Država vrlo često želi da pokori umjetnost

Pričom o Budvi kao ruži mitova, gradu koji treba da bude Grad teatar, a ne grad gradilišta, o umjetnosti koja ne smije biti udvorička, vlasti koja želi neobrazovani narod, jer na taj način ima sigurnog glasača, državi koja želi da pokori umjetnost , preksinoć pred prepunim Trgom pjesnika u Starom gradu započeli su „Dani umjetnika Budve“, gostovanjem rediteljke i književnice Vide Ognjenović.

Više nego inspirativan razgovor, koji je nerijetko prekidan aplauzima prisutnih i onih koji su se zatekli na Trgu pjesnika, vodila je mlada budvanska profesorka književnosti Nina Smailagić.

Program manifestacije „Dani umjetnika Budve“, koju već treći put uspješno organizuje Turistička orgnizacija, posvećen je lokalnom stanovništvu, stvraocima iz Budve i budvanskim aktulenim temama i odvija se u tri djela, književnom, muzičkom i likovnom.

Ognjenovićeva smatra da umjetnost treba da bude prijetnja za svaku vlast, te da je prava umjetnost nekoruptivna.

„Država vrlo često želi da pokori umjetnost . Gotovo svaka država želi da je pokori, naočito ideološka država ili država koja ima nesigurnu vlast. To je vlast koja se boji sljedećih izbora ili vlast koja se boji svake svoje odluke, jer ima supervizora i građanstvo i vrši vlast između supervizora i građanstva. Prema tome, umjetnost predstavlja za vlast izvjesnu prijetnju i tako treba da bude i to je dobar odnos. Prava umjetnost treba da je nekoruptivna i vlast je u tom smislu uopšte ne zanima i ne bi trebalo. Umjetnost ima svoje kriterijujeme, u koje politički ne spadaju. Politički kriterijum u umjetnosti je isključivo moralni kriterijum, da se ne može slaviti diktator, da se ne može slaviti ubica, da se ne mogu pisati poeme o čovjeku koji je zapovijedao ubilačkim korpusima... To je moralni kriterijum. Umjetnički kriterijum nema nikakve veze sa političkim, nacionalnim ili već nekim drugim, koji se kod nas vrlo često primjenjuju“, navela je rediteljka. Prema njenom mišljenju „u strahu od umjetnosti, vlast je vrlo često zabranjuje.

„Vlast je vlast u njenim rukama je štap i pokušava da je privoli da joj služi. Prava umjetnost nikome ne služi, osim sebi. Nikome ne odgovara i ni za šta ne odgovara, osim za sebe i po tome se razlikuju, prava od neprave umjetnosti - a to je sva ta udvorička umjetnost , umjetnost sa tezom, umjetnost propagande. Ja dvojim angažman i propagandu. Angažman je jedna vrsta društvene pismenosti i u umjetnosti služi da se prepoznaju neke stvari u društvu i da se na njih obraća pažnja. A propaganda je služba, nekome ili nečemu, bilo da je to onom ko daje pare , pa taj diktira muziku, odnosno propagiramo njega, bilo da je to vlast koja traži da bude opjevana, bilo da je to loša knjiga, koja pak ima neku političku namjeru ili djelatnost. Umjetnost ne smije da bude propaganda“, ocijenila je Ognjenovićeva.

Prema njenim riječima, današnji civilizovani svijet rudimentira.

„Nažalost, u današnje vrijeme mi nemamo potrebu da naučimo jedan strani jezik, da smo dobro obrazovani , da pročitamo biblioteku knjiga, da malo nešto saznamo o svome susjedu, kome inače, najčešće činimo zla, iz neznanja, jer o njemu ne znamo ništa. U današnje vrijeme, pravi misionari i misionarke su jedino učitelji i profesori svih nivoa. Učitelji zato što su odgovorni za početni razvoj malih ličnosti, kada oni prihvataju sve činjenice a ne razumiju ni jednu tačno. A profesori višeg niova su odgovorni za formirnje profila odraslog čovjeka, njegovih stavova prema svijetu i potreba za znanjem. To su misije koje cijenim. Književnost je na braniku jezika i to je najveća tvrđava jezika. Jezik služi sporazumijevanju ljudi i svako ko tome staje iz bilo kojih političkih razloga na put, griješi. I to je jedna vrsta kulturnog kriminala“, kazala je Ognjenovićeva.

Svoj ulazak u politiku Ognjenovićeva je objasnila ne političkim ambicijama, već je kazala da je to učinila u vrijeme kada je to bilo pitanje odgovornosti.

„Nikada nisam ušla u politiku zbog političke karijere, niti zbog svojih političkih sposobnosti, daleko od toga. Ja sam ušla u momentu kada se to moralo uraditi, kada je to bilo pitanje odgovornosti i kada su intelektualci ulazili u različite političke stranke. Mene su pozvali prijatelji i kolege dr Dragoljub Mićunović i dr Zoran Đinđić, kada su osnivali Demokratsku stranku. To je bilo vrijeme kada je Milošević zavodio ozbiljnu diktaturu i kada je bilo važno označiti svoje mjesto na toj političkoj razini. Željala sam da iskoristim taj politički forum, da kažem svoje mišljenje o nečemu, što se događa, o ljudima koji odlučuju, o njihovim odlukama. Kod nas je svako bavljenje politikom prokazano jer svi misle, da onoga trenutka kada uđeš u neku partiju i kada počneš da se baviš time, ti zapravo, hoćeš da dođeš na vlast. Naprotiv, nemam ambicija da dođem na političku vlast, imam ambicija da dođem na književnu vlast“, zaključila je Ognjenović.

Obrazovan čovjek se buni, ima zahtjeve, nepismen i gladan to ne može

Upitana gdje se savremni čovjek ogriješio o obrazovanje, Ognjenovićeva je kazala da je on tu nedužan, ali da je odgovoran savremeni političar, odnosno savremeni državnik.

„Treba ga pozvati na odgovornost. Ne pozvati, nego pozivati stalno. Mislim da država koja ne ulaže u obrazovanje, odumire, a ne zna na koji način odumire, jer nema tog znanja, gdje da ga nađe i ne umije. Obrazovanje je osnova svakoga civilizovanog društva. Svako društvo koje zanemari obrazovanje, prestaje biti civilizovno. To su uslovnosti. Mislim da to politika radi namjerno, jer nepismen, neobrazovan glasač je sigurni glasač. Ovaj drugi, koji razmišlja svojom glavom, koji upoređuje njegov rad, jer može da pročita o drugim političarima, je opasnost i neće ga glasati. Jer, intelektualac, obrazovan čovjek se buni, ima neke zahtjeve, može da procijeni političke odluke, političku djelatnost. Nepismen, neobrazovan, uz to gladan, to ne može“, istakla je Ognjenovićeva.

Kako je navela, Neronovo geslo „hljeba i igara“ i danas je na snazi u mnogim zemljama.

„Hljeba, ne nešto komlikovanije, da se utoli prva glad i igara koje se pospješuju, u kojima se uživa. Tabloidi su zaposleni plasiranjem i progiranjm zabave, dakle tu obrazovanje ničemu ne služi. Razumijem mlade što neće da se obrazuju, jer nemaju nikakvnog razloga za to. Bolje da nauči da pjeva bez nota i bez sluha, bolje da nauči da zabavlja nekakvu masu i da nauči da živi samo od hljeba. Država je odgovorna za obrazovanje i treba da preuzme odgovornost. Mi malo griješimo prema ljudima, tražimo od svakoga čovjeka da ima kulturnih potreba, prije ikakvih osnovnih. Svaki čovjek treba da pridoda sopstveni vrisak, da se pobuni protiv zanemarivanja obrazovanja. To je zaista ozbiljan problem i ozbiljan minus svake vlasti“, ocijenila je Ognjenovićeva.

Intelektualac ne smije da prećutkuje

Prema njenim riječima društvena odgovornost intelektulca je moralna odgovornost - da ne prećutkuje .

„Ne smije da prećutkuje pogreške koje vidi. Znate, angažman intelektualca je neobično važna stvar, to je u stvari jedna vrsta društvene pismenosti. Ako intelektulac nije društveno pismen, on je zatvoren u svoju intelektualnu profesiju, profesionalnost i potpuno benigan u odnosu na život i društvo u kojem živi. Tu on ima odgovornost. Da bi, inče, intelektulnci imali ovu vrstu odgovornosti zbog koje nas vrlo često prozivaju, zašto nismo spriječili rat , ovo ili ono.. Ja samo podsjećam da, ako bi intelektualci trebalo da imaju pravu odgovornost , da naprave obrazloženja za pojedine gestove, onda bi trebalo da nas neko nešto pita i da neko posluša naš savjet. Voljela bih da znam kada je neko pitao nekog intelektualca“, poručila je Ognjenović.

Budva zaslužuje da bude Grad teatar, a ne grad gradilište

Ognjenovićeva je kazala da Budva zaslužuje da bude Grad teatar, a ne grad gradilišta.

Upitana kako bi režirala da je Budva jedna scena, da je Grad tetar, rediteljka je kazala da bi prvo napravila jedan protest protiv gradnje solitera koji zaklanjaju more, zbog čega je dobila gromoglasan aplauz.

„Onda bih podsjetila Budvane da moraju da imaju kulturnu potrebu cijele godine, a ne samo 45 dana dok traje Grad teatar. Budvani su tu odgovorni, zato što su nasljednici kulturnih i prosvećenih ljudi. Napravila bih jednu pozorišnu zgradu, da se zaštitimo od ove divljačke muzike, od buke koja „prolazi kroz svaku predstavu“, tako da ljude i razumijem što ne dolaze na predstave da se nerviraju što pola ne čuju, jer trešti hiljade decibla u samoj blizini. Izborili bi se za neku vrstu sale koja bi onda radila cijele godine“, kazala je Ognjenovićeva.

Svoj pravi susret sa Budvom, te onima koja je imala tokom ljetovanja i putovanja, kada su je pozvali da piše dramu o Kanjošu Macedonoviću.

„Tada sam napisala i tekst koji je objavljen u mojoj knjizi ' Budva grad tajna'. Zato ja kažem jesu gradovi , jesu države, jesu luke, megapolisi i prijestonice, ali je Budva - Budva “, kazala je Ognjenovićeva.