“Pogled sa edinburške stijene“, nova knjiga priča nobelovke Alis Manro jedna je od njenih najličnijih knjiga pripovjedaka, jer je u njima literarno uobličila povijest i prošlost svoje porodice i dalekih predaka.
Ovu neobičnu knjigu posebno je istakao Nobelov komitet prije nekoliko godina kada je Manro dobila ovo priznanje. “Pogled sa edinburške stijene“ objavila je zrenjaninska Agora u prevodu Predraga Šaponje.
Čitatelji Alis Manro će pronaći u ovoj knjizi poznate teme (odnos između oca i ćerke, tjeskoba provincijskog života, djevojke nezadovoljne životom u kući i nepristupačnošću obrazovnog sistema) u dalekoj prošlosti.
Iako motive za priče pronalazi u porodičnoj istoriji, nejasan je odnos između faktualne tačnosti i domaštanog, ali to nije ni važno, jer talenat Alis Manro leži u (re)kreiranju umjetnosti kao života.
Njena sposobnost da se otisne u misli i osjećanja ljudi, davno preminulih, čiju smrt jedva da je neko i zabilježio, na ivici je neobjašnjivosti. Smisao pripovijedanja, kakvo praktikuje Alis Manro, jeste da se doslovne činjenice izbave iz kolotečine banalnosti, iz zaborava, i da se sačuva - ili da se stvori - izvjesan osjećaj neprekidnosti u grozničavim kovitlacima iskustva.
Nobelovka Alis Manro (1931) spada u vodeće kanadske pripovijedače, a po ocjenama kritike i jedna je od najznačajnijih savremenih književnica. Objavila je trinaest zbirki pripovijedaka, kao i roman “Životi djevojaka i žena“.
Pored ovog romana, u izdanju Agore objavljene su i njene zbirke priča “Bjekstvo“ (2004), “Previše sreće“ (2011),“Goli Život“ (2013) i “Mržnja, prijateljstvo, udvaranje, ljubav, brak“(2014).
Za zbirke pripovjedaka tri puta je dobijala nagradu Gavernor - najprestižnije književno priznane u Kanadi (Ples srećnih sjenki,1968; Šta misliš, ko si ti?, 1978; Napredovanje ljubavi,1986), a dva puta je dobila nagradu Giler (Ljubav dobre žene, 1998. i Bjekstvo, 2004).
Godine 2009, za životno djelo je odlikovana Međunarodnom Bukerovom nagradom. U obrazloženju Nobelovog komiteta Švedske akademije, kaže se da je Alis Manro Nobelovu nagradu dobila “zbog njenih izvanrednih pripovijedačkih sposobnosti, ostavrenih u pripovijednoj prozi, žanru koji je Akademija do sada rijetko nagrađivala“.
Na tragu života predaka
Ove pripovjetke su pisane na tragu života njenih predaka u Škotskoj, o čemu sama autorka svjedoči:
"Sav ovaj materijal sam slagala godinama, a on je, neprimijetno, tu i tamo, počeo da poprima oblik pripovjedaka. Neki njihovi junaci su mi se obraćali vlastitim riječima, dok je druge stvorila situacija u kojoj su se nalazili. Pomiješale su se njihove i moje riječi u neobičnom postupku obnavljanja njihovih života, u datim okolnostima, onoliko vjerno koliko je moguće, kada su u pitanju naše predstave o prošlosti. Nadahnuće za njih sam crpila iz ličnog materijala, ali sam s tim materijalom mogla da činim šta god sam htjela. Jer je glavno bilo da iz toga napišem pripovijetku. Ali one druge priče nijesu nastale samo s tim ciljem. One su bliže memoarima - u njima istražujem lični život, ali se ne pridržavam strogo i doslovno činjenica. Smjestila sam sebe u centar i pisala o svom biću, što sam prodornije mogla. Ali figure koje okružuju moje biće vodile su vlastiti život i činile stvari kojih nije bilo u stvarnosti.“
Bonus video:
