Spontana, autentična, svoja. Ne marim šta ko vidi i šta ko misli. Ja, što na um to na drum. Takva sam uvijek bila i ostala, a evo gazim 66.”, tim riječima sebe opisuje proslavljena glumica Danica Maksimović koja i danas, jednako kao na početku karijere, plijeni ljepotom.
Glumom se bavi 42 godine, a prva filmska uloga bila joj je u ostvarenju Aleksandra Petkovića “Hajduk”, gdje je, između ostalih, igrala sa kolegom sa klase, Branislavom Lečićem, sa kojim je u Nikšiću, zajedno sa Marijom Vicković, izvela predstavu “Indigo”.
“Film ‘Hajduk’ je prikazan u Puli. Ja sam tamo viđena i otkrivena. Kažu tada, ništa novo u Puli, osim Danice Maksimović, mlade glumice, i 10-15 fotoreportera za njom. To je zaista bilo tako. Ti moji počeci, ta moja velika zemlja i to što smo se razdvojili, to boli. To što nismo zajedno, što smo imali takav potencijal da pobijedimo sve, u umjetnosti, sportu, u svim disciplinama. Ali, neka im je na čast. Ne bavim se politikom. Ne dam da me diraju, žigošu. Ja nigdje ne pripadam osim mojoj umjetnosti, glumi. Ako imate dar, ako vam je to Bog dao, ne može vam to niko oduzeti.
Ali, ako ga nemate, ne može vam ni dati. Ne znam koja politika, ne znam šta, ne znam gdje da uđete, to se odmah vidi. Ako čovjek svojim bićem i onim što nosi ne može da pokrije i ne može da opravda povjerenje, datu ulogu i datu stvar, onda teško da može neko da mu pomogne”.
Priznaje da je perfekcionista i da od drugih traži profesionalizam u poslu kojim se bave, da se uvijek pred početak predstave, čak iako je ona na repertoaru pet godina, “presliša”.
“Uvijek mi nešto padne na pamet. Ja i dalje radim na toj ulozi, produbljujem je i pronalazim. Ništa to ne remeti moje kolege niti koncepciju reditelja. Samo ja znam šta sam otkrila u sebi za tu ulogu i uvijek je nadogradim. To je nešto što vas drži. Mene drže sve te uloge. Niko nikada me nije zamijenio u predstavi za ovo 42 godine. Igrala sam i bolesna, jer toliko zavolim svoju ulogu da mi je nedopustivo da je neko odigra umjesto mene”.
Posao glumca je, kaže ona, težak, ima lijepih i manje lijepih stvari, kao i svaki posao, ali, ako se tako prihvati, smatra Danica, onda u poslu možete da uživate. A ona svoj posao i te kako voli. I uživa u njemu.
“Mnogo iščitavamo i mnogo kroz literaturu saznajemo o sebi, šta mi sve možemo. Raspon uloga koje sam igrala je ogroman - od komedija, do drama, vodvilja, kabarea, mjuzikla. Sve žanrove sam prošla, a opet kada pogledam iza sebe mislim da još nijesam toliko toga otkrila. Još se traga i čeprka. I to što dublje ulazite u pore svoga tijela, shvatate da tu ima i te kako materijala jer je naslagan život. To je to što mi moramo da prenesemo i da dočaramo u svojim ulogama. To sve što nosimo na svojim plećima, to je bogatstvo. Koliko god on bio težak i nimalo prijatan i
lako, jednostavno nam daje podlogu i potporu za ono što mi na sceni moramo da iznesemo”.
Priznaje da joj je pozorište draže i da je pokušala da se i na filmu opusti i uživa, ali različiti su sistemi rada, a njoj direktan kontakt sa publikom više prija.
“U filmu jednu scenu uradite s kraja, jednu sa početka, pa sa sredine, pa vas prvo ubiju, pa onda igrate ono ispred. U predstavama imate kontinuitet, uloga ima svoju priču i to je mnogo lakše. Nije meni težak film nego je proces koji traje od dva do deset mjeseci, to je nešto što vam oduzima nevjerovatno vrijeme, idete na razne destinacije. Što je na kraju najporaznije vi ne znate šta će ostati od vaše uloge. Oni uzmu, izmontiraju, pa kada vide da im to nije nešto uzmu pa i scenario i sve to pretumbaju i onda dođete i vidite da to i nije neka uloga, i vi tu ne možete ništa. To mi bude žao jer ja volim da sve držim u svojim rukama”.
Nema uloge koju bi željela da odigra jer smatra da ona uloga koja treba da vas nađe, ona vas i nađe, a ona koja ne, nije ni trebala.
“Najbolje da tako čovjek misli. Uvuče se neki crv sumnje - pa što baš nisu mene, možda je trebalo ovo, možda ono. Mislim da svi mi imamo mjesta pod ovim suncem i da svako treba da svoj pečat ostavi. Kada imate mozaik likova onda je najljepše raditi, a ne biti copy-paste. Različitost i osobenost je veliki plus za svakog glumca, ženu, uopšte za svaku osobu. Kada se trudite da to sačuvate, da imate svoj pravac i da ste principijelni u tome, onda je to velika stvar. Zato sam uvijek mladima govorila da je ovaj posao surov, da traži odricanja, znoj. Moja istina boli, ali bolje je da ih na vrijeme osvijestim. Mnogi smatraju da se može ležerno raditi. Ja to nikada nisam tako shvatala. Imala sam divnog profesora koji je govorio da za jednog u publici moramo igrati kao za 500 ili 1.500. Ja se i dan-danas držim toga”.
Voljela bi da filmski reditelji češće dolaze u pozorište da vide “šta to čuči u glumcima” pa bi onda i “lepeza filmskih glumaca” bila raznovrsija. Ovako se stiče utisak da se “vrte jedni te isti ljudi”. Priznaje da se nikada nije libila da pita ako joj nešto nije jasno jer je gluma takva profesija u kojoj se uči do kraja života.
“Još uvijek ne znam sve o glumi. Kada mi neko kaže da ima glumu u malom prstu to nije tačno. Ja još uvijek otkrivam i drago mi je zbog toga”.
Saradnja sa sinom - kad dođe vrijeme
Danicin sin Miloš Lolić poznati je reditelj i često im postavljaju pitanja kada će njih dvoje zajedno uraditi neku predstavu. Danica smatra da će se to dogoditi kada se poklope sve okolnosti, mada joj je sin nagovijestio da bi možda uskoro mogao da se desi neki zajednički projekat.
“On mnogoo radi u Evropi, na cijelom njemačkom govornom području. Evo deset godina, kako je proletjelo, i naravno, teško mi je zbog toga što je odvojen od nas, ali sam presrećna i počastvovana kada odem tamo i kada sam mama Miloša Lolića. To je velika stvar i satisfakcija. On je zaista tamo priznat i cijenjen i istini za volju ne znam ko može u ovom našem ludom smutnom vremenu da se pohvali da zna za dvije godine unaprijed gdje će i šta raditi, a on to zna. To su uređena pozorišta i države. On ovdje dođe, radi sa generacijom. Još nije zreo za sukob majke i sina. On zna koliko ja znam, koliko je naslagano iskustva. Sigurna sam da će između nas nešto da se desi i da će to biti neki lični pečat. On ima nešto u glavi. Najavio mi je to i iznenadio me. Kaže mi: ‘Mama nešto sam imao u planu da radim. Ali ću ti reći kada dođe vrijeme’”.
Ne možeš da ne igraš u filmu ako je pisan za tebe
Danica voli da radi sa mladima, a posebno je polaskana kada mladi scenaristi i reditelji pišu ulogu samo za nju, kao što se to desilo sa filmom “Amanet”, Sare Radojković i Nemanje Ćipranića.
“Najljepše je kada doživite da vas mladi ljudi vide u svojim scenarijima. Miki Manojlović i ja smo igrali ‘Kumove’ Duška Kovačevića kada su došli Sara i Nemanja i donijeli mi scenario u Zvezdara teatru. Kaže mi Miki da me u klubu čeka dvoje mladih i da ne zna ko su. Odem i oni mi kažu da imaju scenario. ‘Donijeli smo scenario da ga pročitate, ali moram da kažem da ću biti nesrećna ako vam se ne dopadne jer smo to pisali za vas’, kaže mi Sara. Zamislite moju odgovornost. Kažem sebi: ‘Ne možeš Danice da ne igraš u ovom filmu ako je pisan za tebe’. To je velika stvar da doživite da vas mladi ljudi vide u svojim projektima, filmovima i scenarijima. Bila sam presrećna. Film je išao i u Montreal”.
Bonus video:
