Entoni Trolop je svom sinu napisao da ga besposlenost mnogo više plaši od smrti, i da bi pisao čak i kad niko više ne bi htio da publikuje njegove romane. Bio je poznat po skoro mehaničkoj navici pisanja (250 riječi svakih 25 minuta) tri sata prije doručka. Brojao je svaku riječ. Napisao je 47 zamašnih romana.
Tolstojevo priznanje
U posthumno objavljenoj Autobiografiji (1883), pisac je karakteristično direktan o tome što je naučio baveći se pisanjem; takođe nije prezao da razglaba o kvalitetu sopstvenih romana, a ponajmanje o svojim kolegama. "Neophodno je da se pisac raskomoti i ugodi." Drugim riječima, pisac koji želi da proda svoj tekst prevashodno treba da pruži zadovoljstvo sebi, a isto tako treba i da bude prijateljski nastrojen prema čitaocu.
Možda baš zbog toga, romani mu obično počinju s onim neprijatnim poslom uvoda - sa objašnjenjima onoga čega treba da budemo svjesni (recimo, istorijatima protagonista) i katkada uvjerenjima o onome što ćemo kasnije ustanoviti. Često će neki roman krenuti da se odmotava načinom koji je prvi upotrijebio Henri Filding, pominjući čitaoca i "ove stranice", tako na neki način predstavljajući sebe kao kustosa datog materijala. Uostalom, brojni viktorijanski pisci su tako otvarali škripave kapije svojih strastvenih djela.
Biografije N.Dž. Hola i Viktorije Glendining bilježe da je Trolopov opus doživio tri vaskrsenja u Engleskoj u posljednjih 70 godina; prvo, početkom Drugog sv. rata, kada je Ostrvljanima bilo potrebno da se vrate naizgled benignoj "viktorijani" tokom surove realnosti u kojoj su se neočekivano zadesili (makar su, nakon Dankirka, imali vremena za čitanje); drugo, tokom invazije Pingvinovih džepnih izdanja u 1960-im, i treće, sredinom 1970-ih, tokom BBC-jeve ekranizacije Trolopovog šestotomnog političkog serijala o "Paliseru", uz koji je i Tolstoj volio da provodi vrijeme.
Tolstoj je u dnevnicima i pismima isticao simpatije prema Trolopovom romanu The Prime Minister (1876; "izuzetan je, samo da je malo manje rasut"), gdje je jedna od najprominentnijih scena samoubistvo glavnog junaka, Ferdinanda Lopeza, kom doista ne preostaje nikakva druga solucija do da se baci pod voz. U to doba Tolstoj je pisao Anu Karenjinu i vrlo je moguće da mu je Lopezova smrt dala ideju šta da uradi sa svojom heroinom. Najbolje od svega, u vozu koji Anu vraće u Sankt Peterburg, u 29. poglavlju, heroina čita engleski roman.
Tolstoj, isprva ljubitelj engleskih romana, a posebno Dikensa (čiji je portret visio u njegovoj radnoj sobi), čak daje i naznake radnje. Šta to Ana čita? Džon Saterlend, u knjizi Ko je izdao Elizabet Benet? (1999), objašnjava da zaplet Aninog engleskog romana može biti sastavljen od tuceta Trolopovih naslova (u Jasnoj Poljani je na policama stajalo 11 Trolopovih djela kad je ovaj umro, u Tauchnitz izdanjima printanim u Njemačkoj). Tolstoj zapravo uzima standardne trope engleskog romana i oblikuje svoj imaginarni. Uostalom, Tolstoj je čitavog života pisao engleske romane - samo na ruski način. Samokritični ton
Engleskom izdavaču M.M. Lederlu, ruski pisac je oktobra 1891. poslao listu naslova koji su uticali na njegovo pisanje između 35 i 50. godine života (1863-78); te pored Ilijade i Odiseje, Anabaze i Jadnika, navodi i čitave opuse Gospođe Vud, Džordža Eliota i Trolopa. O romanu Bertramovi (1859) napisao je da ga "Trolop odista oduševljava svojim majstorstvom." A u Autobiografiji je pisac Bertramovih izjavio da je taj njegov osmi roman "više od tek standardno lošeg".
Bespogovorno se radi o jednoj od najzanimljivijih spisateljskih autobiografija koje ćete pročitati (uporedite je, recimo, sa dvije Bardžisove), upravo zbog matematički hladnog i konverzacionog samokritičkog tona kojim je tekst natopljen, ali ne znam koliko je mudro zdravo za gotovo uzimati riječi nekog pisca o vlastitim romanima. Autobiografija je uvjerila mnoge da Trolopa ne vrijedi shvatati ozbiljno, jer on sâm to nije radio, iako je u stvari obrnuto. Trolop se nadao da će ta objektivna knjiga, kao i njegovi romani, pomoći mladima. Zato i detaljiše o načinu rada, o kritici i finansijskim dobitima koje su mu ti naslovi donijeli baš zato jer je bio ponosan na ono što je ostvario.
Ono što su kritičari često zamjerali njegovim djelima jeste da ne posjeduju stil i da im je struktura preopširna i neujednačena, u najmanju ruku nesigurna u pogledu socijalnih i moralnih stanovišta, što je, naravno, prilično abitrarna tvrdnja. Henri Džejms bi prvi rekao da Trolop nema nikakvu odgovornost prema romanu kao prema umjetničkoj formi i da sâmo priznanje, u Autobiografiji, da je sve što piše "puka fikcija" dovoljan pokazatelj da se nije dovoljno trudio. Odnosno, Džejms je s razlogom imao problema sa Trolopovim pomirljivim hepiendovima.
No, kako onda protumačiti izjavu Džordž Eliot, koja se kasnije pokazala - sigurno uz Džejmsa i Hardija - kao najznačajniji viktorijanski autor, da bez perceptivnog uvida u konstrukcije Trolopovih romana ne bi nikada mogla da osmisli remekdjelo Midlmarč. Onoliki Trolopov opus konstantno je, a što je i vrlo vidljivo, prolazio kroz eksperimentisanje i evoluciju, tako da su neka njegova djela, u iščekivanju već viđene storije, svako malo izazivala otvoreno negodovanje (npr. Lejdi Anu samobitni Viktorijanci nisu čitali zbog blasfemije što je djevojku plemenite krvi oženio krojačem). Mračna meditacija o starosti
Kao i kod Balzaka, kog Flober skoro nije ni smatrao piscem, i Trolopovi junaci su predstavljani kao minijature jednog društva, s obzirom da mu se velika većina romana zbivala u sadašnjosti. Da bi, u posljednjim godinama, kad već neko vrijeme nije bilo Tekerija, Dikensa i Eliotove, Trolop, popularan ili ne (zarada mu je za trećinu bila manje nego dok je bio na vrhuncu karijere), postao britanska institucija.
Posebno znaju da budu impresivna njegova poznija i odlično iskonstruisana djela, sa brojnim kompleksnim račvanjima, počev od 1870-ih, pošto je ostavio posao i politiku, i sebe više podredio pisanju. Naročito u njima preovlađuju psihološke i društvene turbulencije što su godile Tolstoju, ali ne i Viktorijancima sviklim na rasterećujuće moralističke rustikalne pričice u kojima nema turobnih zbivanja. Naslovi poput The Way We Live Now (1875), za koji se danas uniformno vjeruje da je njegov najuspješniji. Natanijel Hotorn je bio vjerni čitalac, a i Konrad koji ga je, sudeći prema jednom pismu, češće čitao nakon što ga je impresionirao Phineas Finn (1869).
Od 1873.g. Trolop je bio gluv na jedno uho. Vid mu je slabio. Takođe je otežao i dobio herniju zbog koje je morao da nosi potpasač. Srčana astma ga je gušila, a zbog grčeva u ruci bio je prinuđen da diktira svoje romane. 1881. mu je rečeno da ima anginu pektoris. "Mogu umrijeti svakog časa", kazao je prijatelju. I pored toga što ga je liječio kraljičin doktor, umro je 1882, u 67. godini.
Posljednji roman koji je okončao nakon dijagnoze bila je distopijska novela, The Fixed Period, koja, ako izuzmete nebitna fantastična zakulisna zbivanja, ostaje mračna meditacija o starosti. U toj distopiji, ljude koji napune 67 godina država doslovno uklanja iz društva i pogubljuje ih eutanazijom. Po navici, Trolop je poslije ovog odmah započeo novi roman.
Bonus video:
