Filip David, književnik, esejista i dramaturg, istakao je da srpsku promociju autobiografskog i memoarskog romana “Vrijeme koje se udaljava” Mirka Kovača (Petrovići, Crna Gora 1938. - Rovinj, Hrvatska 2013), u izdanju “Frakture“, održanu u Ustanovi kulture “Parobrod“, doživljava kao povratak Mirka Kovača u Beograd.
“Više puta sam pisao, govorio da je on otjeran jer je njegovo ime bilo na spisku onih koje treba likvidirati. Spisak zbog kojeg nikad nije dobio izvinjenje, a Beograd je u njegovoj literaturi bio izuzetno značajan grad, jer je najbolje stvari pisao u Beogradu ili o Beogradu“, istakao je ovogodišnji laureat NIN-ove nagrade.
Kovač, jedan od najznačajnijih pisaca nekadašnje Jugoslavije, pripovjedač, scenarista, romansijer i esejista, podijelio je sa Davidom 2010. spremnost da se vrati u Srbiju. Međutim, razbolio se par mjeseci prije nego što je trebalo da se ostvari planirano putovanje, a David je podijelio i sjećanje kada je prijatelja početkom devedesetih ispratio sa Slavije.
“Bio sam jedan od njegovih prijatelja koji se ga ispratili na Slaviji. Mirko se sa Bobom ukrcao u jedan autobus koji je preko Mađarske išao u Hrvatsku. Išao je u neizvjesnost, nije imao ništa određeno, osim opomene da što prije mora da napusti Beograd ako želi da sačuva živu glavu. Meni su suze išle na oči, u tom trenutku mi je odlazio jedan od najdražih prijatelja. To njegovo putešestvije, kako mi je kasnije pisao, bilo je jedno čudno, bizarno putovanje, kakvo može da prati samo Kovača. On je privlačio ljude čudesnih biografija i mnogi od tih ljudi koji su mu prilazili na ulici ušli su u njegova književna djela”, kaže David.
Sa Kovačem je koautor „Knjige pisama 1992-1995“, objavljene u izdanju Beogradskog kruga, a David o prijatelju navodi i da je u svemu što je pisao „uvek bio sjajan stilista, sa dozom cinizma, apsurda, humora“.
“Mirko nije držao mnogo do svoje nacionalne pripadnosti, ali je u literaturi cijenio ono što se nazivalo tradicija, ono što je najbolje. Mirko je pripadao bratstvu pisaca, kako je izjavio jednom prilikom Kiš parafrazirajući Borhesa. I to je najbolja definicija i za Kovača. Krajem šezdesetih, kada se pojavila grupa pisaca, Kiš, Pekić i Kovač, bila je značajna za ovu sredinu jer su oni bili podjednako okrenuti i svjetskoj i domaćoj književnosti. Svi oni bili su izuzetni pisci, individualisti, kritičari, a Kovač je među njima bio najdarovitiji. Bio je loš đak, interesovala ga je samo književnost, a od početka je znao da će biti pisac”, dodao je David.
Bonus video:
