Sarajevski glumac Ermin Bravo stigao je ovog ljeta pred budvansku publiku sa predstavom “Životinjska farma“, nastaloj po danas već kultnom romanu Džordža Orvela, u režiji Dina Mustafića, koja je sa scene ispraćena ovacijama. Ova produkcija Sarajevskog ratnog teatra premijerno je izvedena prvog januara ove godine, a pored osnovnog lajt motiva koji se provlači kroz predstavu - vječna ljudska slabost da odoli izazovima moći nad drugima, ona je dodatno uzbudljiva i zbog potpuno jedinstvenog rediteljskog koncepta. U “Životinjskoj farmi“ nema klasične glumačke podjele, na sceni je 13 glumaca koji igraju 16 likova, a publika je takođe uključena u igru i ima svoju ulogu - svaki gledalac dobija zvono, jačinom njegovog zvuka, kao i svog aplauza, zvižduka, bira glumca kome daje svoj glas, ali i ulogu koju će on igrati u predstavi.
Dugogodišnji gost Grad teatra, i jedan od najistaknutijih glumaca u regionu posljednjih godina, Ermin Bravo, imao je najveću podršku gledališta, a ono ga je izabralo za lik Napoleona:
“Fantastično je koliko volim ovdje da igram, mada smo zbog preglasne muzike imali malo otežane okolnosti sa izvođenjem predstave. Ali, valjda je i to tradicija Budve. Mi smo se trudili da damo sve od sebe i da sačuvamo koncentraciju, i nadam se da je publika uspjela da uhvati sve slojeve predstave”, kaže u razgovoru za “Vijesti“.
Posljednje dvije godine gledali smo vas na festivalu takođe u predstavama Dina Mustafića, koje su imale veliki uspjeh - “Terorizam“ i “Mali mi je ovaj grob“, gdje ste igrali Danila Ilića. I “Životinjska farma“ prati liniju tih angažovanih naslova, kako ih vi doživljavate?
Jeste zanimljivo da se može povući paralela angažovanih tekstova, tekstova koji se tiču nekih represivnih režima, građanske borbe protiv njih, i borbe svakog pojedinca. To su, valjda, i neke opsesivne teme Dina Mustafića, a ja uživam da o tome progovorim sa scene, tako da se nekako zadesi da smo ovdje svaki put sa tim ozbiljnim pričama. Sada sam bio Napoleon, da kažem slučajno, izborom publike, jer ona pravi glumačku podjelu, što je stvarno kuriozitet ove predstave. Niko od nas ne zna koji će lik igrati u kom izvođenju, i svako od nas je igrao sve likove koji postoje u ovom tekstu.
Kuriozitet je i što niko do sada osim Mustafića nije napravio takav koncept, uvjerili smo se u to prateći malo istoriju teratra. Bilo je nekih raznih kombinacija, ali nikada nijedna tako otvorena do kraja - da publika sve bira.
Da li je taj otvoreni koncept možda uzbudljiviji za vas glumce?
Jeste da imamo stres na početku predstave, dok sve ne krene, dok se publika ne opusti i spontano ne uključi u igru, a nikada ne znamo do kraja kako će reagovati, ali je to i izvanredno inspirativno, potpuno novo i uzbudljivije nego kad imamo klasičnu podjelu, i iz večeri u veče znamo što ćemo raditi na sceni. Naravno, veća je i odgovornost, probe su i obimnije i teže, jer svi moramo da se pripremimo za sve uloge.
Koliko ste puta do sada igrali lik Napoleona?
Najviše mi se on dešava, ovdje sam ga igrao četvrti ili peti put, valjda mi se najviše dopada, pa se i izborim za njega. U ovoj priči Napoleon preuzima vlast, život na životinjskoj farmi biva sve teži, a sedam zapovijesti je promijenjeno onako kako je svinjama odgovaralo. Na primjer, svi su jednaki, ali su neki jednakiji od drugih. Sve životinje osim svinja i Napoleonovih pasa morale su više da rade, dobijaju manje hrane i ne uživaju u povlasticama. Napoleon je izdao životinje i samo je htio veću vlast. Više se nije znalo ko je svinja, a ko čovjek.
Orvel je svoj roman napisao 1945, kao antiutopiju koja na satiričan način govori o vlasti i zastrašujućem svijetu koji ona stvara. Čini nam se, ipak, da se taj orvelovski svijet nekako više tiče nas ovdje u regionu nego globalno, a naročito naše ljudske savjesti za ono što smo posljednje dvije i po decenije ovdje stvarali?
Svako vrijeme čita klasike iz aspekta ovog trenutka, i mislim da je ovo momenat da se vratimo i Orvelu, i njegovoj mašti koja postaje stvarnost u našim životima. Nisam, međutim, sociolog da direktno odgovorim, ali ono zbog čega nam se čini značajna ova predstava je to što gledamo sopstveni lik u ogledalu današnjeg društva. Sve ono što je Orvel pisao ne samo u 'Životinjskoj farmi', nego i generalno, u svom književnom opusu, tiče se i njgeovih citata, eseja i razmišljanja koje smo uključili u predstavu, kao da je napisano ovdje, o nama, danas. I upravo smo u tom ogledalu pokušali svi da se uhvatimo, da uočimo sebe u odnosu na to društvo u kojem živimo, i da zajedno sa publikom pokušamo da na neki način probimo savjest svakog od nas. Jer, konačno, važno je zauzeti jedan ljudski stav koji je neophodan, ako želimo da promijenimo vrijeme i društvo u kojem trenutno živimo.
Koliko smo svjesni tog našeg sopstvenog odraza u ogledalu?
Mislim da smo mi toga vrlo svjesni, ali, s druge strane, puni smo i straha, i apatičnosti, jer mi na ovom prstoru više nemamo nadu. Ova predstava je upravo i rađena zbog toga da probudi nadu koja nikako ne može biti nametnuta, ona mora da bude dio i naše savjesti, i svijesti, i bitnosti da opstanemo, i da se prepoznamo kao ljudi, pa tek onda da počnemo da razmišljamo o društvu kakvo želimo da budemo.
U predstavi su vrlo zanimljivi i citati iz naših današnjih medija, iz izbornih kampanja ovdašnjih političara, tu pominjete i predsjednicu Hrvatske, kao i neke floskule i aluzije na crnogorske političare?
Prosto smo malo željeli da aktuelizujemo ovu priču i da je još malo više usmjerimo na naše prilike. Mogu se neki ovdašnji političari iz regiona prepoznati i u predstavi, recimo, u svinjama koje obuku odjelo, stave naočari i počnu da izigravaju Evropejce. Predstava govori i o tome, o toj manipulaciji čije smo žrtve - mi smo politički pioni, mali smo narodi, sigurno izmanipulisani od velikih sila i u tim ratovima devedesetih godina, i danas. Izmanipulisani smo i od naših primitivnih, beskrupuloznih političara, s tim što je osnovni problem u toj manipulaciji što nam se čini da mi nemamo glasa. I mi sami imamo jednu vrstu moći manipulacije, ali imamo i snagu da ova naša društva promijenimo na bolje. Ali, to podrazumjeva i rad, i odgovornost, i savjest, i bazičnu ljudsku solidarnost. I sve nam to nedostaje, jer ljudi kao da više nemaju svijest o tome, oni se ponašaju kao ovce koje mašu svojim zvonima i daju svoje glasove onima za koje znaju da će ih prevariti.
Bonus video:
