"Ako su stvaraoci zaista značajni i hrabri, ako ne fetišizuju političku elitu, ako nijesu poltronski obdareni i spretni, ako se prema njoj i kritički odnose, ta će elita morati da ih čuje i uvaži mnoge njihove zahtjeve i potrebe. Malo je stvaralaca, pogotovo pisaca, koji će tu elitu svojim djelom i ponašanjem prinuditi da ih čuje“, kaže u razgovoru za Art Vijesti književnik Jevrem Brković. Uvjeren je da pisac čak ni u devetoj deceniji nema pravo na penziju. Tako se i ponaša: stalno se oglašava, objavljuje nove knjige, iz godine u godinu...
- Male literature su još manje ako u njima nema pisaca sa značajnim opusom, velikim djelom i raznovrsnošću književnih rodova. Do komunista fenomen kulture nije bio na pravi način shvaćen i definisan. Velika pažnja je usmjeravana ka takozvanoj „istorijskoj kulturi“, a sasvim neznatna, ili nikakva kulturi u onom univerzalnom smislu, gdje je književnost ona konstanta koja utemeljuje svijet o modernosti i identitetu... Svečarski, uz godišnjice i prigodne svečanosti populistički se govorilo o Njegošu, s gotovo sigurnim uvjerenjem zvaničnika da poslije njega, što se Crne Gore tiče, nema se ništa novo i značajno reći! Ljubiša i Marko Miljanov su su, uglavom, tretirani školski, i to prilično šematski. Samo su Njegoš i narodna poezija imali neprikosnoven status, naravno uz to još i folklorno mitomansku konotaciju. Tek komunisti počinju da kulturu tretiraju kao sastavni dio istinske čovjekove duhovnosti i da je ugrađuju u institucije, u programe, planove i perspektive! Osnivaju se fakulteti, konačno i Filozofski fakultet; uz dosta muke, teških razgovora, „slaganja“ i „neslaganja“ otuda, odakle su tih decenija dolazila sva ozbiljnija aminovanja za nešto crnogorsko u Crnoj Gori - utemeljena je i Crnogorska akademija nauka i umjetnosti - CANU. Prije nje su postojala nekakva naučna društva, najsličnija kulturno prosvjetnim društvima bez folklorne i dramske sekcije!
Mislim da velike zasluge za utemeljenje CANU pripadaju Veljku Milatoviću, Veselinu Đuranoviću, Vidoju Žarkoviću, profesoru dr Branku Pavićeviću, Radovanu Zogoviću, Mihailu Laliću, Mitu Pavićeviću, Obrenu Blagojeviću (koji je već bio član SANU), i Vuku Pavićeviću, filozofu. CANU je praktično životarila sve dok, nešto kasnije, Tito nije postao počasni član CANU. Tim činom se, u jednom političkom mentalitetu, CANU tek tada suštinski politički i materijalno legalizovala.
Kako je tih decenija o kojima govorite izgledala crnogorska savremena literatura?
- Danas se malo zna ili uopšte ne zna da sve do 1958. godine Crna Gora nije imala Udruženje književnika Crne Gore, kao što su imale sve jugoslovenske Republike. Crna Gora je imala samo Povjereništvo: navodno nije bilo dovoljno pisaca za Udruženje! Udruženje postoji od 1958, a crnogorska literatura znatno prije. U savremenoj crnogorskoj literaturi, do Mihaila Lalića, Radovana Zogovića, Čeda Vukovića, Dušana Đurovića, Mirka Banjevića, nema pisca čije je djelo prelazilo, u sabranom opusu, petoknjižje. Danas, recimo u mojoj generaciji imamo pisaca, s kakvim-takvim književnim ugledom, čija djela, uglavnom pjesnička, izuzev Čeda Vulevića, jedva mogu ispuniti dvije pristojne knjige. Nikada nijesam, osim u iznimnim slučajevima, imao razumijevanja za pjesnike, ukoliko u ratu nijesu stradali, iza kojih nam je ostala knjižica pjesama. Zanimljivo je, u literaturama malih naroda uobičajeno je da nema pisaca s velikim književnim opusom. To je, na žalost, donekle i sudbina crnogorske savremene literature.
Strastveni ste polemičar?
- U životu ništa nijesam radio do pisao literaturu i polemisao sa mnogima, katkad i sa samim sobom. Postoji nešto u meni, valjda neki dukljanski nagon ili inat da moram o svemu što je bilo prije mene, za moga života i poslije reći sve što znam. Otuda za sada „samo“ pet tomova Dnevnika, objavljenih, a ima toliko, možda i više neobjavljenih. Memorija svakog ozbiljnijeg pisca vremenom prelazi u literaturu. Kako reći da se nikada, ni poslije dvadeset sati pisanja, nijesam osjetio umornim, nemoćnim da još nešto ne kažem! O tom, možda fenomenu, naš ugledni književni kritičar, najugledniji, Rajko Cerović, napisao je tekst da sam „tvorac mega romana, i raskošne naracije u savremenoj crnogorskoj literaturi.“
Lako je reći „pisanje kao prokletstvo“ ili „kao demonski dar obilježenog“, ali to treba i dokazati i uvjeriti i dobronamjerne i zlonamjerne da se tako moralo. Nema moje knjige od 75 naslova koja nije izazvala zavidno interesovanje, sporenje, kontroverze i oštre polemike, ali nikada prešućivanje i ravnodušnost za vrijeme socijalističke Jugoslavije. U Crnoj Gori sam tada objavio svega dvije ili tri knjige. Moji izdavači bili su u Beogradu, i to oni najveći: Prosveta, BIGZ, Srpska književna zadruga... U Novom Sadu Matica srpska, u Zagrebu Mladost, moja knjiga za djecu Bašta starca Radosava, doživjela je četiri izdanja latinicom i četiri ćirilična! Zagrebački Globus, objavio je tri moje knjige u tiražu od po deset hiljada primjeraka! Matica Hrvatska, objavila je prije rata moj roman Pantelej na drijenu... Sve su ovo izdanja za vrijeme SFRJ. Bio je to zlatni period kulture kada je dobar pisac mogao naći izdavača u svim jugoslovenskim kulturnim centrima. To je bio moj slučaj. Moram reći da u tadašnjoj Crnoj Gori nema pisca moje generacije koji je izvan Crne Gore objavljivao, osim Sretena Asanovića, koji je bio tražen i izvan Crne Gore onoga perioda. Kao i što nije bilo značajnijeg književnog kritičara u onoj Jugoslaviji koji nije pisao o mojim knjigama.
Znam da se sve to nije sviđalo nekim zavidljivim kolegama, ali, tako je bilo...
Može li se reći da, ipak, kada je riječ o odnosu prema piscu, stvaraoci nikada nijesu bili kao danas marginalizovani?
- Crna Gora komunističkog perioda, a donekle i ova današnja obnovljene samostalnosti (kao da ona Brozova nije bila federalno samostalna, kao i sve ostale države velike avnojevske Jugoslavije - samo crnogorski državni i politički vrh tu „federalnu samostalnost“ nije umio ili nije smio da iskoristi u punom kapacitetu) i pored svih političkih degerativnih stanja, imala je ličnosti koje su pokazivale nadmoć ljudskosti i hrabrosti nad režimskom, partijskom i državnom birokratijom i autoritativnosti. Bilo je ličnosti bez sistemske okoštalosti koje su imale smjelosti i samopuzdanja, svijest i obavezu prema trajnoj dimenziji kulture i nauke, da uđu i shvate „incidente kreativne destrukcije“. Ličnosti, a ne sistem, bile su gotovo ustaljena podrška piscima, i uopšte stvaraocima, pa i meni. U nekim dramatičnim situacijama, kada je trebalo zaštititi stvaraoca i njegovo pravo na slobodu stvaralaštva!
Ko od istaknutih komunističkih ličnosti može ostati trajno zapamćen po liberalnijem shvatanju slobode stavaralaštva?
- Sasvim odgovorno se može reći da su to Blažo Jovanović, Komnen Cerović, Veselin Đuranović, Vuko Dragašević i Veljko Milatović, čiji je povratak u Crnu Goru i čija je ličnost u jednom crnogorskom dramatičnom trenutku sukoba mlađih, demokratskih i evropski profiliranih komunista, poput talijanskog komuniste „Druga Đan Karlo Pajete“ sukobila se s vrhom izuzetno časnih, ali boljševički okoštalih starih komunista. Niko kao Veljko Milatović nije imao demokratskog smisla i komunističke smjelosti da se okrene i vidi Crnu Goru kao posve zapuštenu republiku bez ikakvih identitetskih naznaka, a kamoli znakovlja ili značenja.
Gotovo je decenija prošla od obnove crnogorske nezavisnosti. Da li se moglo učiniti i većih i ozbiljnijih pomaka u ovih gotovo deset godina?
- Urađeno je dosta na međunarodnom planu. Crna Gora više nije nepoznata ili nekakav slijepi dodatak jedne druge zemlje. Što se unutrašnje situacije tiče urađeno je takođe dosta, ali po svoj prilici pogrešno, mada ja nijesam posve kompetentan za tu analitiku. Ali sam veoma kompetentan da kažem što se u kulturi, izdavačkoj djelatnosti, književnosti i knjižarstvu nije učinilo, ili što se sasvim pogrešno, čak tragično učinilo i do kakve je sve opasne destrukcije došlo. Može se reći da od cjelokupne kulture kao fenomena stvari stoje dosta dobro, sređeno i sistemski osmišljeno u muzeologiji i bibliotekarstvu! Sve ostalo je, pogotovo književnost, izdavaštvo i knjižarstvo u rasulu.
Dogodilo se da su za vrijeme Đukanovićevog premijerstva trojica ministara kulture bila (treći je u toku) iz njegovog rodnog grada. Najučinkovitija bila je profesor dr Vesna Kilibarda. Ko danas može da shvati da je gospođa Kilibarda na platnom spisku Ministarstva kulture zatekla neke ličnosti koje nikada nijesu radile u tom Ministarstvu.
Gdje su, po vašem mišljenju, najkobniji Đukanovićevi promašaji i pogreške?
- Đukanoviću će zbog istorijskog čina obnavljanja crnogorske državnosti dosta toga biti zaboravljeno. Istorija se više bavi nužnostima nego intrigama i najličnijim slabostima vođa. Ostaće da se trajno bilježi Đukanovićev odnos prema kulturi, više prema neadekvatnim ličnostima u kulturi i književnosti. Tragično je njegovo totalno oslanjanje i povjerenje u nedovršene ličnosti kakav je Đaga Mićunović i još nekoliko malih prepotentnjaka, da ne kažem političkih impotentnjaka. Đaga Mićunović je bio i ostao sasvim nesposoban za funkcije koje je dobijao, zapravo koje su mu poklanjane. Đukanović nije smio sebi dozvoliti takvu improvizaciju, čak s prizvukom potcjenjivanja, da u Beogradu budu ambasadori Svastika i Zet, kao kod Nušića! Inače diplomatska kadrovska lista, izuzev nekoliko ličnosti, pogotovo ambasadorska je ranjivo nekompetentna, površna i neprofesionalna!
Mnogo se govori o klanovima u kulturi...
- Danas imamo posve neznačajne pisce koji su, voljom političkog vrha, postali komornici crnogorske kulture u partijsko-režimskom establišmentu. Da je Đaga Mićunović i dalje alternirao ministra kulture, Ljubo Đurković ne bio dobio Trinaestojulsku nagradu. Mogao ju je po djelu dobiti i Miraš Martinović, danas jedan od najznačajnijih crnogorskih pisaca koji nije uklanjen u Klan onih koji su, preko Đage, preuzeli sve važnije poslove: u kulturi, a tek u književnosti. Čini se da će isto biti i s ministarstvom Pavla Goranovića, koji će ostati zapamćen kao ministar kulture koji je nobelovca Ljosu pozvao na večeru u Vili „Gorica“, a da toj večeri ne prisustvuje nijedan pisac, čak ni oni iz Goranovićevog klana. Čega se ministar Goranović plašio na toj večeri s Ljosom? Da veliki pisac ne vidi da Goranovićevi pisci ne znaju koristiti escajg, pašadu, pribor, što je Goranović danima, odnosno noćima vježbao u jednom uglednijem nikšićkom restoranu.
Kako vidite aktuelnu crnogorsku kulturnu scenu i odnos vladajuće elite prema njoj?
- Moje decenijsko iskustvo je da se politička vladajuća elita ponaša onako kako se prema njoj ponašaju pisci, slikari, uopšte stvaraoci. Ako su stvaraoci zaista značajni i hrabri, ako ne fetišizuju političku elitu, ako nijesu poltronski obdareni i spretni, ako se prema njoj i kritički odnose, ta će elita morati da ih čuje i uvaži mnoge njihove zahtjeve i potrebe. Malo je stvaralaca, pogotovo pisaca, koji će tu elitu svojim djelom i ponašanjem prinuditi da ih čuje. Kod nas se desilo nešto tipično za pučističke režime u nekim afroazijskim zemljama: Ako ugledni stvaraoci eliti, zbog njenog ponašanja i privatizovanja države i državnih dobara, okrenu leđa, elita, i to potiče od samog vrha, odmah među književnom sićom, poslušnicima, marginalcima i diletantima, pronađe svoje „stvaraoce“, unaprijedi ih u državne intelektualce, ideologe, nacionalne usmjerivače, poslušne napadače novinske na svakog na koga elita prst uperi. Znamo za takve slučajeve, nedavne, i to drastične! Ali, to je sudbina književnih šanera i političkih amatera!
Kako vi vidite današnju, a kako slutite sjutrašnju Crnu Goru?
- Nema Crne Gore bez jedinstvene, neplemenske, izmirene, tolerantne, evropske, natovske, civilizacijski posve uobličene. Svaka druga varijanta Crne Gore je plemenska država bez osnovnih civilizacijskih postulata! Kako razumjeti staru državu Crnu Goru, danas mitomanski podijeljenu, identitetski suprotstavljenu? Što reći i kako objasniti da današnja Crna Gora, kojoj se svijet ozbiljno okreće, ima dvije Akademije nauka i umjetnosti i dva Udruženja književnika! Nekada sam bio (1986. godine) predsjednik jedinstvenog Udruženja književnika Crne Gore. Danas postoje dva udruženja, praktično postoji jedno i to ono srspko ili prosrpsko: crnogorsko je došlo u ruke, već petnaest godina, diletanata, trgovaca, privatizera, klanova i švercera, miljenika režima. Ono drugo Udruženje, ili po radu prvo (prosrpsko) radi, izdaje knjige, održava simpozije o svojim piscima: država ga finansira kao i ono tobože crnogorsko, koje radi samo za jednog, eventualno dva pisca - jednog pisca i jednog diletanta!
Vratimo se prijateljskim vremenima...
- Ne možemo u Evropsku Uniju s dva udruženja književnika i dvije Akademije.
Ulazeći u Evropsku Uniju ulazimo u svoj novi identitet, koji neće naškoditi niti potrijeti naše identitete koje smo već prihvatili kao dio svoje ličnosti, ali ih hoće „omekšati“, učiniti manje folklornim i mitomanskim, tako da ćemo biti u istom staleškom udruženju i to svako sa svojim tradicionalnim, ali i sa onim evropskim. Dogovorimo se da jedan mandat bude predsjednik, recimo Srbin ili Crnogorac: ako je predsjednik Srbin, Crnogorac je potpredsjednik i obratno. Svi se već odavno znamo, ima među nama i kumstava i pobratimstava. Vratimo se prijateljskim vremenima: niko nije toliko bolestan Crnogorac da mrzi Srbiju, niti je neko toliko bolestan Srbin da mrzi Crnu Goru. Budimo Evropljani sa svojim utišanim identitetom!
Bonus video:
