Ugled koji je Likovni program Grad teatra sticao prethodnih 28 godina, predstavljajući javnosti najeminentnije stvaraoce, ali i najdarovitije mlade umjetnike čije vrijeme tek dolazi, potvrđuje se i ovogodišnjom selekcijom - nakon izložbe gosta iz Japana, Kazumasa Mizokamija, čijim je djelima u Modernoj galeriji Budva svečano otvoren 29. likovni program, na festival je stigao još jedan istaknuti savremeni umjetnik, Aleksandar Rafajlović.
Ovaj potomak freskopisaca i ikonopisaca Dimitrijevića-Rafajlovića iz pet generacija Bokokotorske slikarske škole, predstavlja se u crkvi Santa Marija izložbom pod nazivom “Dvanaesti”. Riječ je o svojevrsnom poduhvatu - Rafajlovićevom radu na formiranju kompletne dokumentacije sa 600 ikona svojih predaka, jedanaestorice slikara koji svojom djelatnošću - od prve potpisane ikone iz 1680. godine, do druge polovine 19. vijeka, čine najdugovječniju porodičnu slikarsku radionicu u Evropi. Dio ove postavke je i Rafajlovićeva devetogodišnja ekspedicija, tokom koje je sa fotografom Aleksandrom Milosavljevićem, tragajući za djelima predaka, napravio 13.000 fotografija, snimio 600 ikona na 80 lokacija (gradova, sela, riznica, muzeja, crkava, ikonostasa...) u Crnoj Gori, Srbiji, BiH i Hrvatskoj.
Prije Budve, izložba “Dvanaesti” organizovana je u galeriji ULUS u Beogradu, izazvala je veliku pažnju medija i doživjela značajan uspjeh kod kritike i publike.
Za Rafajlovića lično, veoma je važno što se ova izložba sada događa na prostoru na kome se odvijala djelatnost njegovih predaka:
“Stalo mi je da moj rad bude prezentovan tamo gdje su oni radili i da i sam vidim kako on komunicira sa tim prostorom. Ideja i jeste da se ja na svaki mogući način umiješam u njihov posao - da radom na ovoj izložbi postanem dio njihovog tima, član kluba, i da na neki način rastegnem trajanje porodične radionice do XXI vijeka - da se i moj rad uračuna, bez obzira što se u tri prethodne generacije Rafajlovića nije pojavio nijedan slikar. Želja mi je da se nastavi priča, da 'telenovela' sa horizontalnim pripovijedanjem dobije nove epizode i obeća ili najavi nastavak. Da, i kada pomislite da je priča okončana, slijedi najava: nastaviće se...”
- Ovu jedinstvenu izložbu podvukli ste pod simboličan naslov "Dvanaesti" - šta još ona nosi u sebi, pored te počasti koju dajete svojim precima?
Dimirije i njegova četiri sina, po njemu Dimitrijevići, i Rafailova dvojica sinova koji nastavljaju porodičnu slikarsku radionicu, a koji će prezime uzeti po njegovom imenu, pa još dvije naredne generacije koje prezime više neće mijenjati, jer u to doba na prostoru današnje Crne Gore prestaje običaj korišćenja očevog imena za prezime. I tako, jedanaest slikara iz pet generacija skoro dva vijeka u jedinstvenoj porodičnoj slikarskoj radionici slikaju freske i ikone, što je samo po sebi čista čarolija. Taj porodični atelje je na visokom nivou. Njihovo umijeće je zaista fascinantno. Sem ikonografije trebalo je poznavati mnoge zanatske vještine i umijeće da se oslobodi ruka da bi napravila protok božanske promisli.
Ta sloboda njih čini veličanstvenim slikarima. Razumjeli su da ikona može biti dobra ako je iskazana slikarskim jezikom. Zato je njihov jezik razumljiv i danas. Oni su, svi redom, čak i najgori slikari, kao zen majstori, njihova usredsređenost je takva da nikada ne ponove potez. Čarolija. Pitam se ponekad da li bi se ovako strasno bavio dokumentacijom njihovih radova da su bili drugačiji, ili da neke stvari nisu razumjeli. Ponosan sam što sada imaju dokumentaciju bolju od moje. Poslije njih jedanaestorice dolazam ja, dvanaesti. Taj redni broj zvuči kao titula, naslijeđena titula.
- Šta je za vas bilo najteže u ovom poduhvatu?
Najteže je bilo dobiti posao, dobiti mogućnost da radiš. Kada to kažeš, onda djeluje glupo i nerazumljivo, ali je istinito. Za neke dozvole i blagoslove trebalo mi je godinu i po - dvije, a za neke i šest godina. Da se bolje razumijemo: ja nastupam sa lične pozicije potomka, i nemam drugi argument. Ja sam mali, dolepotpisani a oni su veliki, oni su institucija, moljeni. Lako im je bilo, ili mnogo lakše da kažu da iz nekih razoga ne mogu da mi dozvole snimanje. Jedan blagoslov još nisam dobio. Na sreću, ostalo je malo nesnimljenih ikona, i ja dokumentaciju smatram kompletnom. Sigurno će se vremenom pojavljivati neke ikone za koje se do sada nije znalo da postoje, ili gdje se nalaze.
- Na beogradskoj izložbi u Galeriji ULUS desio se jedan nevjerovatan događaj.
Da, vlasnica ikone je, pošto je pročitala moj intervju u novinama o izložbi, donijela ikonu u galeriju da mogu da je fotografišem. Rekao sam joj da mi se to do sada nikada nije desilo, obično sam ja morao da kucam na vrata. Nadam se da će i ovaj razgovor navesti nekoga ko u svom posjedu ima ikonu bokeljskih slikara, ili zna podatke gdje se one nalaze, da mi se javi, da dodamo još neku ikonu, još neki njihov rad, i da napravimo što kompletniji uvid u djela koja su dospjela do naših dana. A toliko toga im je uništeno vremenom, ratovima, razaranjima, i prirodnim i čovječjim. Dokumentacija sadrži priličan broj novootkrivenih i nikada do sad dokumentovanih ikona. Istraživački rad, zato sam ja na njega posebo ponosan.
- Da li ste došli do ikona koje su u Budvi?
Budva je jedna bolna rana koja nikako da zacijeli. U Podostrogu, odakle se pruža prelijep pogled na Budvu, u zaseoku Tanovići nalazio se Rafailov ikonostas čije ikone još nisam pronašao. Jedan dio ikona je u manastiru Praskvici, ali za veliku ikonu Isusa Hrista, carske dveri i djelove deizisa sa apostolima još ne znam gdje se nalaze. Mislim da su ti Rafailovi radovi ključni za razumijevanje njegovog rada, i da se mora poraditi na tome što se desilo sa tim ikonama. Slijeganje ramenima nije uvijek rješanje.
- Svoja putovanja predstavljate dokumentaristički na ovoj izložbi, fotografijama snimljenim od 2005. godine. Da li time još više potencirate autentičnost svog rada?
Na izložbi je prezentovana dokumentacija svih ikona. Samo legende i fotografije cijelih ikona. Ali, postoji na izložbi i kompjuter koji omogućava publici da na sajtu www.bokokotorskaslikarskaskola.rs vidi kompletnu dokumentaciju sa 13.000 fotografija. Naselja, manastire, crkve, riznice, muzeje, galerije, privatne zbirke. To je kao poziv na jednodnevni “izlet“ na kome ćete posjetiti, recimo, tri lokacije i vidjeti tlo i prostor gdje su moji preci radili. Najljepše je vidjeti ikone na ikonostasu, kao kompletan rad. Vidjeti kako su oni uspješno uskladili svoj rad sa podnebljem, sa arhitekturom i religijom.
Na mom radu koji se zove „Ekspedicija“ može se vidjeti dio „uspomena sa putovanja“, sa decenijske potrage za freskama i ikonama. Radovi na mojim izložbama su tek zajedno rad, i tek tada posjeduju ličan pečat. O autentičnosti ne razmišljam. Ako se i dogodi, pojavi se sama.
- Vi ste čukununuk Iva Rafailovića, ikonopisca s čijim radom prestaje djelatnost posljednjih postvizantijskih ikonopisaca na ovim prostorima. Da li je potraga za djelima vaših predaka bila i vrsta vaše umjetničke i porodične "obaveze"?
Moram da kažem da sam se u ovaj posao upustio, a da nisam mogao da pretpostavim šta će se sve događati na toj desetogodišnjoj ekspediciji, i koje ću poteškoće imati. Izložbu sam posvetio roditeljima. I drugim roditeljima. Moj roditelj u ovom poslu je profesor Rajko Vujičić. Na svu sreću, mi se dugo poznajemo. Da nije bilo njegovog istraživačog rada i obimnog kataloga ikona u tom posljednjem cjelovitom radu u kome se prvi i jedini još 1983. godine bavio svim slikarima Bokokotorske slikarske škole, pitanje je šta bi mogao da uradim. Drsko mislim da je moj rad nastavak njegovog istraživačkog rada, jer je i moj rad istraživački, a ne prepisivački. Za ovakve poslove potrebno je imati sveto strpljenje. Treba li da kažem i to da sam ja jedini finansijer cijelog posla? Čehovljevski: kad čovjek pred očima ima cilj ne treba da se obazire na prepreke na putu. Put iskrivuda, cilj često udalji, ali je lijepo stići do njega.
- Koje ste sve nedoumice razriješili ovim istraživanjem?
Ja, mali kućni slikar, morao sam zbog ovog posla da zavirim u institucije, i moram da kažem da mi to iskustvo nije bilo potrebno. Institucije su kao loši roditelji, to piše na jednom od radova na ovoj izložbi. U ovaj posao sam i krenuo zato što se decenijama ništa novo nije događalo, nikakav civilizacijski pomak u vezi sa radom Bokokotorske slikarske škole i njenih slikara. Vrlo sam ponosan na svoj posao, o vrednovanju je riječ. Ne treba vam istraživanje da biste otkrili da se o vrijednostima danas malo ili nimalo govori. Čini mi se i da nema nedoumica o tome da je novac i moć jedina dominanta u totalitarnom društvu u kojem živimo.
- Koje su mogućnosti umjetnika danas?
Što se prostora tiče u kojem ja živim i radim, gotovo nikakve. Potrebna je ogromna energija da se savlada stanje ukinute komunikacije i ignorancija individue da bi se čovjek usresrijedio na svoj posao. I ova izložba je materijalizovani instinkt za samoodržanjem. Da budeš ti, taj što jesi.
- Izložba "Dvanaesti" izazvala je u Beogradu veliku pažnju stručne javnosti. Da li takav uspjeh očekujete i u Crnoj Gori?
Ja ne očekujem uspjeh. Ja sam svoj dio posla uradio. Jako sam bio srećan kada se posao oko izložbe okončao, i kada se izložba otvorila. A to je tek polovina. Ostatak je na posjetiocima, na njima je sada posao da ga urade sa samima sobom. Moj rad im nudi mogućnost da razmišljaju o veličanstvenosti života na ovom svijetu i možda je to bio osnovni razlog uspješne percepcije u Beogradu. Meni ostaje da se nadam da će se to desiti i na drugim mjestima gdje će ovi radovi biti izloženi. Izložba je, da napomenem i to, bila planirana da bude u isto vrijeme kada se u Galeriji SANU održava izložba oko 130 ikona mojih predaka. Izložba je pomjerena za avgust, ali će poslije Beograda biti u Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju.
Još postoji mogućnost da se ta čarolija desi na Cetinju, kada se nije dogodila u Beogradu: njih jedanaestorica zajedno u muzeju, a ja, dvanaesti, sam u galeriji, njihov i svoj. Došao sam u Budvu sa željom da se sa Cetinjanima dogovorim da se čarolija stvarno dogodi, i nadam se da ću u svojim sabesjednicima pronaći ostatke djece koja vjeruju u čuda.
Žalim što nisu ušli u modernu
- Kako biste objasnili ili definisali svoju poziciju umjetnika u odnosu na djela vaših predaka?
To je glavni problem kojim sam se bavio na ovoj izložbi. Ključni rad, koji bi trbalo da nosi glavnu emociju u vezi i njihove i moje pozicije sada i ovdje, zove se „Znaš, umeš hoćeš, možeš“. Mislim da on ne govori samo o umjetničkom već i o ljudskom statusu - o onome koliko ti okolnosti raznih vrsta dopuštaju da budeš čovjek i da sa svojim radom i životom učiniš najbolje što možeš.
- Na koji način umjetnost Bokokotorske slikarske škole i vaših predaka komunicira sa današnjim vremenom, šta je ono što joj daje neki univerzalni momenat?
Žalim ponekad što nisu potrajali još koju deceniju, i da uđu u modernu. A već su imali naznake i ekspresionizma, i sintetičkog kubizma. Pomenuo sam već, razumjeli su da je likovni jezik kojim su slikali važan da bi slika, u njihovom slučaju ikona, mogla da bude nosilac poruke. To je ono što i ja usputno govorim radovima na ovoj izložbi - važna je, prije svega, ideja i jezik komunikacije, a ne esnafski momenat.
Posljednji postvizantinci na ovim prostorima
Dio izložbe je i 255 fotografija sa 16 putovanja na kojima se snimila dokumentacija o freskama i ikonama najdugovječnije porodične slikarske radionice u Evropi: rodonačelnika Dimitrija Daskala, četvorice njegovih sinova: Gavrila, Danila, Đorđa i Rafaila koji se po njemu prezivaju Dimitrijevići, Maksima Tujkovića, Rafailovih sinova Petra i Vasilija Rafailovića koji nose prezime po ocu da bi ga zadržale naredne generacije, Vasilijevih sinova Đorđa i Hristofora i Hristoforovih sinova Jovana i Iva. Živjeli su u Risnu od kraja XVII vijeka i cijeli XVIII vijek da bi se preselili u Grbalj, gdje su živjeli i radili u XIX vijeku.
O životima slikara gotovo da nema nikakvih podataka. Rijetki zapisi na freskama i ikonama, mletački katastar Risna iz 1704, nekoliko uzgredih informacija, spisi o jednom sudskom procesu i nekoliko ugovora, to je sve što je o njima poznato, i na osnovu čega se mogu izvoditi logički zaključci. Dva slikara nisu ostavila nijedno potpisano djelo, a samo se za posljednju dvojicu zna kada su rođeni i umrli. Ogroman broj djela je uništen raznim razaranjima sve do današnji dana. Ipak, i taj manji, sačuvani dio je po količini izuzetan podatak o posljednjim postvizantincima na ovim prostorima.
Uspostavljanje čvrste veze sa porodičnom tradicijom
Aleksandar Rafajlović rođen je 1957. u Beranama, diplomirao je slikarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1980, postdiplomske studije završio je na istom fakultetu, a specijalizaciju u Parizu, na École National supérieure des Beaux-Arts. Danas je Rafajlović jedan od najznačajnijih savremenih slikara iza koga su brojne samostalne i grupne izložbe koje su se dešavale u Beogradu, na prostoru velike Jugoslavije, u inostranstvu – u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Portugalu…
Tu su i mnogobrojna visoka priznanja, među kojima su tri nagrade na Oktobarskom salonu, nagrada "Politike" iz Fonda "Vladislav Ribnikar" za likovno stvaralastvo za 2004, koje takođe svjedoče o umjetniku posebnog likovnog jezika, istraživaču koji u svojim djelima postavlja najvažnija pitanja samog života, umjetnosti, pozicije umjetničkog stvaralaštva i samog umjetnika u savremenom svijetu, koji sve manje afirmiše pravu umjetnost.
Rafajlović, kao čukununuk Iva Rafailovića, koristi priliku da postane dvanaesti u nizu i uspostavi čvrstu vezu sa porodičnom tradicijom Rafajlović tako što nekoliko radova slika tehnikom svojih predaka, uspostavljajući dijalog sa njima i promišljajući sopstvenu poziciju u odnosu na njihovo djelo. Tako nastaju radovi na kojima se prepoznaje misaoni i emotivni rezime o prisustvu i mogućnostima umjetnika.
Galerija
Bonus video:
