(Nabokov u Americi: na putu za Lolitu - Nabokov in America: On the Road to Lolita; Robert Roper; Bloomsbury USA, New York, 2015; 354 str.)
Tanana srž Rouperove knjige nešto je od čega se najčešće sastoje lakomislene doktorske disertacije koje vremenom završe kod renomiranih izdavača, nalik na Hemingvejevu brodicu (2011) Pola Hendriksona. Slični lako svarljivi i danas sveprisutni tekstovi obično detaljišu o samo jednom periodu nekog kultnog pisca - ili o tvorbi i prirodi samo jednog romana, etc. - mahom imaju manje stranica od stožernih biografija i idealne su za prevođenje u kućama van engleskog govornog područja gdje, recimo, do sada nije bilo nebeletristike o pomenutoj ličnosti.
Katkada takve knjige posjeduju i tezu oko koje koncentrišu čitavu papazjaniju generalno irelevantnih činjenica i trude se da oponiraju primarnim biografijama, kao što je u slučaju Vladimira Nabokova dvotomni monolit (1990/1991) i, uopšte, akademski opus Brajana Bojda. Slični naslovi, na koncu, nemaju da kažu ništa novije od onoga što smo već saznali iz brojnih drugih studija, međutim zadržavaju bogomdano pravo da ažuriraju postojeća akademska štiva.
Shodno tome, Robert Roper tvrdi da su, zapravo, dvije decenije boravka u Americi (1940-60) i pisanje na engleskom jeziku od Nabokova načinili pisca kakvim ga danas znamo, a da su prvih dvadeset godina u egzilu (u Njemačkoj i Francuskoj) i, docnije, posljednjih dvadesetak u Švajcarskoj, samo pokazali budućeg kolosa u relativnom usponu, odnosno u nespornom padu.
U to ime Rouper se trudi da što više citira Nabokovljeva pisma gdje svim srcem hvali, možda ne njene pisce koliko prirodu i jezik Sjedinjenih Država, a poslije će, neusiljeno, spekulisati i o tome kako su sjenke najameričkijeg od svih romana, Selindžerovog Lovca u žitu, našli mjesta u Loliti.
Emfaza je upravo na riječi "spekulisati", jer teza mora da bude potkrijepljena, ako ne očiglednim dokazima ili obzirnim dedukcijama, a onda barem labavim pretpostavkama. Kako god bilo, Rouper neće ni pokušati da dâ neki obazriviji odgovor na pitanje zbog čega je Nabokov često pisao o nimfetama poput Lolite. Ali će citirati zapažanje Martina Ejmisa: "od 19 napisanih fikcija, ne manje od šest u potpunosti ili djelimično za temu imaju seksualnost prepubescentnih djevojčica." A s druge strane, Nabokov je tadašnje dvije dominante kao što su Hemingvej i Fokner proglasio pompeznim anti-talentima valjda zato što je - ako pitate Roupera - "imao namjeru da tako privuče pažnju na sebe". Od čovjeka kog odista boli što Nabokov nije više poštovao i znao o američkoj literaturi, ne može labavije od ovoga.
Istovremeno Rouper pravilno zaključuje da je Edmund Vilson, najprestižniji tadašnji kritičar i famozni rusofil, bio presudan u predstavljanju i objavljivanju svog prijatelja u Americi. Doduše, ne shvatam zbog čega bi sporio da Brajan Bojd u studijama u Nabokovu tvrdi iole drugačije, osim što radi istu stvar sa malko manje entuzijazma i više razboritosti.
I dok je za Bojda čitav Nabokovljev opus vrijedan detaljne analize - Bojd je, između ostalog, napisao i dvije studije o Adi i Blijedoj vatri - za Roupera "možda nisu sve njegove knjige besmrtni klasici (...)." Pa produžava: "Moguće je da Lolita nastavlja da ruši sve pred sobom poput Oklahominog tornada (...) ali neki od nas će valjda uspjeti da prođu kroz život, a da se ponovo ne vrate Adi. Romani Pogledaj arlekine!, Prozirne stvari, U znaku nezakonito rođenih, Očaj, Poziv na smaknuće - čak i poduži djelovi Dara, ruskog romana kojim se (Nabokov) najviše ponosio - i nisu baš toliko neodoljivi", piše Rouper. Primijetićete da su, osim distopijskog U znaku nezakonito rođenih, svi pobrojani naslovi napisani van Amerike.
Nesumnjivo je da u svemu tome ima zrna-dva istine, mada kao što Rouper primjećuje da svaku svoju knjigu koju Nabokov čitaocima arogantno predočava kao remekdjelo, isto tako se kod njega može uočiti tvrdoglavi autorski poriv da se pošto-poto zadovolji klimava teza o Nabokovu kao o kvintesencijalnom američkom piscu. Rouper ide dotle da naglas mašta o tome kako bi Nabokov (vjerovatno) nadjenuo ime nastavku svoje autobiografije (Govori, sjećanje): možda Govori, Ameriko umjesto dva naslova koja je veliki pisac već imao u vidu za taj nezavršeni memoar. Čak i podnaslov Rouperove knjige asocira na danas već izanđali sveamerički Keruakov klasik, Na putu.
Najbolje od svega, Rouperovi glavni izvori su upravo Brajan Bojd i autorka biografije o Veri Nabokov (1999), Stejsi Šif, što su svakodnevnicu porodice Nabokovih tako dobro prikazali da on, kao što i sâm priznaje, nema potrebe da "ponovo izmišlja točak". I jedino što autoru tada preostaje jeste da izvrne Bojdovu misao gdje Amerika, logično, predstavlja samo jednu fazu u Nabokovoljevoj karijeri i da od toga napravi knjigu gdje će naširoko pisati o lepidopterologiji i američkim nacionalnim muzejima i parkovima. Rouper u jednom trenutku naizgled konstatuje i neku vrstu proročanstva gdje se Nabokov očito obraća Endrjuu Fildu, svom prvom biografu, 30 godina prije nego što će ga upoznati! Ima i toga.
Ipak, ako zanemarimo bombastične hvalospjeve na račun američkog karaktera i njenih sublimnih prirodnih ljepota, čovjeku koji odista ne zna ništa o Nabokovu, a posebno o boravku u Americi, gdje je došao bezmalo praznih džepova, a zatim je napustio kao besmrtni entomolog, pisac i profesor, ova knjiga mu garantovano neće odmoći.
Prije nego što je raspakovao kofere u Njujorku, Vladimir je otišao u potragu za leptirima: ne u Centralni Park, već u Američki Muzej prirodne istorije. Rouper tvrdi da je tokom boravka u Americi pisac sa porodicom prešao oko 320.000 kilometara, najradije se vozeći kolima kroz planinske predjele gdje je sakupljao insekte. Naravno, vozila je Vera.
Godinu dana prije Revolucije, Vladimir je naslijedio imanje što bi danas vrijedilo 140 miliona dolara. A da mu nije bilo bliskog rođaka, Nikolasa, koji je u Americi bio poznati kompozitor, njegov 6-godišnji sin Dmitri, Vera (Jevrejka) i on vrlo vjerovatno nikada ne bi napustili Evropu. Vladimirov brat, Sergej, homoseksualac, umro je u konc-logoru Nojengameu, početkom 1945.
Liberalni Vladimirovi roditelji, anglofili, od malih nogu su ga kljukali starom entomološkom literaturom i fikcijom na engleskom jeziku. Majka, Elena, mu je čitala engleske bajke, dok je, kao malo stariji, isto kao i Česlav Miloš, bio ponešen vesternima Tomasa Majna-Rida, Irca što se borio u meksičko-američkom ratu. Njegov otac, V.D. Nabokof, bio je eminentni ruski liberalni član Prvog Ruskog Parlamenta, profesor kriminologije i borac za ljudska prava. Poznavao je Tolstoja pak kog je jednom prilikom i 10-godišnji Vladimir, kome će kasnije postati literarni idol, imao prilike da vidi na ulici u Sankt Petersburgu.
No, za razliku od Tolstoja, Nabokov će tokom čitave karijere negodovati protiv čitalaca koji su u njegovim knjigama tražili prikaze "društvenih problema"; svoje književne svjetonazore je jasno stavio do znanja u pismu prijatelju Vladislavu Kodaševiću: "Pisci bi trebali da budu obuzeti samo svojim beznačajnim, naivnim, omamljivim rabotama i tek u prolazu da opravdaju sve ono čemu u realnosti ne treba nikakvog opravdanja; bizarnost takvog postojanja, neugodnost, usamljenost... i određeni spokoj unutrašnje razbibrige. I baš iz tog razloga ne podnosim nikakvu priču - inteligentnu ili ne, meni je to sve isti đavo - o 'modernom dobu', o 'strepnji', 'religioznom preporodu', ili bilo kakvoj rečenici s riječju 'poslijeratni' u njoj."
Bonus video:
