Milorad Širajski je jednom rekao da bi za slike bjelopoljskog likovnog umjetnika Milutina Obradovića trebalo stvoriti neki novi, emotivniji jezik, jer su one uvijek u letu, lepršave, žive... Uvijek u zanosu.
Ne treba biti neki poznavalac umjetnosti da bi u slikama ovog bajkovitog stvaraoca otkrili čitavo bogatstvo znakova, simbola i konotacija koje se prepliću i zapljuskuju posmatrača emocijama kroz more podsvjesnog.
O skromnim počecima, mjestu umjetnika u jednoj maloj konzumnoj sredini kakva je Crna Gora, poeziji, pozivu za Grad teatar, o tome kako se njegovo ime našlo na stranicama čuvenog magazina “Vol strit” razgovaramo s umjetnikom čije vrijeme, svi su izgledi, tek dolazi.
“Ljubav je pokretač svega. Moja priča o ljubavi je mala - ja sam mali koliko je ona velika. Ljubav je jedina ostala moderna, uvijek savremena i neprolazna. Uvijek je ljubav činila da spoji i razdvoji, uvijek je vodila. Ono u čemu se uvijek istinski trudim je da naslikam svoju emociju.
Spilberg je jednom, na pitanje kada je bio najsrećniji, odgovorio da je to bilo onda kada niko od ljudi nije znao koliko je duboko bio nesrećan. Možda je sva ta veselost u mojim platnima pokrivenost moje patnje, ali ono što je sigurno, ono što osjećam je ljubav, topla i bezgranična, priča Obradović za “Vijesti, naglašavajući da je umjetnika u sebi otkrio davno, a prvi ga je primijetio njegov nastavnik likovnog vaspitanja Miroslav Miko Rudić u šestom razredu osnovne škole.
“Onda su došle prve smotre likovnih radova. Negdje u osmom razredu sam prvi put izlagao na meni tada prestižnoj manifesitaciji - ‘Bjelopoljsko slikarsko proljeće’ i bio najmlađi učesnik, što je izazvalo negodovanje članova savjeta - ‘kako jedno dijete da izlaže sa njima’”.
Pošto je Rudić, koji je takođe izlagao, kazao da će, u slučaju da Milutinu ne dozvole, povući svoje radove, dopušteno mu je da učestvuje na izložbi. Pokazalo se da je nastavnik bio u pravu - Milutin je na toj tradicionalnoj manifestaciji osvojio treće mjesto.
- Srednju školu i Likovnu akademiju završili ste na Cetinju. Šta posebno pamtite iz tog perioda?
Na Cetinjskoj akademiji je bila jedna posebna vrsta učenja. To su bile generacije kada se radilo i stvaralo, kada se profesor nesebično zalagao da student sjutra bude kvalitetan čovjek i umjetnička veličina. Tu se znalo ko treba da ide dalje. Sve studentske sobe su bile, uslovno rečeno, ateljei u kojima su svi stvarali. Krajem devedesetih još nije bilo interneta i pamtim predivna druženja u kojima nije bilo velikih razlika među đacima i studentima i gdje su druženja bila najdivnija kada stigne paket hrane, a potom se podijeli na ravne časti. Likovnu akademiju sam završio 2002. godine, u klasi profesora Smaila Karaila, koji me primijetio na drugoj godini studija kada sam prešao u njegovu klasu. Tu se slikarstvo učilo temeljno i korjenito, kako se to radi kod pravog profesora.
- Kada ste i gdje prvi put izlagali?
Iste godine kada sam završio studije izlagao sam u galeriji u Petrovcu. Ta izložba je bila jako posjećena, nakon čega sam ušao u profesionalne vode. Godine 2004. izlagao sam u Šapcu, sljedeće u Novom Sadu, a dvije godine kasnije u Budvi.
- Kada je na red došao rodni grad i zašto nije bio domaćin prve izložbe? Da li zato što uspješne najmanje primijete oni oko njega?
U Bijelom Polju sam prvi put izlagao poslije 12 godina od završetka studija. Nijesam baš čovjek koji osvaja pažnju na način da bih potrčao odmah da osvojim publiku grada u kojem sam rođen. Moram da istaknem da mi je nuđeno, ali da nijesam prihvatio jer sam smatrao da umjetnost mora da sazrene, da sam bio još 'nezreo plod'. I kada sam izložio želio sam da iznesem svoju iskrenost na svom platnu. Sve je prošlo dobro, a umjesto 15, izložba je trajala mjesec dana.
- Pominjete kao nešto posebno izlaganje u hotelu “Queen of Montenegro” u Budvi. Po čemu je izložba bila posebna?
Za jednog umjetnika je najvažnije da izložba bude posjećena, a hotel 'Queen of Montenegro' je idealna prilika, jer galerija koju vodi Ranko Pavićević je dobra podloga za svakog umjetnika. Prvi put je neko u hotelijerstvu spojio konstantno viđenu umjetnost, a da to nije renomirani butik određene firme, i zato je postao reprezent likovne kulture, odnosno galerijskog prostora. Ja se radujem svakom ko izlaže u tom hotelu, jer znam da mu je izložbu posjetio više hiljada ljudi zašto što je živo mjesto, brzo se cirkuliše, a izložba ispunjava svoj smisao.
- Koliko državne galerije imaju sluha za takve izložbe i šta bi trebalo uraditi na unapređenju?
Državne galerije ne pridaju takav značaj ili jednostavno ne nalaze pravi recept da bude publiku, jer nije dovoljno samo objaviti informaciju da će se nešto desiti. To može da se uradi raznim animacijama, počev od nagradnih igara.
- Poslije izložbe u Kotoru, predstavili ste se i budvanskoj likovnoj publici u okviru Grad teatra. Kako ste doživjeli poziv?
Grad teatar je jedan od najvećih festivala na Balkanu. Ogromnu čast mi čini i ispunjava moj dječački san što sam postao dio jedne takve manifestacije. Iskren da budem, kada sam dobio poziv moja skromnost mi je dozvolila da ne vjerujem u to. Mislio sam: 'Otkud ja?'. Izgleda da je moja zrelost u umjetnosti pratila moju sjenku i izgleda da smo sve bliži - ja zrelosti, a umjetnost meni.
- Šta su najčešći motivi osim konja i zašto baš oni?
Umjetnost je jedan proces sazrijevanja, djelovanja i davanja. Vrlo često je kroz istoriju umjetnost impulsirala da objasni i prikaže određene istorijske promjene, da ukaže na neke socijalne promjene društva. Ali, generalno postoji vrijednost da je umjetnost samo impuls osjećanja i ona samo tu može da pravi rezultat ako je iskreno shvaćena, ili ako joj iskreno priđemo. Umjetnost je nešto što daje samo rezultat bilježenja onih stanja u kojem se čovjek nalazi, jer je ona sveta samo zato što je čovjek prolazan i ona mu dozvoljava da bilježi samo sebe, svoja razmišljanja, zagonetke, putovanja kroz razne prijatnosti i neprijatnosti.
Konj u mojim slikama nije neki pokazni divni konj s izložbe. To nije konj koji treba da ide na neku smotru, koji treba da iznese mladu iz kuće, već onaj konj koji trpi sve, koji je jako vezan za djetinjstvo, prisutan u žalosnim i radnim situacijama. To su, jednostavno, dešavanja mojih stanja i mojih osjećanja koja samo taj portret treba da utemelji, a svi ostali ukrasi da ga obogate likovno. Ti ukrasi su vrlo često simboli djetinjstva, poraza, prijatnosti, tuge, osjećanja i trenutnih zbivanja koje struje u meni kao vibracija. Taj portret konja stoji kao stub, kao osnova i temelj nečega što se nadovezuje, a sve ostalo je forma simbola”.
- Da li se nekada plašite načina na koji će vaše slike biti shvaćene i prihvaćene i ima li u slikarstvu treme?
Najsrećniji bih bio kada bi moje slike bile shvaćene kao note u muzici. Da je to samo jedna kompozicija, pa da svi simboli koji se nalaze na mojim platnima budu samo materijal da se napravi jedna likovna kompozicija, da sakriju tog konja, da ga okite, obogate, da mu ostane samo to čedno oko, onako divno, koje posmatra i koje nagoni posmatrača da se zapita gdje je on, šta je napravio, koliko je emocije u toku dana dao, koliko je uzeo, koliko je bilo potrebe i za jednim i za drugim. Ja bih volio kada bi moje slike bile gledane na najtopliji način, na način mirisa hljeba iz domaće kuhinje, i definitivno smatram da motiv može da odredi na mojim platnima temu, ali impuls daju simboli i rustičnost koju ja želim da pretočim u emociju.
Smatram da nema uspješnog umjetnika koji nema neki strah. Naravno, svako publikovanje stvaralaštva traži. To je posebna vrsta adrenalina koji nosite u sebi. Naime, naravno da me interesuje tumačenje kako onog ko se ne razumije, tako i onog profesionalca. Trudim se da i sa jedne i sa druge strane uzmem samo ono što je potrebno da čujem. Taj strah je dobar jer kaže se da nije najbolji vojnik koji je najbolje obučen, već koji je imao najveći strah. Na pitanje da li postoji odgovor je da, ali ga prevodim preko svoje rijeke i mosta...”
- Kažete da vaše slikarstvo nije čisti nadrealizam, već da ima primjese kubizma. Kako izgleda proces stvaranja slike?
Ako je danas moja poruka bila da ostavim svijetu moju ideju, a u procesu stvaranja me ta pomisao na ideju odvede na nešto potpuno drugo i stvorim potpuno drugačiju sliku od onoga što sam zamislio, e tek tada sam - stvarao. Umjetnost je očigledno sve ono što je podsvjesno, a u suštini stvari i te kako je ljubav. Koliko sam puta od neke žene, ili neko od mene, stvorio kralja ili kraljicu... I sve ono što je podsvjesno je zapravo ljubav.
Umjetnik mora da bude mađioničar
- Na koji način biste unaprijedili razvoj slikarstva i umjetnosti?
Na prvom mjestu bih dao prednost raznim udruženjima. Čovjek ne može ništa sam. Formirao bih udruženja po gradovima. Isto bi bilo dobro za druge umjetnike. Ona bi trebalo da plasiraju i prezentuju svoje članove.
- Može li umjetnik u Crnoj Gori da bude samo umjetnik i da stvara?
Radim kao profesor u srednjoj i osnovnoj školi, ali od toga umjetnik ne može da živi, a teško može da živi i od umjetnosti. Nažalost, danas umjetnik ne može da bude rasterećen. On, prije svega, mora da bude poput mađioničara, da radi reklamu sebi, bude menadžer, prodavac, novinar... I na kraju u svemu tome, ako ima nešto od tih sklonosti, najmanje bude važno koliko je on dobar umjetnik.
Bijelo Polje je sredina dragulja - darovitih ljudi
Živite i odrasli ste u Bijelom Polju. Gdje je ono na likovnoj i uopšte umjetničkoj mapi Crne Gore i šire?
Bijelo Polje je sredina dragulja. Koliko samo ima darovitih ljudi koji pišu, koji su završili samo osnovne škole, a koji su nadareni. Ima veliki broj ljudi koji su profesionalni umjetnici, bilo da su glumci, reditelji, slikari. Ono čime Bijelo Polje može da se pohvali je talentovanost velikog broja ljudi. Svi mi odapinjemo strijele - nečija prebaci cilj, nečija pogodi u cilj. Čitava Crna Gora je mala konzumna sredina koja ima ili jedan odsto ljudi koji se bave umjetnošću, ili ih ona interesuje kao ozbiljna grana koja stvara, što je veoma malo. Mali je broj interesenata i umjetnika. Očigledno je da postoje neki drugi izvori interesovanja, a da ona, nažalost, nijesu u umjetnosti.
Ne znam na koji će se način i šta će se desiti, ali očigledno da je savremeni vid komunikacije on-lajn komunikacija. Danas savremeni čovjek priča tim jezikom, a Crna Gora kasni. Ipak, neminovan recept za uspjeh je kvalitet. Ako je nešto kvalitetno danas ono će biti takvo i za stotine godina, i to mu ništa neće oduzeti. Imaće isti ukus. Bijelo Polje ima više festivala i manifestacija - od Ratkovićevih večeri poezije, White field jazz festivala, Festivala tamburaša... Bijelo Polje i te kako ima nebo za umjetnosti, imamo rijeku Lim koja je nadahnuće svima nama koji stvaramo, umjetnicima, pjesnicima.”
Galerija
Bonus video:
