Uzbudljivo veče Književnog programa Grad teatra priredila je Jasmina Ahmetagić, koja je na Trg pjesnika stigla sa novom studijom „Pripovedač i priča“, za koju je ova poznata teoretičarka književnosti iz Beograda nagrađena priznanjem "Nikola Milošević“ za najbolje djelo iz oblasti filozofije, estetike i teorije književnosti i umjetnosti u 2014. godini.
Predstavljanje knjige koja je zbir književno-teorijskih i književno-kritičkih tekstova okupljenih oko zajedničke teme - manipulativnog pripovjedača, upriličeno je kroz razgovor koji je sa autorkom vodio dr Goran Radonjić, docent na Filološkom fakultetu u Nikšiću.
Ističući da je Jasmina Ahmetagić na primjerima romana "Vita brevis“ Justejna Gordera, "Kako upokojiti vampira“ Borislava Pekića, „Ponornica“ Skendera Kulenovića, „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“ Meše Selimovića, „Izlazak“ Radomira Konstantinovića, „Dnevnik o Čarnojeviću“ Miloša Crnjanskog, „Štiler “ Maksa Friša, „Vječnik“ Nedžada Ibrišimovića, pokazala kakvim se sve srategijama koristi pripovjedač u prvom licu kako bi ispričao neku priču, prvo pitanje Radonjića bilo je šta je funkcija književnosti, i šta je ona, zapravo, htjela da kaže ovom knjigom u smislu tog psihološkog aspekta bavljenja književnošću.
“Malo je tako širokih pristupa, kao što je psihološki pristup književnosti koji postoji duže od jednog vijeka, i u tu se metodologiju zaista uliva sve i svašta. Zbog toga kod nas, u našim proučavanjima književnosti, postoji strašan otpor kada se kaže psihološki pristup. Stalno nas vode drugim putem, i stalno kažu psihoanaliza, iako to uopšte nije psihoanaliza. Naime, od časa kada se psihologija koristila u tumačenju književnosti, kad su pravljene psiholografije pisaca, pa do danas, ova nauka se jako mnogo razvila. Moje knjige, sa psihoanalizom, nemaju apsolutno nikakve veze, ali zato imaju sa jednim nastavljačem Frojda, a to je Karen Hornaj. Gdje je suštinska razlika? Osnov psihoanalize počiva na ispitivanju prošlih događaja, da bi se objasnili današnji, a Hornaj je učinila jednu epohalno važnu stvar za tumačenje književnosti - pokazala je da to nije pravi put. Jer, naravno da ne mogu da uzmem literarnog junaka, osim ako mu nije data ogromna predistorija u tekstu, i da proučavam njegovo djetinjstvo. Ali, mogu da proučavam njegove odnose sa svijetom u datom trenutku njegovog postojanja. Dakle, ne objašnjavanje sadašnjosti prošlošću, nego povezivanje svih odnosa u okviru jedne funkcionalne mreže. U tom smislu mogu da kažem da se Nikola Milošević kod nas možda prvi dosljednije bavio pručavanjem književnosti sa tog metodološkog aspekta, dakle, psihologije, a potom se to javlja više sporadično, pojedinim tekstovima i pojedinim djelovima tekstova, ali ne kao cjelina”, istakla je Ahmetagić.
Kako je izjavila, ona na neki način prihvata ono što je rekao Nikola Milošević, ali to mnogo i mijenja, jer se psihologija kao nauka mnogo razlikuje u vremenu kad je on to radio, i u vremenu kada ona to radi.
"Psihologija kao nauka danas pruža mnogo, mnogo više metoda koje možemo koristiti u književnosti. Tu je negdje i odgovor na pitanje u čemu je to funkcija književnosti. Naime, često mi govore - junak u romanu nije živi lik, ne može se tumačiti psihološki. To je sasvim tačno - lik nije čovjek kao takav, ali mi bolje poznajemo nekog junaka u romanu, nego ponekad nekog svog bližnjeg. Sve što treba da znamo o jednom junaku, kažu nam u romanu. Mi živimo sa bližnjima, a ne znamo sve o njima, jer ne postoji neka instanca iznad naše koja bi nam davala komentare, koja bi nam, dakle komentarisala bližnjeg, i koja bi nas natjerala da mijenjamo svoju percepciju, jer njegovu psihologiju nismo poznavali. Dakle, književnost je kontrolisan svijet - kontroliše ga autor, kontroliše ga pripovjedačem. A kad je taj pripovjedač u prvom licu, onda on kontroliše informacije koje nam daje”, navela je Ahmetagić.
Čovjek čovjeku još uvijek je najveći interes
Ističući da je život mnogo kompleksniji od književnosti, ali da je posao književnosti da osvijetli kompleksnost života, Jasmina Ahmetagić je u tom smislu objasnila da se nikada jedna stvar ne može objasniti samo jednim uzrokom:
"Zato kažem da je svaka poruka u književnosti u isti mah i politička poruka, jer govori o nama, o našem o svjesnom biću i našem postojanju u vremenu, ali je i psihološki prostor, jer govori o nama kao o ljudima. Dakle, višestruke su motivacije svakog našeg iskaza, i dale kosežno govore za one koji to žele da čuju. Još davno je Bogdan Popović, na početku srpske književne kritike i teorije, a to je početak XX vijeka, napisao jednu rečenicu za koju mislim da poslije svih proučavanja stoji i dalje - da je čovjek čovjeku još uvijek najveći interes. Dakle, iza svih bavljenja književnošću, estetikama, fikcijama, stoji ipak jedno interesovanje za čovjeka, za poruku koju nam on daje, za neke duple naočari kojima nam pomaže da dublje i jasnije sagledamo ovaj naš život, i neku našu funkciju u tom životu. U tom smislu, književnost nikada ne vidim odvojenu od života, uvijek nam je pružala i taj neki višak znanja s kojim možemo raspolagati. Ne mislim da je književnost zatvorena pojava, i da dozvoljava da koristimo ideologiju, pa da mi tumačimo kakva je idelogija bila piščeva, nego da mi koristimo znanja iz književnosti, i da bolje plivamo u ovoj stvarnosti kakav jeste”, kazala je Jasmina Ahmetagić.
A zahvaljujući publici na prisustvu i na pitanjima, kao i na pozivu da bude gost festivala, izjavila je da je raduje to što selektor Trga pjesnika pokazuje sklonost i sluh i za knjige koje pripadaju teoriji i proučavanju književnosti, a ne samo čistoj književnosti.
Bonus video:
