji, da budem iskren - ali budno osluškujem i žudim za odjecima.
A onda sam čuo da se Ana Vukotić okrenula Antonu Pavloviću Čehovu - i da je dobro išamarala "Tri sestre". I odgledah te njene "Tri sestre" - bilo je to prošle godine, negdje baš u ovo vrijeme, tom predstavom je otvoren prošlogodišnji FIAT - i osjetih tada strašnu potrebu da napišem nešto o toj predstavi - i napisah, inspirisan predstavom, ovu tiradu o Podgoričanima i Podgoričankama, za početak. I riješih da sačekam, da vidim hoće li se pojaviti nešto o "Tri sestre" iz pera nekoga ko je vičniji pozorišnoj kritici od mene - i ne dočekah ništa vrijedno pomena - i rekoh da je baš sad pravo vrijeme da gurnem ovo u etar.
I nije ovdje kraj - ima još. Konkretno o predstavi "Tri sestre" u režiji Ane Vukotić i Slobodana Milatovića u narednom broju.
Bonus video:
