Decenija vrijednog i planskog rada, 10 mjeseci neprekidnih priprema... Toliko je trebalo mojkovačkom sportskom čudu, atletskom klubu Tara da njena atletičarka Kristina Rakočević dođe do medalja na Svjetskom prvenstvu.
Ispunio mi se san, uzviknuo je tvorac, tačnije čudotvorac iz Mojkovca, profesor Marko Ristić, nakon što je najtalentovanija takmičarka “Tare” zablistala na 9. Svjetskom prvenstvu za mlađe juniore, osvojivši prethodnog vikenda dvije medalje u kolumbijskom Kaliju.
Srebro u disku, a onda već narednog dana bronza u kugli, koje je osvojila 17-godišnja Kristina, vinule su Crnu Goru iznad Velike Britanije, Italije..., u poretku zemalja učesnica.
"Ma, moglo je bolje, ali treba ponekad biti skroman. Ipak su iza nas ostale velesile, ali i cijeli Balkan. Malo je na činjenicu da Kristina ne osvoji zlatnu medalju uticala vremenska razlika, jer je uobičajeno da baca bolje u jutarnjim nego u večernjim terminima, a sada je bilo obratno. Nije se ni dobro osjećala, možda i zbog ogromnog pritiska takmičenja, a jedina je bacala u dvije discipline, u kojima joj se i raspored poklapao. Ali, ako ona kaže da je srećnija sa dvije medalje, nego jednim zlatom, onda i odluka da nastupi u tako napornom režimu nije bila pogrešna", priča za „Vijesti” profesor Marko Ristić, osnivač i trener AK “Tara”.
A djevojka iz Tomaševa je ogromna odricanja i dugogodišnji rad naplatila naslovnom stranom sajta Svjetske atletske federacije - IAAF, na kojoj je konstatovano da je jedina u Kaliju osvojila medalje u dvije discipline.
"Mislim da je to tek četvrti slučaj u istoriji ovog takmičenja da u pojedinačnoj konkurenciji sportista osvoji dvije medalje. Kristina ima ove sezone u kugli najbolji rezultat u svom uzrastu u svijetu, a drugi u disku. Na ovom prvenstvu ona je bacala ispod realnih mogućnosti, mada je u disku bila blizu zlata, ali je hitac pao na 54 metra van takmičarske zone. Njene konkurentkinje su zlatne medalje osvajale sa najboljim rezultatima u karijeri".
Da li će i ubuduće Rakočević nastupati u obje discipline?
"Definitivno neće. Ona voli obje discipline, voli da radi i trenira i ima ono što je najbitnije - radni i voljni elan. Ipak, definitivno će ubuduće bacati samo disk. Na juniorskom prvenstvu u Rusiji nadamo se zlatu u disku. Disk je u ovoj konkurenciji težak kilogram, baš kao i za seniorke, dok je kugla u najjačoj konkurenciji teža za kilogram. Siguran sam da će Kristina baciti normu za OI u Rio de Žaneiru, iako je IAAF granicu sa 59 metara povećala na 61. Kažem plasman, a za medalju je osim tehnike i eksplozivnosti koju posjeduje, potrebna i snaga, a ona se dobija od 25. godine".
A AK “Tara” je godinama unazad najbolji crnogorski atletski klub, u njemu je ponikao Danijel Furtula, olimpijac iz Londona 2012. godine, sjajne rezultate postizale su i Milica Vukadinović, Marija Bogavac koja je zahvaljujući medaljama u koplju dobila stipendiju i studira u Americi...
"Ponosan sam na rezultate koje postižu moji takmičari, ali je problem što Mojkovac ne pruža mogućnosti za njihovo dalje usavršavanje, pa ih uglavnom moram napustiti kada pođu na studije. Srećan sam što je Kristina završila tek drugi razred srednje škole i sada će još dvije godine raditi u klubu. Izuzetno naporno, jer nerijetko ima i po tri treninga dnevno. Prva dva, kondicioni i rad na eksplozivnostim vodi moj sin Danilo, koji je tri puta bio najbolji crnogorski atletičar, dva puta u seniorskoj konkurenciji. Ali sada je sve lakše, pošto Kristina ne putuje iz Tomaševa već uči i stanuje u Mojkovcu, a ishranu ima u hotelu. To zahvaljujući SO Mojkovac. Zaista sve vrijeme grad stoji iza kluba, uprkos skromnom budžetu".
"Kristina će dobiti i nagradu 13. avgusta na proslavi Dana Mojkovca, koji joj je obezbijedio i stipendiju. Bezrezervnu podršku imamo i od Igora Vušurovića iz Uprave za mlade i sport, te Atletskog saveza Crne Gore. Ove godine je izostala pomoć Crnogorskog olimpijskog komiteta, ali se nadamo da neće i ubuduće. Od Komisije za raspodjelu novca od igara na sreću godinama nijesmo dobili ništa za vrijedne kandidovane projekte. Dobijali su neuporedivo manje uspješni i čak neuspješni atletski klubovi, pa se sa pravom pitam ima li više svrhe učestvovati na konkursu".
Neko juri za novcem, ali je meni najveća draž ostvareni rezultat
Ni nepredvidiva ćud Tare, koja je odnijela atletsku stazu na privatnom imanju porodice Ristić, ni podatak da su takmičari u zimskim uslovima morali da griju kuglu na grijalici prije treninga..., nisu zaustavili AK “Taru”. Jednostavno, predodređena je za uspjehe. Danilo Ristić, Danijel Furtula, Milica Vukadinović, Marija Bogavac... osvajali su medalje i priznanja na međunarodnoj i domaćoj sceni.
Kristina Rakočević je sada prva zvijezda kluba pored Tare, ali dolaze i nove snage.
"Tri godine sam dio porodičnog budžeta trošio da bih svaki drugi dan vozio do Tomaševa kako bi Kristina trenirala. Izuzetno inteligentna, talentovana za svaki sport i željna rada i uspjeha, Kristina je medaljama i rezultatima učinila da ne budu uzaludne te vožnje od po 60 kilometara dnevno. Već dvije godine je u Mojkovcu i sve je mnogo lakše za nju i mene. A meni su pobjede na takmičenjima najveća sreća. Neko juri za novcem, ali je meni najveća draž ostvareni sjajan rezultat. Zato ne žalim što sam pet godina ranije pošao u penziju i uskratio sebe lagodnog života. Imao sam u svemu bezrezervnu podršku porodice, jer su mi djeca obrazovani i uspješni ljudi. Ponavljam, srećan sam što ću još dvije godine moći da vodim trenige Kristini, a u klubu treniraju i supertalentovane 13-godišnjakinje Ana Bošković i Nevena Vilotić. Poput Kristine, za Anu mi je najteže da odlučim kojoj disciplini da se posveti - sjajna je u bacačkim, a ima nevjerovatnu eksplozivnost, pa iz mjesta skoči na 2,54 metra. To bi bilo impresivno i za dječake tog doba".
Uzor Ivan Ivančić, koji je stvorio bezbroj šampiona
Trenerski put Marka Ristića je bio izuzetno zanimljiv. Počeo je u borilačkim sportovima, pa u odbojci, košarci...
"Kada nije bilo novca da kadetska košarkaška ekipa učestvuje u takmičenjima, odlučio sam da krenem sa radom u pojedinačnom sportu. U startu mi je bila ideja da pokrenem teniski klub, ali je to zahtijevalo mnogo više novca nego što sam i pretpostavljao, pa sam se odlučio za atletiku. Možda i zbog ličnih afiniteta, jer sam 35 godina držao rekord na prijemnim za upis na Fakultetu za sport i fizičku kulturu, koji je oborio i sad drži moj sin Danilo. I krenuo sam sa radom, i sada smatram da je najbitinija volja i rad na neprestanoj edukaciji", naglašava Ristić.
Ključni detalj u nevjerovatnom uspjehu trenera mojkovačkih bacača je to što je sarađivao sa najboljim - Ivanom Ivančićem.
"Bitno je i imati sreće da učiš od najboljih. A ja i moji sinovi smo imali sreću da nas edukuje Ivančić. Najboji svjetski trener u bacačkim disciplinama. On je jedini imao svjetske prvake u svim bacačkim disciplinama i do smrti prošle godine bio je trener Sandre Perković, neprikosnovene bacačice diska i olimpijske pobjednice. Mislim da jedino naš klub ima kompletne programe priprema profesora Ivančića, i sve radimo prema njegovim planovima. Samo je problem odlazak takmičara u ranom dobu iz Mojkovca i zato smatram da bi država trebalo da nađe načina da se otvori kamp u Podgorici, jer ja od skromnih primanja nijesam u stanju da stalno putujem i vodim treninge. A “Tara” ima jedinstveni Ivančićev program razvoja vrhunskih atletičara", zaključio je Ristić.
Bonus video:
