Baranin Adžija O. Nikezić (81), priznao je da je sa dva hica iz lovačke puške usmrtio Adema Skurića (74) 19. decembra 2014. godine.
Nikezić i ubijeni bili su u prijateljskoj vezi - Adžijin sin je suprug Ademove kćerke.
Optuženi je ispričao da je na komšiju i prijatelja pucao nakon što je izašao sa molitve iz džamije u naselju Velika Gorana kod Bara.
“Sakrio sam se u garaži i čekao Skurića da naiđe lokalnim putem, jer je njegova kuća na 20-ak metara od moje. Bio sam unutar garaže sakriven dva metra, držeći lovačku pušku u rukama. Nišanio sam, mora da se nišani kada se puca. Prvim hicem pogodio sam ga u desnu stranu lica, a zatim još jednim i nakon toga je pao. Pucao sam u samoodbrani jer mi je napadnuta kuća i porodica. To je bilo čisto u samoodbrani, znate li što je samoodbrana”, rekao je Nikezić.
Dodao je da neposredno nakon ubistva sreo snahu Senadu Nikezić, kćerku ubijenog Skurića.
”Pitala me - šta se desilo. Odgovorio sam: 'Desilo se to što ste tražili'. Posle sam otišao u potkrovlje kuće i pio sam otrov kojim se prskaju zasadi luka i krompira, do iznemoglosti. Nisam primijetio policiju kada je ušla u kuću, jer sam iznemogao”, objasnio je Nikezić.
Ispričao je i da je bio u svađi sa sinom Osmanom, tvrdeći da ga je ovaj psovao i da je sumnjao da je neko ispod jastuka sina i snahe postavio neke amajlije. Kazao je da sa pokojnikom nije bio u svađi.
“Ušla je neka mržnja u kuću. Išao sam kod O. V. u Ulcinj, da mu se povjerim o svemu, da sam nešto našao ispod jastuka sina i snahe. Tražio sam da mi napravi neke amajlije, jer imam velike neprijatelje.
Rekao mi je da meni ništa ne treba, a da ženi dam nešto kao kliker... Takođe mi je kazao da mi ništa nije postavljeno ni u kuću, ni u stan”, objasnio je Nikezić.
Kćerka pokojnika Rabija Krstanović, pridružila se krivičnom gonjenju protiv optuženog i konstatovala da njen otac nije bio kriv ako optuženi nije pričao sa sinom.
Senada Nikezić je rekla da je svekra srela, nakon što je čula dva hica.
“Nikezić mi je kazao: 'Pođi i vidi ko ti je tu' i dodao 'Trpim ga već deset godina'. Za njega je to bilo kao da je napravio herojsko djelo. Normalno smo živjeli, čak su se optuženi i moj otac ponekad zajedno vraćali sa molitve iz džamije”.
Bonus video:
