Zapucalo je u Čečeniji, Dagestanu, Abhaziji, Južnoj Osetiji, Gruziji, Nagorno Karabahu, u svega nekoliko godina jugozapadni dio Sovjetskog Saveza popucao je po etničkim šavovima, socijalizam se urušio tamo gdje je bio najsnažniji, ili se decenijama činio takvim, u svojim usklađenim različitostima - svom nosećem zidu. Sve je počelo još i prije pada, kada je politika glasnosti davala nadu da bi sistemsko preoblikovanje moglo spasiti jedan ogromni, iscrpljeni organizam. I upravo je sukob u Gorskom Karabahu, regionu kojeg svojataju i Azeri i Jermeni, utro put kasnijem raspadu. Bila je to balkanizacija prije balkanizacije, njen kavkaski prototip.
To je ukratko ono što govore istorijske lekcije, gdje su glavni akteri međusobno sukobljeni kolektivi. A u istoriji je oduvijek bilo teško pronaći i izolovati pojedinca, čovjeka kao biće slobodne volje, lišenog tog određujućeg pečata pripadnosti jednoj od zaraćenih strana. Rat je pirovo izjednačavanje. Ljudi su utopljeni u „timeline“ kao identični šrafovi. Zato je za dublje razumijevanje geopolitičkih lomova neophodna neka vrsta analize slučaja, makar se bazirala na nasumično odabranim životnim pričama.
Poželjno je, dakle, kretati se spiralom indukcije ne bi li se došlo do što preciznijih istina. Potencijal za nešto takvo leži u književnosti. Drugim riječima, dok zvanična istorija pojašnjava događaje baveći se njihovim najvidljivijim, spoljašnjim manifestacijama, književnost je kadra krenuti sa samog izvora uzročnosti, gdje se stvari samo naslućuju, gdje nauka teško može doprijeti. I onda se odgovori postupno razlažu u svijesti, prirodnim ritmom, za razliku od istorijskih epopeja koje iz današnje perspektive nije lako sagledati upravo zbog njihovog taksativnog smjenjivanja. E sad, ako kažem da je „Putovanje u Karabah“ - roman od dvjestotinak stranica tada književnog početnika Ake Morčiladzea - važan doprinos shvatanju jedne geografski omeđene prošlosti, može se pomisliti da je gruzijski pisac kombinovao istoriografski postupak sa književnim, posežući za prvim kad drugome ponestane daha i obrnuto. Međutim, u njegovom prvijencu ponajmanje je istorije. Čista, stvarnosna proza, hronološki posložena od uvoda do zaključka, nenametljivo ukazuje kako se krupni događaji prelamaju na pojedinačnim sudbinama, te kako ove gotovo u potaji slažu mozaik društvenih tragedija.
Priča je, naizgled, posve prosta. Gio je mladić koji sazrijeva u udobnoj sjenci svog imućnog oca Tengiza Mikatadzea, nabusitog preduzetnika, čovjeka koji nesposobnost za uravnoteženo očinstvo nadomješta naletima pretjerane brižnosti. Gio ima sve što poželi, ali to obilje nadohvat ruke pobuđuje kod njega avanturizam. A on je ekstreman upravo zbog lako dostupnog komfora, kakvim se ne može pohvaliti većina njegovih vršnjaka u politički nestabilnoj zemlji. Tbilisi se trese, Gruziju razjedaju unutrašnji sukobi, čineći one u Abhaziji i Južnoj Osetiji perifernim uprkos njihovoj surovosti. Gamzahurdija, prvi predsjednik postsovjetske Gruzije, ne želi da se pomiri sa državnim udarom, pa svim sredstvima brani svoju zabludu od paravojnih „Konjanika“ i budućeg nasljednika Ševernadzea. Zemlja je u haosu, barikade prekrajaju poznati reljef. Oni koji ne učestvuju u sukobima potpuno su izgubljeni. Gio provodi vrijeme kraduckajući benzin, pušeći azerbejdžansku gandžu (baš iz Gandže), gluvareći sa Goglikom i ostalima, tražeći ljubav među prodavačicama ljubavi. Sve je površno i sve se mjeri novcem. U takvom ambijentu „pomjerenih“ vrijednosti međuljudski odnosi doživljavaju neku vrstu krivog srastanja. Ne nalazeći čvrsto uporište, Gio se do ušiju zaljubljuje u Janu, prostitutku čiji je makro njegov dobar prijatelj. Naravno, takva veza je u startu osuđena na propast. Gijova porodica ne želi da čuje za nešto tako užasno kao što je brak sa kurvom. U izokrenutom svijetu jedino je apsurd zagarantovan. Dok se svuda okolo proliva krv, Tengiz, paradoksalno, drži do njene čistoće. Gija će dotući ta zakašnjela briga, usmjerena prema nečemu gdje je počivala njegova jedina radost. Briga se pretvara u svoju suprotnost i on jedini izlaz nalazi u bjekstvu iz inkubatora čiji je mehanizam beznadežno pogubio konce, radeći na njegovu štetu.
Goglika i Gija put vodi u Azerbejdžan, da se tamo otarase napetosti i usput obnove zalihe trave. No, kako ni u susjednoj zemlji svakodnevica ne teče glatko, put će se čudno izviti i isporučiti ih jednom starijem, nepoznatom ratištu, još gorem od onih domaćih. Zloglasni Nagorno Karabah. Njih dvojica postaće zarobljenici azerskih komandosa, a ubrzo će se u ludom obrtu naći na suprotnoj strani, u stožeru pobunjenih Jermena. Talasi suprotstavljenih struja razdvojiće najbolje prijatelje, odbacivši ih daleko jednog od drugog.
Vrijeme provedeno među neznancima, u stranoj državi, daleko od svega poznatog, za Gija znači neočekivani preokret. On tu nailazi na neobične biografije, zbližava se s ljudima vezama humanosti i empatije, dok razlike ostaju nad njima poput dima koji tiho izbija kroz dimnjak, daleko od očiju ukućana. I kako rat bez upozorenja premeće svaki naredni dan, sticaj okolnosti dovodi Gija u priliku da postupi herojski onda kada se najmanje nada, budući da je pod prinudom raskrstio sa mogućnošću da će ikada učiniti nešto veliko. Neplansko odvijanje stvari daje šansu da se krene iznova - da sve propušteno ne izgori budzašto, već da posluži kao fosilno gorivo za još jedan, možda i posljednji pokušaj.
Gio spašava azerske zarobljenike i postaje heroj u očima dojučerašnjih tamničara. Ono što je bio svega dan ranije - više nije, i ne samo to: sada je nešto sasvim suprotno. Rastrešen je iz korijena, vraćen na magloviti početak. Ali, tu se magija završava. Nakon što je peripetija okončana, Gio je primoran da se vrati kući jednako naglo kao što ju je napustio. Tamo ga čeka još gora letargija. Katarza je trajala samo dok je stoprocentno bio prikopčan na drugačiji poredak: na daljinu, tuđinu, neznanje, odnosno na ono što je izvuklo najbolje ispod čvrsto naleglih slojeva. A slojeve su, mimo njegove volje, nataložili poremećeni odnosi u domovini, porodici, emocijama. Tamo je sve ostalo isto, previše isto, otežalo od nepromjenljivosti.
Gijova sudbina pokazuje da sudbina zaista jeste nešto neuhvatljivo, što se većinski odvija van čovjekove kontrole. Posebno kad se društvena strujanja otrgnu uzdama, promijene smjer, krenu uzvodno. Kratkotrajna emigracija Morčiladzeovog junaka grozničavi je pokušaj da se za sobom ostavi već viđeno, koje ne donosi nikakav pomak. Kako neko reče - to je varljiv osjećaj prijatnosti, poput vožnje invalidskim kolicima. I pošto koliko-toliko stabilni život nije opravdao očekivanja, njegovi akteri prinuđeni su da okušaju sreću u potpuno različitom ambijentu, nestabilnom do srži, gdje se energija crpi baš iz te stalno prisutne neizvjesnosti. Norme su zakazale, pa se spas traži u njihovom zaleđu. Tamo se sve odvija mimo pravila. Prostitutka pruža ljubav, rat pruža prijeko potrebni mir. Utočište je moguće naći samo u radikalnim otklonima od svega prethodnog. Ustaljena uputstva više ne važe. Šablon je izlizan dozlaboga i izlaz se može naći jedino u ličnim revolucijama, pa i po cijenu potpunog resetovanja ličnosti.
„Putovanje u Karabah“ daleko je od spektakularnog djela u estetskom smislu. No, njegov simbolički značaj je mnogo veći. Ono je označilo prekretnicu u gruzijskoj književnosti, uvodeći u širu upotrebu moderni jezik i kriterijum aktuelnosti kod odabira tema. Ovaj roman je progovorio o jednom žestokom sukobu dok je on još uvijek trajao, a da ni danas nije u potpunosti okončan. To tako sliči našim devedesetima i ovdašnjim hromim tranzicijama. Za čitaoce bivše Jugoslavije „Putovanje u Karabah“ ne može biti ništa isuviše nepoznato; ali, upravo time razbija uvjerenje u endemičnost balkanizacije. Scenario je zabrinjavajuće sličan. I sami smo proživjeli period kojim je vladao sistem spojenih nestabilnosti. Neko je doživio drugo rođenje, neko se uz manje ili veće protivljenje prepustio nestanku, ali niko nije ostao isti. I svako od nas zna barem nekoga ko je, baš poput Gija, svjesno išao glavom u zid tražeći vazduh sa one, teže dostupne strane.
Bonus video:
