Umjetnik Aleksandar Đuravčević, koji već dvije decenije živi i stvara u Njujorku, predstavljaće ove godine Crnu Goru projektom “Sjećaš li se” (Ti Ricordi) na 56. Venecijanskom bijenalu savremene umjetnosti. Umjetnički projekat “Sjećaš li se” čini nekoliko zasebnih cjelina materijalizovanih miksom tehnika u instalaciji, crtežu i video produkciji.
“Radovi koje ću prezentovati na Venecijanskom bijenalu umjetnosti su direktno vezani za temu ovogodišnjeg Bijenala 'Sve budućnosti svijeta' (Okvi Envezor) i korespondiraju sa našim paviljonom. Naš paviljon je na prizemlju Palazzo Malipiero koji je na interesantnoj lokaciji na Grand Canalu i gleda na Palazzo Grassi u kome je smještena značajna kolekcija savremene umjetnosti Pinault Collection. Crnogorski paviljon je grupa povezanih prostorija gdje će svaka “nositi” po jedan rad koji čini mali svijet za sebe. Priča koja ih veže su sjećanja. Fragmenti sjećanja iz Crne Gore, memorije iz Italije, Amerike u nekom savremenom kontekstu i kontekstu teme Bijenala”, komentariše za “Vijesti”, crnogorski umjetnik Aleksandar Đuravčević. On u intervjuu otkriva kako je došlo do saradnje sa Centrom savremene umjetnosti Crne Gore (producent crnogorskog predstavljanja na 56. Bijenalu u Veneciji), kako je napravio kopče između radova obuhvaćenim zajedničkim naslovom “Sjećaš li se”, kako izgleda konačna postavka u Palazzo Malipieru, koja će za javnost biti otvorena sedmog maja u 18 i 30.
Kako je došlo do saradnje sa Centrom savremene umjetnosti Crne Gore?
Već godinama radim na jedan način pod uticajem Itala Kalvina, italijasnkog pisca, koji je napisao knjigu “Američke lekcije”, u americi prevedena kao “Šest lekcija za novi milenijum”. Jedna od tih lekcija zove se “Lakoća”. U toj “lakoći” ima jedna fraza koja me je pogodila a to je “požuri polako”. To znači da radiš na nečemu, a onda iščekuješ, očekuješ, i to se eventualno desi. To je iskustvo kako u mom životu, tako i sa mojim radovima.
Na taj način desila se i priča sa Centrom savremene umjetnosti Crne Gore. Prošle godine nakon velike izložbe u Barseloni, olakšavajuća oklnost je bila što su radovi u Evropi, uslijedio je poziv iz CSUCG. Selekcijom radova uspio sam da predstavim likovnoj publici u Podgorici presjek mog desetogodišnjeg rada. Vrlo brzo nakon izložbe, uslijedio je poziv da predstavljam Crnu Goru na Venecijanskom bijenalu. Sve se dešavalo brzo. Imali smo vrlo malo vremena jer se otvaranje Venecijsnakog bijenala pomjerio za maj, mjesec dana ranije, zbog održavanja EXPO-a u Milanu.
Tema ovogodišnjeg Bijenala “Sve budućnosti svijeta” usmjerila Vas je da razmišljate u kom pravcu?
“Obimna tema! Nekim čudnim sklopom okolnosti moj rad se na jedan način u kontinuitetu bavi ovom temom. Moja preokupacija prošlošću je ništa više nego potreba i želja da saznam budućnost. Što je apsolutno nemoguće. Ono što je, naravno, moguće je pokušaj spoznaje datog vremenskog događaja. Pod tim podrazumijevam male i velike istorijske događaje i njihov eho koji je danas sa nama. Jedan od radova koje je kurirao glavni kurator Bijenala Okvi Envezor je čitanje Marksovog Kapitala. Naglas! Sedam mjeseci, za sve vrijeme trajanja Bijenala.”
Vaš rad materijalizovan je miksom tehnika u instalaciji, crtežu i video produkciji. Koliko je složeno realizovati ideju u različitim medijima, a da priča zadrži svoju jezgrovitost - da ne izgubi svoj tok?
“Važna je priča. Zato je balans tehnika i auto editing značajan. Ali to je svakodnevna životna tema.”
Možete li nas uvestu u priču koju ovoga puta pričate na najvećoj smotri savremene umjetnosti na svijetu?
“Svi koji budu prolazili pored našeg paviljona, biće u prilici da prvo vide rad 'Waiting' (Čekanje) jer se projektuje sa prozora našeg paviljona na ulicu. Taj rad praktično i dočekuje publiku. To je prava crnogorska priča o staroj majci koja na prozoru ili ispred kuće, zagledana u daljinu, čeka... Na samom ulazu u crnogorski paviljon nalazi se rad (frotaž), grafit iz XVI vijeka upućen nekoj Mariji. On se nalazi u prvoj sobi koja je poput gift shoopa, kao ulaz u pseudo-muzej. Iz te sobe ulazi se u drugu tamnu sobu sa pet projekcija koje izgledaju kao petr slika koje se kreću. Riječ je o radu 'Red', snažnom sa momentima meditacije i momentima tihog nasilja, kao što je klanje teleta, koji opet postaje meditacija jer se to metodično radi, banalno, svakadnevno, skoro pa kao religiozni ritual - žtvovanja da bi smo živjeli. Iz te sobe ulazi se u sljedeću gdje je predstavljen plafon kao kulturni simbol prošlosti, kao zaboravljen radna površina. Prostor koji ima momente Kjubrika i Odiseje 2001. Ta soba je pod utiskom jakog mirisa jer je plafon zapaljen, ali i dalje izgleda veličanstveno kao slomljeni snovi i snovi imanja, želja. Profil buržoazije koja uvijek želi više. Slijedi rad 'Identitet' rađen u velikom formatu, u bronzi, i tu je opet zastupljena ideja ulaska u rad. Riječ je o nekom mom direktnom odrastanju u različitim prostorima.”
Naučio sam da se ne borim sa prostorom nego da ga volim
I ove godine Ministarstvo kulture Crne Gore produžilo je ugovor za prostor u Palazzo Malipiero, za ambijent koji ima svoja “ograničenja”. Koliko su ograničenja, kako vremenska tako i prostorna, izazov da se napravi nešto drugačije?
“Na engleskom se kaže limited tools. Ta 'ograničenja' su dobra i neophodna, jedna vrsta litmus testa rada. Nakon nekoliko posjeta Palazzu MaliPiero naučio da se ne borim sa njim nego da ga volim. Prostor ima limite jer nije izložbeni. Većina paviljona bore se sa prostorom, prostor uvijek daje limit, koji nekada zna da pomogne ali i da odmogne. Kako riješiti taj čudni brak? Prostor je toliko težak da i Karavađo u neprimjerenom ambijentu može da izgelda loše. Nevjerovatno je koliko prostor pomaže ili odmaže radu. A kada je riječ o vremenu bilo je gusto da se selektuju pravi radovi i da budu povezani sa temom koju sam izabrao i sa temom Bijenala.”
Bonus video:
