Kada je 2004. pokrenuo hercegnovske Dane knjižare So, namjera književnika Nikole Malovića bila je “da obnovi u tom trenutku nepostojeće hercegnovsko knjižarstvo i izdavaštvo, jer je manje poznato da Herceg Novi baštini tradiciju upravo najstarijeg regionalnog knjižarstva, pokrenuo ga Jovo Sekulović 1898, tri godine prije čuvenog Gece Kona u Beogradu”.
Jovo Sekulović je u septembru 1898. u Herceg Novom otvorio knjižaru, koja je za 40 godina rada rasturila oko 200.000 knjiga i izdala 20 sopstvenih izdanja. Prvu knjigu izdao je 1904 - „Uspomene iz Boke“ Nikole D. Velimirovića, „Gorski vijenac“ Petra Petrovića Njegoša imao je četiri izdanja: 1913, 1921, 1922. i 1939. godine.
“Knjižara So je izrasla u instituciju kulture i svojevrsni je intelektualni barometar cijele Boke Kotorske”, ističe Malović.
Da je tako, pokazuje i fešta pisane riječi Dani knjižare So - dani obnovljenog gradskog knjižarstva i izdavaštva koja je u julu održana na glavnom hercegnovskom trgu.
Prve večeri promovisana je „Knjiga o žućenici“ Maša Čekića i Blaženke Vučurović u izdanju knjižare So, u kojoj je sabrano 120 recepata u kojima se opisuje kako se od žućenice mogu napraviti ukusna i maštovita jela, ali je promovisan i autentični način života i ishrane koji simbolizuje ova biljka koju su u ishrani koristili i stari Rimljani.
Dvojezična knjiga soneta „C'est la Life" Velibora Fulurija, pisana na francuskom i engleskom jeziku, promovisana je druge večeri manifestacije.
“Koncept manifestacije sličan je knjižarskom i izdavačkom formatu: akcenat stavljamo na zalivske, morske i pomorske teme, ali ima i odstupanja, kao npr. one godine kada smo jedno veče posvetili vicu kao obliku usmene književnosti i napravili veče za pamćenje. Ipak se na Danima knjižare So promovišu knjige koje tematski izlaze na pjenu od mora, ili se razgovor vodi u vezi s predmetom našeg divljenja, a to je more”, objašnjava Malović.
U vrijeme kada se manje čita, kada smo sve siromašniji, Malović istrajava u naporima da knjižara So opstane, bavite se izdavačkom djelatnošću, organizujete promocije, književne susrete i pišete djela koja nailaze na nepodijeljene pohvale i čitalaca i kritike, o čemu svjedoče i nagrade.
"Biću sasvim iskren s vama kad kažem da ne smijem stati. Ako mislim da jednog dana pišem s pogledom na more iz stana dostojnog čovjeka mog ranga, tada ne smijem stati. Bokelj sam od 1694, i želim da steknem to što mi nedostaje”.
Uprkos teškoćama Malović nikada nije došao u iskušenje da digne ruke od posla, koji je i više od toga.
“Knjižarstvo je pasija koja se pretvorila u misiju. Dići ruke značilo bi nemati definisanu ličnost, a ja sam veoma definisan. Tačno znam kakvim snagama raspolažem, tačno znam što želim i imam razrađen petogodišnji plan. Pod uslovom da budućnosti uopšte bude”.
Boka je planeta, tako da edicija “Bokeljologija” njeguje svjetske teme, čak i kad su lokalne
Knjižara SO pokrenula je ediciju „Bokeljologija“ u kojoj je Malović urednik i u kojoj su do sada štampane knjige “Bokeški berberin” i “Herceg Novi - Grad sa 100.001 stepenicom” Nikole Malovića, “Knjiga o austrougarskim tvrđavama” Bernarda Salivena, “Knjiga o žućenici” Maša Čekić i Blaženke Vučurović i “Pomorska lica Boke Kotorske” Siniše Lukovića.
- Da li je to bio čin lokalpatriotizma?
Boka je planeta, nismo li apsolvirali, tako da edicija “Bokeljologija” njeguje svjetske teme čak i kad su lokalne, jer posigurno ne smijemo reći za kapitalno djelo “Istorija bokeljskog pomorstva” Predraga V. Kovačevića, koje će se pojaviti za koji dan, da ima bilo kakve veze sa lokalpatriotizmom. Istorija Boke predstavlja dio svjetske istorije. U “Pomorskim licima Boke Kotorske” Siniše Lukovića, tako se kazuje da je Karl Denic, zamjenik Hitlera na mjestu kancelara Trećeg rajha službovao u Boki, da je prvi dokumentarni film ikad snimljen u Boki, da je mina koja je potopila “Britanik”, brod blizanac „Titanikov“ krenula iz Boke, itd. Jesu li ovo lokalne ili svjetske priče?
- Nakon romana „Jedro nade“, za koji ste ove godine dobili prestižne nagrade “Borisav Stanković”, “Pečat vremena” i “Branko Ćopić”, i koji ste, prema sopstvenom kazivanju, pisali šest godina, da li u vašoj književnoj radionici ponovo nešto nastaje?
Potrebno mi je vrijeme da se resetujem. U "Jedru nade“ je rečeno sve o čemu će antiglobalistički romani govoriti godinama. Za razliku od mnogih mojih kolega koji žive u Beogradu, naprosto moram da napišem triput bolji roman da bi on umjesto mene mahao i na sebe skretao pa žnju. Ne pamti se, čuo sam poluoficijelno objašnjenje u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, kad sam primao nagradu „Branko Ćopić“, da je neki domaći roman u jednoj sezoni dobio čak tri visoke književne nagrade.
Bonus video:
