Ilegala je možda jedina budućnost

U razgovoru za tportal.hr crnogorski pisac Ognjen Spahić govori o svom novom romanu “Masalai”, odnosu među generacijama na Balkanu, svojim iskustvima života u SAD-u i objašnjava zašto je važnije biti bolji čitalac nego pisac. Spahić je gostu ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti koji se održava u Zagrebu od 3. do 11. septembra.

• Iako ste objavili više knjiga, čini se da je dosad hvaljeni i nagrađivani roman "Hansenova djeca" najviše odredio vašu književnu reputaciju. Prošlo je više od deset godina od njegovog objavljivanja. Kako danas gledate na taj roman, vraćate li mu se kao čitalac Je li vam možda neka vrsta opterećenja?

Leži na polici. Prašnjav. Islužen. No ljudi mu se vraćaju, čini mi se. Konstantno dobijam nove dojmove bilo iz našeg jezika, bilo s teritorija na kojima je objavljen u prevodu. Najsvježiji je arapski, Kairo. Ono čega se često prisjetim jest zapravo emocija kojom sam pisao tu knjigu, kompleksna, strašna, istovremeno lijepa. U najkraćem, kao sjećanje na prošlu ljubav.

• U "Hansenovoj djeci" ima i jedna mala, potresna gej ljubavna priča. Kako je ona našla put u roman?

Ljudi se vole u najrazličitijim okolnostima. Pa zašto ne i u posljednjem evropskom leprozoriju. Kritičarima je bio vrlo zanimljiv položaj dvojice nesretnika koji, osim što se nalaze u prisilnom karantinu, obilježeni strašnom bolešću i odvojeni od ostatka svijeta, istovremeno moraju podnositi i diskriminacijske poglede svojih kolega u bolesti.

• Vaš novi roman “Masalai” objavila je i zagrebačka Fraktura, nakon što je prvo objavljen u Podgorici. Kako je došlo do te saradnje i koliko vam je važna prisutnost na hrvatskoj književnoj sceni?

Prije bih to nazvao prisutnošću u okviru istog jezika. Jer, ako smo već iscrtali granice, nismo ih tetovirali u tkivo jezika, bez obzira što nije nedostajalo gluposti i u toj sferi. A prije svih potencijalnih nacionalnih odrednica, sebe smatram piscem velikog jezika koji danas na katedrama diljem svijeta sve češće označavaju skraćenicom SHBC. Zvuči kao neko toksično jedinjenje. A u praksi: briljantan instrument koji može odsvirati i najsuptilnije tonove.

• “Masalai” za glavnog lika ima pisca. Je li ovaj roman obračun (s navodnicima ili bez njih) sa samim sobom?

Prvi put sam se direktno prepustio ispovjednom tonu, iako je toga ranije bilo, posebno u kratkim pričama, ali i u “Hansenovoj djeci”. Uostalom, iskoristiću bizarnu priliku da citiram “Masalai”: “Bilo koja vrsta obračuna me ne zanima. Osobito ne dvoboj sa samim sobom. Ali to me ne sprečava da katkad preko zamišljenog nišana duge cijevi gledam mater svoju. Gađao bih posred nadutog trbuha ne bih li rasparčao satrule ostatke jajnika koji su me porodili. I ne zbog toga da bih simboličkim činom utvrdio besmisao sopstvenog trajanja i života, već tek tako.

Veliki kalibar praznine, u veliko zamašćeno tkivo. Materija protiv materije, razaranje i smrt. Razmišljanje u metaforama. Zadovoljstvo na klozetskoj šolji. Kratki uzleti lucidnosti koji nestaju kao velika govna nošena mlazom hladne vode. Fragmenti kao rešenje. Govna u djelovima. Minijature, partiture, garniture presahle imaginacije rasute u nečemu što bih mogao objediniti naslovom: Moj gangrenozni život. Ali to nije nesreća. I to nikad neće biti književnost”.

• Zašto na prostoru bivše Jugoslavije danas nema više generacijskog sukoba? Ima li ga, možda pogrešno to percipiram? Kakva je sudbina današnjih mladih u Crnoj Gori?

Jedan dio čeka pasoše Evropske unije pa onda u bijeg. Ostatak sa zadovoljstvom konzumira crnogorsku svakodnevicu, blatnjavu, retardiranu, raspetu između “novih investicija” i srozanog obrazovnog sistema usmjerenog na proizvodnju menadžera. Oni koji ne pripadaju ovim skupinama dragocjeni su usamljenici, skriveni u tijesnim ateljeima, podrumima, uz stara pojačala, prerušeni u mrzovoljne konobare ili radnike na naplatnim rampama. Ilegala je možda jedina budućnost.

Djecu danas niko ne uči individualnosti

• "Masalai" se bavi i sudbinom generacije mladih koja je svoje živote započela pred kraj socijalizma, a jedino što poznaju je ta vječna tranzicija. Šta mislite o generaciji roditelja koja je svojoj djeci ostavila mnogo goru budućnost, nego što su njima ostavili njihovi roditelji?

Ono što današnja djeca nemaju od koga naučiti jest princip individualnosti na kojem se, čak i u socijalizmu kakav sam upamtio, i te kako insistiralo. Svoj položaj u gimnazijskom društvu gradili ste onim što slušate i čitate. To je bilo važno. Tako ste postajali imuni na mnoge zamke koje će pred vas kasnije postaviti konzumerističko društvo, patriotizmi, partije, politike, ideologije. Generacije koje stasavaju i koje su sticale punoljetstvo u protekla dva desetljeća nisu cijepljene, a samim time nude se kao idealni domaćini za sva govna koja političari i tržni centri pokušavaju da prodaju. To je većina. I to je realnost.