(Stvar najbliža životu - The Nearest Thing to Life; James Wood; Jonathan Cape, 2015, London; 134 str.)
Savršena arbitrarna izjava može glasiti i ovako: ako želite da znate kako treba pravilno razmišljati o literaturi, a da pri tom niste u stanju da nabavite stare recenzije V.S. Pričeta, tada se obavezno domognite esejâ Džejmsa Vuda, glavnog kritičara Njujorkera. Ova njegova četvrta knjiga je najmanja do sada, mada u neku ruku i najupečatljivija, baš zato što je protkana autobiografskim detaljima iznešenim na predavanjima na univerzitetu Brendajz, tokom 2013. godine.
Pored toga što Vud u eseju "Sekularno beskućništvo" govori o svom preseljenju u S.A.D. (do 1995. živio je u Engleskoj) o tom pseudo-imigrantskom osjećaju povlačeći paralele iz djelâ Zebalda, Hemona, Kadarea i Dovlatova, njegov primarni dom je nedvosmisleno literatura. "Književnost se razlikuje od života", napisao je u mini-studiji Kako funkcioniše fikcija (2008), "po tome što je život neiskristalizirano krcat detaljima i rijetko nas vuče ka njemu samome, dok nas literatura uči da zapažamo. Literatura nas uči kako bolje da zapažamo isti taj život; koji nas zauzvrat čini boljim čitaocima detalja u literaturi; a što nas samo po sebi čini boljim čitaocima života."
Ovo je ukratko i stožerna misao četiri Vudova eseja, a ona, neiskrivena, proističe iz recenzija što je pisao za The Guardian i London Review of Books još početkom 1990-ih. Njegovi eseji su, barem oni ponajbolji, do sada objedinjeni u tri zbirke i, po raznovrsnosti, a posebno po stilu i sklopu, mogu biti uvršteni kao idealni kurikulum na studijama komparativne književnosti, prevashodno zato jer imaju prizvuk i formu predavanja - od trivijalnosti fikcije Pola Ostera i perfidnosti Tomasa Mora, do subverzije licemjerja u djelima Saltikov-Ščedrina i carstva znakova kod Jozefa Rota.
Prvi esej u najnovijoj zbirci - "Zbog čega?" - ponavlja dilemu ispoljenu u temi prve publikovane zbirke, The Broken Estate (1999), o vezi između religije i literature. Ona se neumitno odnosi i na Vudovo odrastanje u porodici - otac profesor-zoolog; majka nastavnica - u tolikoj mjeri obuzetoj hrišćanskim idealima da su vjerovali da molitva odista može imati učinka u ovozemaljskom životu.
"Istraga (o dogmi) je bila dobrodošla do jedne tačke", piše Vud, "sve dok ne bi postala buntovna". Međutim, literatura mu je pomogla da pobjegne od navika skrivanja i prepiranja o životu sa roditeljima, djelimično zato jer je nudila simetričnu analognu verziju njih samih, svijet u knjizi unutar koga su laži (ili fikcije) korišćene kako bi se zamaskirale značajne istine. Filozofski gledano, jedini slobodni prostor u ovom životu zatekli biste u knjizi i u njoj je, na taj način, sve bilo moguće.
Da li su moji roditelji znali, pita se Vud, koliko je blasfemičan i antiklerikalan bio Servantes: ili da je upravo Dostojevski, uprkos svom grlenom hrišćanskom opredjeljenju, samo krijepio moj ateizam?
Čitanje fikcije za Vuda ima utisak radikalne privatnosti i ono što mu se najviše dopada kod fikcije jeste njena bliskost, a i ključna razlika, sa vjerskim tekstovima. Jer je stvarnost, u fikciji, uvijek stvar vjere; "na nama je, čitaocima, da odobrimo i potvrdimo." Radi se o vjeri koja se zahtijeva, a koju u isti mah možemo i odbiti u svako doba.
Jedino pisci ne slijede pravila nego se u kritici koriste svim i svačim...
Ipak, pitanje "Zbog čega?" u naslovu eseja odnosi se na umiranje, kako u životu tako i u fikciji ("odbijanje da prihvatimo smrt"), jer "smrt daje autoritet pripovjedaču", s obzirom da u romanu najčešće dobijamo formalni uvid u formu nečijeg života, od početka do kraja.
Kao izuzetan primjer autorske svedenosti Vud uzima mali roman Penelopi Ficdžerald, Plavi cvijet, o kratkom životu Novalisa. Suština knjige je što ne samo što je prepuna života, uhvaćenog na najdelikatniji zamislivi način, nego što ćemo u njemu naići na stvari koje nećemo zateći ni u jednoj Novalisovoj biografiji. Dakle, savršeno odvagana fikcija.
Tako da je fikcija, tvrdi Vudi služeći se omiljenim citatom Tomasa Mana, igra "ne-u-potpunosti" iz čega normalno proističe da je to jedno mjesto nepotpune vjere: i realni i nerealni život. Ujedno je to i najveća opasnost religije: struktura satkana od fikcije. Drugim riječima, mrtvi likovi ne umiru u potpunosti. Oni će i dalje biti tu, kad im se ponovo vratimo.
U drugom eseju, "Ozbiljno opažanje", Vud za primjere uzima Čehovljevu priču "Poljubac" i roman Henrija Grina Loving (1945), na čije se temelje naslanja fascinantan tekst o spisateljskim detaljima i njihovoj vezi sa pravim životom i sjećanjima, i načinima na koji detalji najbolje mogu funkcionisati u pripovijedanju. Ili, "šta pisci rade kada ozbiljno zapažaju svijet?"
Možda ne rade ništa manje od toga osim što spašavaju živote stvari od njihovog nestanka - od dvije smrti, jedne manje i jedne veće, od "smrti" koju književna forma odvajkada prijeti da nametne životu, kao i od stvarne smrti. Odnosno, oni spašavaju nas od naše smrti. Od zaborava.
U trećem eseju o kritičkoj nauci, "Služeći se svime", autor navodi svoj primarni uticaj iz djetinjstva. Na sreću, to nije bio Šekspir, niti Tolkin, niti Herbertova Dina. Već jedna opskurna knjiga, Romani i romanopisci; vodič u svijet fikcije Martina Simora-Smita iz 1981. U njoj je taj ("možda malo i luckasti") pjesnik i književnik, uspio je da sabije kritičke informacije o više od 1000 tako raznovrsnih autora kao što su, recimo, Italo Svevo, Filip Dik, Teodor Fontane i Viki Baum.
Povodeći se za njenim odsječnim i na mahove plitkim, ali isto tako i promućurnim komentarima, Vud je počeo da čita pisce koji su ga najviše zanimali. Odatle je izveo zaključak da je kritika isključivo pragmatična stvar i da se u njoj najbolje snalaze pisci koji su osmislili pristup "pisanja kroz" (neko djelo), koristeći se jezikom metafore i poređenja, jer tada njihova kritika postaje književno djelo, u odnosu prema suvoparnom akademskom "pisanju o" (nekom djelu), zbog čega ta vrsta kritike ostaje osuđena na striktnu spoljašnjost.
Jedino pisci ne slijede pravila nego se u kritici koriste svim i svačim, možda baš kao i Simor-Smit koji usred Zoline biografije navodi podatak da bi tog velikog pisca, dok bi se rvao s nekim tvrdoglavim pasusom, katkada spopala i erekcija.
Premda Vud po svemu sudeći pripada prvoj skupini ljudi (iza sebe ima i jedan roman, The Book Against God, 2003), svoju studiju Kako funkcioniše fikcija počeo je uvodom u kome se divi trima Kunderinim knjigama o fikciji, no ističući da je Kundera pisac i esejista, a ne praktični kritičar ("s vremena na vrijeme želimo da njegove ruke budu više umrljane tekstom"), što s ove strane zvuči kao minorna kontradikcija Vuda-teoretičara.
U Fikciji je Vud naveo da su mu omiljeni kritičari ruski i francuski formalisti, Viktor Šklovski i Rolan Bart, koji se u novoj zbirci i ne pominju. Naprotiv, ovdje Vud bilježi da "većina kritike kojoj se najviše divim nije naročito analitička, već je u suštini neka vrsta strastvenog re-opisivanja (datog djela)".
"U stvarnom životu ne trošimo mnogo vremena na gledanje u stvari niti u svijet oko nas, međutim pisci to rade. I to je ono zajedničko što literatura ima sa fotografijom i slikarstvom. Možete reći, citirajući Džona Bergera, da civili jedva primjećuju, dok umjetnici gledaju." I upravo se u tome otkrivaju iskupljujući kvaliteti fikcije.
Bonus video:
