Države pod hipotekom
Jedna relacija sve više dominira političkim arenama i arealima, bilo da govorimo o subnacionalnom, nacionalnom, internacionalnom, transnacionalnom ili supranacionalnom nivou, te i o odnosnim spletovima odnosa između pravnih i privatnih lica svugdje.
Ukratko, to je relacija zajmodavac-zajmoprimac. Doista, pomalo je nevjerovatno da je takva jedna relacija počela da dominira - i sada već i dominira - maltene svim oblastima, da, uključujući i tzv. visoku politiku koju, takoreći, apsorbuje.
To nas navodi na pomisao da od sada naziv realna politika koristimo za politiku koja se u realnosti formira oko relacije zajmodavac-zajmoprimac.
Više nije pitanje - Koliko taj Papa ima divizija? - već se Realpolitik svodi na to da - maltene identično kao u svakodnevnom životu - zajmodavac u odnosu na zajmoprimca postaje visoko (i široko) određivalačka instanca.
Razumije se, što je jedna država zaduženija, to je suženiji njezin manevarski prostor. U takvoj situaciji, vlasti u toj državi se mogu smjenjivati do mile volje, sve sukladno važećoj demokratskoj proceduri, no zaludu.
Takva situacija je pogotovo takva danas, kada (nove) vlade čak ni u najzaostalijim zemljama, recimo, Afrike, više ne mogu da posegnu za nekima od sredstava iz arsenala koji se nekada, skoro, podrazumijevao kada je u pitanju problem prezaduženosti... a pogotovo ne mogu u savremenoj Evropi.
Takvo jedno sredstvo je nepriznavanje dugova koje je napravila prethodna vlast/vlada, to jest to bi bilo poništenje ili samotpisivanje dugova. Doduše, ni zajmodavci više ne mogu da pribjegnu onim drastičnim kontramjerama koje su se, nekada, podrazumijevale, kada je u pitanju nepriznavanje ili samootpisivanje dugova u nekoj državi (gdje je došlo do smjene vlasti i sl.).
Kada to kažemo mislimo na slučajeve kao što je onaj kada su 1882. g. Britanci vojno atakovali na Egipat jer su tamošnji nacionalistički nemiri zaprijetili britanskim finansijskim interesima, pa su napadom na Egipat Britanci imali za cilj da „povrate političku stabilnost“ i osiguraju da će strani dug i dalje biti otplaćivan. Osim toga, kako o tome piše američki ekonomista Deni Rodrik, tadašnji britanski premijer Gledstoun je znatan dio njegovog bogatstva bio uložio u egipatske obveznice. I još k tome, Britanija je uvećala te početne ambicije i apetite, te je na kraju počela da direktno upravlja Egiptom.
U naše dane, direktnu vojnu intervenciju i direktnu upravu uglavnom zamjenjuje jedan drugi način, koji se ponegdje u argou nazivlje „potapanje“. Ono sa čime se, dakle, suočavaju savremene države i njihova domicilna stanovništva je lihvarenje za koje se, nekako najednom, ispostavlja da je podignuto na globalni nivo, da je postala ona najrealnija i skoro jedina sadržina globalne Realpolitik.
Jasno, za nešto precizniju analizu se ispostavlja da tu nijesu u pitanju samo banke u užem smislu, nego i još takve institucije kao što su finansijska tržišta.
Sve skupa, onda, govorimo o tome da kontrola nad domicilnim poslovima i internacionalnim relacijama sve više prelazi u ruke/kandže finansijskih spekulanata i realnih lihvara, onih koje Karl Polanji opisuje kao haute finance.
Naravno, dok su plijen lihvara iz svakodnevnog života pojedinci i porodice u određenom selu ili gradu - može to biti i par ulica u kakvom gradu, jedan dio tog grada - ovdje se radi o tome da su plijen čitave države, pa preko njih i čitava stanovništva.
Takođe, kao što je u privatnim, pojedinačnim slučajevima, imovina garancija da će dug biti vraćen ili naplaćen, tako danas imamo takvu situaciju da imovina i infrastruktura neke države garantuje da će njezin dug biti vraćen ili naplaćen. Govorimo, dakle, prosto o onome što su i čitave države pod hipotekom.
Zaduživanje zbog razduživanja
Ipak, razlike su u drugom smislu vrlo velike, po prirodi stvari. Pod pritiskom dugova, države mogu da čine ustupke ili da prave pristanke sa dugoročnim posljedicama, kako po tu državu u užem smislu, tako i za domicilno stanovništvo. Kada su (pre)zadužene, države su ranjivije, slabije i podložnije.
Uzmimo za to primjer Turske iz XIX vijeka, odnosno Otomanske imperije. „Kada Otomanska imperija nije ispunila svoje ugovorne obaveze, uglavnom prema britanskim i francuskim vlasnicima obveznica 1875. godine, Evropljani su nagovorili oslabljenog sultana da im dozvoli da osnuju izvanteritorijalnu agenciju za prikupljanje otomanskih poreskih prihoda. Otomanska Uprava za javni dug (koja je otpočela s radom 1881. g.) postala je ogromna birokratija unutar otomanske države, s primarnom svrhom plaćanja stranih kreditora“, kako piše Rodrik u eseju „Uspon i pad prve velike globalizacije“.
Razumije se, koliko god da je interes onoga što daje zajam da mu novac bude vraćen, još više mu je (ne)prirodan interes da mu dug ne bude jednom vraćen i otplaćen, odnosno da zajmoprimac još i još upada u začaranu spiralu zaduživanja, kako bi se dug vraćao i otplaćivao virtuelno u nedogled. Sad, nije teško uočiti da je i to baš ono što se zbiva sa čitavim nizovima savremenih država. Novac koji dobijaju od „finansijskih institucija“ mahom služi za vraćanje dugova, dok je tu riječ ni o čemu drugome do o novim zaduživanjima, novim dugovima, koji će dugovi biti vraćani novim zaduživanjima, te tako u nedogled.
Svakako, realnost svijeta u kojem živimo - i u kojem sve više vladaju ne oni koje je narod birao već oni kojima se najviše duguje - nije nepromjenljiva. U tom smislu, države poput Mađarske mogu da budu poučan primjer.
Ali u svakom slučaju, bilo na nivou države, bilo na nivou pojedinca, radi se o jednoj te istoj bazičnoj relaciji, naime onoj zajmodavac-zajmoprimac, sa svim slijedećim eksplozivnim i najeksplozivnijim posljedicama. To je važno razumjeti.
Po relevantnom Polanjiju, XIX vijek, sve ono što se zbivalo u tom vijeku: rat i mir, zlatni standard, diplomatski poslovi i politika - ne može se razumjeti bez razumijevanja upliva i uloge koji su u svemu tome imale haute finance.
Jedna džinovska paukova mreža se plete, kako oko stanovnika i stanovništava, tako i oko njihovih država. Pletitelji te mreže su kontemporarne haute finance, od kojih su neki direktni (i ne toliko daleki) potomci tih istih haute finance iz XIX vijeka.
Bonus video:
