Grčki ilustrator Jorgos Konstantinou (Yorgos Konstantinou) održao je radionicu stripa mladim evropskim novinarima početkom maja u Podgorici, sa kojima će krajem septembra napraviti strip o slobodi medija u Evropi. Konstantinu sebe radije naziva "vizuelnim inženjerom", a njegove političke karikature i stripove objavljivali su mnogi evropski mediji.
Jorgos je kao talentovan ilustrator počeo da radi sa sedamnaest godina u Grčkoj, odakle se, kako bi izbjegao služenje vojske, preselio u Istočni Berlin, gdje je napravio zapažene stripove o nemirima u Istočnoj Njemačkoj, a sada živi i stvara u planinama na Sjeveru Katalonije.
Njegova umjetnost je najčešće angažovani strip ili karikatura bez teksta, kojima komentariše političke i društvene događaje u Grčkoj, Španiji i Evropi uopšte.
U Španiji je otvorio svoje kompaniju "Imagistan", koja se bavi vizuelnim komunikacijama, a u okviru međunarodne fondacije "IRENIA" radi kao instruktor crtanja i stripa.
Za "Vijesti" priča o burnoj karijeri, Balkancima i novoj grafičkoj noveli.
Zašto ste se preselili iz Grčke? Da li je riječ o političkim razlozima ili potragom za poslom?
Bile su dvije stvari - prvo, činjenica da nijesam želio da idem u vojsku, jer nikada mi se nije sviđala ideja da postanem vojnik ili da nosim uniformu. Drugo, želio sam da naučim neke stvari o životu koje nijesam mogao naučiti u Grčkoj. Na primjer, da sam nastavio živjeti tamo ne bih mogao naučiti šta je umjetnost. U Berlinu sam uspio da vidim neka umjetnička djela, galerije, da vidim i osjetim pravu umjetnost izbliza.
Kako vam domovina ne bi bila tako daleko, na jednoj ilustraciji ste nacrtali Grčku tik uz Španiju. Međutim, koliko je realno da Grčka bude na nivou zapadnoevropskih država?
Grčka zapravo ima “mali” problem sa samosviješću. Ona voli da sebe vidi kao kontinuitet atinske republike od prije 2.500 godina. Ali da zaboravi dvije hiljade godina između atinske republike i sadašnje grčke države. Zbog toga mislim da u Grčkoj postoji problem selektivnog pamćenja. To stvara najveći problem, jer ako ne želiš da prihvatiš svoju prošlost ili ne možeš da se suočiš sa njom, onda ne znaš ko si. Grčka stvarno misli da je nešto drugo. Jer ona je balkanska država, koja ne želi da se osjeća kao balkanska država. Takođe je evropska država, koja ne želi da bude dio Evrope. Grčka sebe vidi samo kao Grčku, što je zapravo mediokritetski, jer toliko smo slični našim albanskim, bugarskim, makedonskim komšijama, Turcima, Sirijcima, Libijcima ili Egipćanima. Ali ne želimo da vidimo stvari koje nas zbližavaju sa ovim ljudima, samo želimo da vidimo ono što nas čini različitim.
Da li isti problem imaju ostale balkanske zemlje?
Najveći problem Balkana je što imamo veoma seksistički način razmišljanja. I neophodno je da se borimo protiv toga, jer postalo je dio nas. Teorija da je muškarac, ili "muškarčina", mnogo veći, bolji i važniji od žena, samo je još jedno sranje. Još jedna loša stvar koja je zajednička Balkancima je fanatičan način mišljenja da su stvari crne ili bijele. Što nije istina, jer stvari su obojene milionima boja i ovo je, zapravo, jedna od velikih stvari koju sam morao naučiti. Sa druge strane veliki broj Balkanaca su psihopate, koje ne mogu shvatiti da život nije crn i bijel. I pokušavaju da smjeste život u ovo crno-bijelo razmišljanje, ali to je nemoguće. Na taj način propuštaju najbolji dio života, ono između. Nevjerovatnu sredinu. Bilo je zanimljivo kada je Real Madrid pobijedio Olimpijakos u finalu kupa košarke.
Dva igrača Reala poljubila su se u usta toko slavlja i bilo je nevjerovatno vidjeti da je ova sitnica mnogo više povrijedila Grke nego što su izgubili kup. To pokazuje koliko smo glupo zaglavljeni u načinu razmišljanja.
Koliko država ste promijenili i koliko jezika naučili na tom putu?
Rođen sam u Grčkoj 1967. godine, i živio sam tamo do svoje osamnaeste. Nakon toga sam napustio svoju zemlju i otišao da živim u Berlin, u zemlji koja je, za razliku od Balkana, socijalno otvorenija i slobodnija. To je, zapravo, bio jako lijep trenutak u mom životu, jer sam shvatio da nijesam ja bio čudan, već moja zemlja. Mada, na kraju sam shvatio da je u životu sve čudno, odnosno da ništa nije normalno. I sama ideja da je nešto normalno je neobična. Živio sam osam godina u Berlinu, i preselio sam se na Pirinejsko poluostrvo. Balkanci misle da je riječ o Španiji, ali kada dođu da žive ovdje, shvate da ta država ne postoji, već samo grupa više različitih zemalja i kultura. Sada živim u Kataloniji, na sjeveru u planinama, i trenutno mi je ovdje lijepo. Ali prvo mjesto gdje sam došao bila je Baskija. Veoma specifično iskustvo, jer shvatiš da je to veoma drugačija ideja Španije od postojeće, ali nikada nijesam naučio njihov jezik. Inače govorim pet jezika: grčki, njemački, katalonski, španski i engleski. Takođe govorim pomalo baskijskog, poljskog, danskog, francuskog i italijanskog.
Na koji strip ili ilustraciju ste najviše ponosni, odnosno kojeg se još sjećate?
Uvijek su mi najdraži stripovi ili ilustracije na kojim radim u tom trenutku. Momenat kada sam inspirisan je trenutak kada radim nešto zaista sjajno. Ali pamtim sjajan strip, objavljen u Istočnom Berlinu tokom devedesetih. Bio je to nedjeljni strip u istočnonjemačkim novinama, gdje sam komentarisao sve šta se desilo tokom hladnoratovskih nemira u tom gradu, a završilo rušenjem Berlinskog zida. To je bilo nešto što me je dirnulo, jer sam bio neposredni svjedok. Imao sam veliku privilegiju da komentarišem te događaje. Bio je to veoma važan dio mog stvaralaštva. Ne znam koji je bio najuspješniji, ali postoji ilustracija koju sam uradio prije nekoliko nedjelja i mislim da je izazvala jaku reakciju publike. Riječ je o ilustraciji koja govori o španskoj politici, odnosno o novoj političkoj partiji koja se ponaša kao da stvarno mijenjaju stvari u Španiji. Postoje takve ilustracije, vezane samo za jedan trenutak, kao ova kojom komentarišem partiju, koja pokušava sebe pokazati, kao novu, svježu, mladu, a ustvari je samo novo lice stare partije. To je isti mentalitet i ideja, sakrivena iza istog lica.
Kojim problemima se najviše bavite u vašim crtežima?
Živio sam u tri različite države, a ako nikada nijesi migrirao u životu, misliš da je život normalan samo kroz prizmu svoje države i da druga realnost ne postoji. Ali jednom kada vidiš drugu realnost, drugu ljudsku psihologiju, shvataš da postoje stvari o kojim moraš početi da razmišljaš. A kada si imao dom na tri različita mjesta, stvori se problem da pronađeš jedan odgovor na određenu situaciju. Tako da je ovo bio veliki proces za mene, da shvatim da sam neke stvari uzimao zdravo za gotovo, da za nešto nijesam bio u pravu, da ono što je ispravno u Grčkoj, ne mora biti ispravno i u Španiji. Prema tome, na neki način sam, kao umjetnik, pokušavao da pronađem veliku ljudsku istinu. Istinu koja je ista, nezavisno od nacionalnosti, nezavisno od interesta i koji zavisi samo od ljudske suštine.
Poznato je da najviše radite angažovani strip i obrađujete političke teme, ali kakav je vaš stav prema neangažovanoj umjetnosti?
Za mene umjetnost je kada radim na “pronalaženju sebe”. Umjetnost je, za mene, sredstvo da razumijem sebe, moja psihoterapija. Odnosno, kada pokušavam staviti na papir sve ove ludačke misli u mojoj glavi, sve lude snove koje sam sanjao, sve lude ideje koje samo stoje tamo i to je samo sredstvo da ih učinim vidljivim. Meni je to veoma važno, ali to nije nešto što i drugima mora biti važno. Možda postoji nešto od tog stvaralaštva, koje ponekad može biti prikazano, ali u stvari mislim da je to više lična stvar, kao izvještaj moje psihoterapije. Može li to biti interesantno? Možda nekim ljudima, ali svakako ne većoj publici.
Kakve ilustracije ili strpove volite da vidite u medijima i koje biste stvaraoce preporučili našim čitaocima?
Čvrsto vjerujem da što manje uložiš boje i linija, da možeš dobiti mnogo bolji strip. Odnosno, manje je više.
To vam je kao tvitovanje, ako možeš da sastaviš tvit do 200 karaktera, znači da su tvoje ideje čiste i da možeš da ih kažeš na jednostavan način. Ako dođeš do poente sa mnogo manje sredstava, efektivniji si i bolje pripremljen. Naročito volim ilustracije i stripove bez riječi, jer se obraćaju mnogo većoj publici, u odnosu na onu koja govori određeni jezik. Takođe je dobro jer provociraš ljude da misle mnogo više, nego kada bi im napisao riječi na crtežu. Zbog toga je moj omiljeni ilustrator Francuz, po imenu, Roland Topor. A što se tiče stripova, umjetnik kojeg mnogo volim i cijenim je Italijan Andrea Pacienca (Andrea Pazienza). Umro je u 45. godini života, ali imao je nevjerovatnu ruku, jedna od najboljih ikada. Što se tiče sadašnjih stvaralaca, volim stripove Žana Sfara (Joann Sfar). Ako pričamo o političkim stripovima, ubjedljivo najbolji Džo Sako (Joe Sacco) i njegovo djelo Palestina.
Šta možemo uskoro očekivati od vas?
Već tri godine radim na sjajnoj grafičkoj noveli i sigurno će mi trebati još nekoliko godina jer je stvarno dug proces i teško nalazim vremena da se posvetim tome kako treba. To je velika grafička novela o dijelu Grčke iz kojeg dolazim i Vlasima, ljudima koji govore drugačiji jezuk u mojoj domovini. Takođe, sada crtam jedan mjesečni strip u Španiji - “Empapelados” (Tapeta).
Kako zarađujete za život i da li se može živjeti od crtanja i ilustracija?
Živim od crtanja, jer ne smatram sebe umjetnikom, već vizuelnim inženjerom. Svoje znanje upotrebljavam na različite načine i tako uspijevam da zaradim novac. Ne radim samo jedan stil stripa, ili samo stripove, već ako neko može da plati mogu nacrtati animiranu sliku, mogu uraditi ilustraciju i mogu adaptirati svoj stil komunikacijskim potrebama ljudi. Da bi bio stripopisac ili crtač, moraš imati još jedan jezik u svom posjedu, vizuelni jezik. Tako da koristim znanje vizuelnog jezika, kao jedno od osnovnih sredstava za edukovanje. Radim i kao instruktor crtanja u fondaciji "IRENIA", koja je Interkulturalni projekat podržan od Ujedinjenih nacija. Inače je veoma teško živjeti od crtanja, gotovo nemoguće. Postoji samo nekoliko ljudi koji su uspjeli da prođu kroz sva poniženja, koja moraš proći kao umjetnik, i opstali. Ali, mislim da ćeš uvijek pronaći način da živiš od onoga što voliš da radiš.
Na vašem sajtu sam vidio da mlade ljude podučavate nečemu što se zove "vizuelna retorika". Možete li pojasniti o čemu je riječ?
To je sredstvo da pronađeš način kako da vizuelno objasniš komplikovane stvari. Rad na vizuelnoj retorici je nešto što volim da podučavam, nešto što ljudi sada moderno zovu "vizuelno razmišljanje". Ako imaš biznis plan, projekat ili ako želiš da preneseš važnu poruku na ljude. Prvo ćeš koristiti riječi, ali riječi su dosadne, jer ljudi više ne čitaju mnogo, tako da je udarnije ako to učiniš na vizuelni način i ako nađeš način da to učiniš na najjeftiniji mogući način. Odnosno, da ne koristiš specijalne efekte, već samo crno-bijeli crtež, papir i grafitnu olovku. Tada će tvoja poruka biti mnogo moćnija i što je više apstraktnija, više ljudi ćeš doseći. Cilj mi je da naučim mlade ljude da vizuelna ekspresija nije samo privilegija umjetnika, već je svako sposoban da se vizuelno izrazi. Ja posjedujem alate, koje želim da podijelim sa ljudima i time želim da se bavim u budućnosti. Tužno je vidjeti u vizuelno vrijeme, koliko su ljudi vizuelno nepismen
Bonus video:
