Izraelski reditelj Yoav Michaeli je sa svojim glumačkim ansamblom “Ayit” i (vizuelnom) adaptacijom čuvenog Gogogljevog djela “Dnevnik jednog ludaka” donio jedno potpuno drugačije viđenje teatra, pa i alternativnog. Predstava “Bpolar” izvođena je od Izraela, Jerevana, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Italije, Češke, Velike Britanije, Gruzije, pa i preko Crne Gore, širom svijeta....
Michaeli je, u razgovoru za “Vijesti”, otkrio da se odlučio za adaptaciju ovog Gogoljevog djela jer mu se čini da društvo danas, manje nego ikada, prihvata i razumije ljude koji imaju psihičkih problema ili su, na bilo koji način, drugačiji i, kaže, to nije slučaj samo u Izraelu, već se širom svijeta teži samo novcu koji je postao jedini životni cilj i smisao.
Michaeli je završio dva fakulteta na Univerzitetu u Tel Avivu, a nakon što je radio kao profesor na Dramskoj akademiji, oformio je sopstveni ansambl prije desetak godina i tako se prepustio alternativnom teatru.
Bez i jedne jedine riječi na sceni, njegova trupa kombinuje muziku, pokret, lutkarstvo, nijemo igranje a uz umjetničke video projekcije stvara poseban scenski jezik, nešto između “živog bioskopa” i “sineastičnog teatra”, što se moglo vidjeti i na ovogodišnjem Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2018.
Postoji li razlika u igranju ove predstave u različitim državama, da li je publika drugačije prihvata?
Naravno da postoji. U svakoj državi je različita publika, drugačija je kultura, posebno u odnosu na našu iz Izraela. Ono što je specifično i dobro je to što nije u pitanju verbalna predstava, već je ovo klasična priča koju većina ljudi zna i u svakoj državi se gledaoci mogu povezati sa onim što vide na sceni. Posebno mi je drago jer predstava, bez i jedne jedine izgovorene riječi, širom svijeta nailazi na dobre reakcije.
U pitanju je klasična drama velikog pisca. Koliki je izazov bio vama kao reditelju, pa onda i glumačkoj ekipi da ovo iznesete u pozorište na moderan i savremen način?
Bilo je izazvno, bez sumnje. Sa jedne strane sam, moram priznati, potpuno skrajnuo klasičnu priču koju sam znao, i počeo sam razmišljati o tome šta ona predstavlja za današnje društvo, kako mogu ekvivalentno da predstavim tu priču danas. Kod nas, u našem društvu, ljudi idu u bioskop više nego u teatar pa sam pokušao da pronađem neki drugačiji način koji bi ljude mogao vratiti u izraelsko pozorište. Takođe, i muzika je veoma savremena, moderna, sa elektronikom, rokenrolom...
Kako ste došli do ovakve vrste alternativnog teatra?
Ovaj dramski izraz koji istražujem mnogo godina. Pored pokreta i glumaca, koristim i video, scenografiju koju pokušavam da prilagodim, volja ljudi i pokret, promjena su mi veoma bitni. Eksperimentisao sam sa bioskopskim pristupom, koji je publici bliži, a koji sam prenio u pozorište. Tako sam došao do načina da pokret na pozornici pretočim u pokret na filmu, putem kamere koja je u blizini. Tako mi zapravo i nađemo neki autentični, sopstveni izraz.
Zašto Gogolj?
Ovo je jedna od prvih priča napisana o bipolarnosti, pa i o psihičkoj bolesti. Iz pogleda protagoniste, on je taj koji ludi i postaje anksiozan, a zapravo je društvo to koje nije sazrelo dovoljno da bi ga prihvatilo. U pogledu života, psihičke snage i bolesti, ovo je preteča svih današnjih priča. Na neki način je bilo i prilično teško pripremiti ovako nešto u Izraelu, pa ipak, moram istaći, u Izraelu je veoma razvijena alternativna teatarska scena koja aktivno radi, angažovana je i ljudi su zainteresovani, jer im pružamo nešto drugačije, zbog čega su i otvoreni za naše predstave. Kada gledate ovaj komad potrebno je da date sebi pet minuta kako biste ‘ušli’ u radnju i onda možete sa glumcima da idete od scene do scene.
Da li je teško prenijeti emociju sa pozorišne scene na publiku, a bez ijedne izgovorene riječi?
Da, teško je, ali je na mnoge druge načine i puno lakše, jer muzika govori sve jezike i pogađa pravo u srce. Riječi prvo doimate u mozgu, pa ih analizirate i u zavisnosti od situacije postoji mnogo načina da ih protumačite, ali muzika je čista emocija, metafizička pojava koja u vama odmah budi emocije i osjećate ono što vidite. Spektakl, i društveni i umjetnički i životni, u staroj Grčkoj bio je teatar kao mjesto na koje dođete da biste vidjeli i osjetili predstavu, a ne da analizirate i čujete glumce. To je temelj pozorišta, i mislim da je zbog toga muzika toliko efektna i bitna.
Ipak, znam i da nije lako glumcima da prihvate ovakav teatar, oni su navikli da dobiju tekst, nauče ga i odigraju. Ja volim kada je pokret sav tekst i zvuk. Tijelo je poruka. Video je glumac. Različiti koncept teatra je poruka.
Da li time što igrate ovo djelo, bez riječi, šaljete neku poruku, tiho ali snažno?
Šaljem ih mnogo i mislim da ih i u predstavi i u drami ima mnogo i svaka je primjenjiva. Nažalost, vjerujem da ni danas društvo ne prihvata ljude koji imaju mentalnih problema. Ne znaju kako da reaguju i kako da se ponašaju, pa ih ignorišu. Društvo želi od svakoga da bude normalan i isti, a ljudi nekada nijesu takvi već imaju probleme, bolesti, drugačiji su i samo žele da prihvate sami sebe i da ih prihvati ostatak svijeta. Nekada ono što se dešava u nečijem umu je misterija, uprkos riječima.
Kada smo igrali ovo u Izraelu, prisustvovalo je dosta stručnih ljudi, ali u publici su bili i ljudi sa mentalnim problemima i čini mi se kao da su mogli da se povežu i razumiju sebe kroz ovaj šou. Uvijek imam problem sa modernim svijetom jer je veoma hladan i pokušavam kritički da mu priđem kroz svaku svoju predstavu, jer smo postali loši ljudi bez razumijevanja za druge. Postali smo sebični, težimo samo novcu i ničemu drugo, zaboravili smo jedni na druge i zaboravili smo na sebe. Zaboravili smo i ostatak svijeta.
Alternativna scena iznosi više istine i problema
S obzirom na 21. vijek u kom živimo, koliko je potrebno igrati klasične predstave na savremeniji, možda i alternativan način?
Mislim da kada od klasične priče napravite modernu, ona će sa svakim gledaocem bliže razgovarati i u pravoj formu prenijeti poruku koju će svi razumjeti. Klasični pisci, poput Gogolja, imaju univerzalne priče koje se mogu igrati stalno, ali bitno ih je oplemeniti nečim i dati im neku jaču, snažniju notu. Mislim da alternativna scena obično iznosi više istine i više problema nego bilo koji drugi teatar, posebno konvencionalni, ili nacionalni. Ekonomski element velikih predstava otežava izražavanje u alternativnom teatru, ali svakako da alternativna scena daje ljudima priliku da vide neke nove, nekonvencionalne, manje uštogljene stvari.
Umjetnost ne može nahraniti gladne, ali može probuditi glad za životom
Treba li pozorište da se bavi i politički angažovanim predstavama?
Ne znam. Uvijek kada razmišljam o tome pomislim da će neko doći da vidi moju predstavu i onda shvatim da želim da mu dam nešto iz života i nešto za život, da mu učinim veče ljepšim i da svaki pojedinac izađe snažniji i shvati da nije sam. Zbog toga mislim da pozorište možda i nije mjesto gdje bi se podizale demonstracije protiv nekih političkih snaga, već treba da bude zaštita za publiku bez obzira na pasivnost te publike van pozorišta. Smatram da umjetnici moraju pokušavati da donesu promjenu, da se fokusiraju na život i pokušaju da ga učine boljim, da stave određene probleme u fokus, a onda možda ljudi to budu razumjeli i prenesu to u sopstvne živote. Antonin Alto je rekao: “Umjetnost ne može nahraniti gladne, ne može im donijeti hljeb, ali im može pribuditi glad za životom”.
Galerija
Bonus video:
