Nikšićani Dušan i Stefan Ivanović jedini su otac i sin, instruktori joge na ovim prostorima, i pioniri drevne indijske discipline u gradu pod Trebjesom.
„Na Međunarodnoj joga akademiji u Beogradu svima je bilo fascinantno da zajedno otac i sin, još i Crnogorci, uče o jogi. Riječ je o pravoj stoičkoj akademiji sa dvadesetak predmeta, gdje dobijete sve potrebno znanje vezano za jogu. Ostalo je stvar iskustva”, priča za “Vijesti” dvadesetjednogodišnji Stefan.
Nakon završene Gimnazije, kao “lučaš”, odlučio je da krene ne baš uobičajenim putem kojim idu njegovi vršnjaci.
“Pošto su se roditelji počeli baviti sobom i ja sam u jednom trenutku krenuo istim putem. U početku sam jogu shvatao kao šalu, ali vrlo brzo sam se uvjerio da je to ono pravo. Prošao sam neke treninge disanja i razmišljao šta da upišem nakon Gimnazije. Nijesam se pronalazio u tim nekim standardnim fakultetima i odlučio sam se da upišem joga akademiju. U roku od dva dana i otac je donio odluku da zajedno odemo u Beograd”, priča Stefan i priznaje da je u početku mislio da će mu očevo prisustvo ugušiti slobodu kakvu je želio da ima.
“Desilo se suprotno. Sa njim sam pronašao još veću slobodu nego što sam mislio da ću je imati. Zbližili smo se još više i kao otac i sin i kao drugovi. Bio mi je velika podrška”, kaže mlađi Ivanović.
I njegov otac je u svijet joge “ušao” u istim godinama. Samo je tada joga bila velika nepoznanica, tabu tema o kojoj se nije govorilo.
“Bio sam student ekonomije kada sam se povrijedio na fudbalu i četiri-pet mjeseci intenzivno sam radio jogu. Nikada u životu se, ni prije, ni poslije toga, nijesam osjećao bolje kao tih nekoliko mjeseci. Ni na duhovnom, ni na fizičkom planu. Ali studentski život je uradio svoje - ušao sam u ‘sistem’, iz ‘sistema’ sam otišao u drugi način življenja, oženio se, zaposlio i krenuo pravcem kojim su krenuli i ostali”, kaže pedesetčetvorogodišnji Dušan.
Život je, smatra on, čudesan i ništa se ne dešava slučajno, niti bez razloga.
“Radio sam u Željezari kao tehničar na hemijskoj pripremi vode. Kada je kriza zavladala u velikim sistemima, napustio sam posao. Neko voli da kuka, nekome je uvijek neko drugi kriv, ja sam samo odlučio da život preuzmem u svoje ruke. Do 50. godine sam živio kako drugi hoće, a sljedećih 50 godina sam riješio da živim kako ja hoću. I tako sam se, kada već zrelost stiče puni sjaj, a Stefan punoljetstvo, odlučio za jogu”, sa osmijehom kaže Dušan.
Veoma brzo se, priznaje, uvjerio da nije pogriješio, jer je u jogi našao sve što je tražio, od fizičkog do duhovnog, ušao u svijet harmonije, tišine, ljubavi.
“Nijesam u ovo krenuo ‘grlom u jagode’ nego sam studiozno prišao tome. Vidio sam da bi to mogao da bude moj poziv. Vjerovao sam u sebe i da ovaj put može da nam donese puno blagostanja, ljubavi i sreće. A da bi čovjek bio srećan, mora biti slobodan. Svi biramo svoj put i ljudi danas, nažalost, uglavnom znaju šta neće, ali ne i šta hoće. Mi smo znali šta hoćemo”, samouvjeren je Dušan.
A htjeli su da jogu “dovedu” u Nikšić, iako su im svi govorili da grad piva i roka i nije najpodesniji za drevnu istočnjačku disciplinu. Oni su mislili suprotno i nijesu pogriješili.
“Nikšić je grad jakog duha koji samo treba oživjeti. Prve promotivne časove održali smo prošle godine, u avgustu, na Manitovcu. Polako ljudi počinju da se ‘otvaraju’ za jogu i sve je više i muškaraca koji počinju koristiti blagodeti joge i koji shvataju da njihovu muškost, seksualnost, ne umanjuje to ako se bave jogom, plesom ili baletom”, kaže Stefan.
Njegov otac dodaje da ono što jogu čini posebnom je činjenica da nema takmičenja i da je sporost njena glavna odlika.
“Ako umijemo da se bavimo sobom i ako ne očekujemo brze rezultate, mi ćemo dobiti to što tražimo. Naučio sam da onoga momenta kada počnete da dajete, počećete i da primate. Čovjek treba da osluškuje sebe i da bude iskren u odgovoru da li je zadovoljan na fizičkom, materijalnom i emotivnom planu. A joga, koja je fleksibilnost duhovnog, emotivnog i fizičkog, je tu da čovjeku pruži sklad sa sobom, jer čovjek koji je u skladu sa sobom u skladu je i sa ljudima okolo”, poručuje stariji Ivanović.
Uzeli život u svoje ruke
Ivanovići su, smatra glava porodice, posebni. Makar se njemu tako čini.
“Strah za sjutra, za budućnost, prisutan je kod velikog broja ljudi. Taj strah ih sputava i koči u napretku. Čovjek treba da shvati da je odgovoran prema sebi i da izbor uvijek postoji. Naš izbor je Centar za dušu i tijelo koji smo osnovali u martu i u okviru koga je joga klub ‘Aurora’”, kaže Dušan.
On i Stefan su u tom klubu instruktori hatha joge, Branka, arhitekta po zanimanju, licencirani je Heal Your Life trener i jedini life trener po principu Lujze Hej na ovim prostorima, dok se Jovana, koja studira psihologiju, bavi zdravom ishranom i priprema specijalitete od sirove hrane.
Ljudi su skloni kritikama i iznalaženju izgovora za svoje neuspjehe. Mi te varijante nijesmo prihvatali, nego smo riješili da uzmemo život u svoje ruke
“Moja porodica je, čini mi se, posebna. Razvijali smo se i na ličnom planu i svi smo usmjereni ka zdravom načinu života. Ljudi su skloni kritikama i iznalaženju izgovora za svoje neuspjehe. Mi te varijante nijesmo prihvatali, nego smo riješili da uzmemo život u svoje ruke”, kaže Dušan.
Najstarija instruktorka joge na svijetu ima 97 godina
Da za bavljenje jogom godine nijesu prepreka, pokazuje Tao Porčon Linč, najstarija instruktorka joge na svijetu.
Ova 97-ogodišnja dama, koja je gotovo 45 godina provela putujući svijetom i podučavajuće druge transformacijskoj moći joge, u Ginisovu knjigu rekorda ušla je 2012. godine.
Linč se jogom rekreativno bavi od osme, a profesionalno od 49. godine, kada je napustila karijeru glumice i modela.
Osnovala je Svjetsko udruženje učitelja joge, a još uvijek radi kao instruktorka joge na Vestčester Institutu za jogu u Njujorku, koji je osnovala 1982. godine.
Uz jogu bavi se i tangom, i osvajačica je nekoliko stotina prvih mjesta u dvoranskim plesovima.
Živi u skladu sa svojom filozofijom da „nema toga što ne možemo učiniti, ako iskoristimo snagu koja se već nalazi u nama“.
Bonus video:
