(Crnooka plavuša - The Black-Eyed Blonde; Benjamin Black - John Banville; Picador, New York; 2015; 304 str.)
Pjesnik i kritičar T.S. Eliot fikciju je zamijenio poezijom i nije prazna špekulacija da bi se, u suprotnom, u nekoj mjeri garantovano odao pisanju krimića. Eliot je bio strastveni čitalac trilera i za američki književni časopis The Criterion je, između ostalog, recenzirao i krimiće, i tokom prve polovine 1927. g. predstavio je 24 takva naslova. Autor Puste zemlje imao je pozitivan osjećaj u pogledu tog popularnog žanra i da se on lako mogao upotrijebiti u daleko ozbiljnije svrhe, a da se pritom ne žrtvuje nijedna čar koju standardni čitaoci zahtijevaju od njega. U eseju "Kolins i Dikens" Eliot je trilere doslovno proglasio respektabilnom formom književnosti, međutim, ni on nije bio imun na loše i predvidljive primjere ovog žanra. Najbolji od njih, tvrdio je, nalik Sumornoj kući i Ženi u bijelom, kombinuju elemente dobrog trilera sa "intezitetom" najveće poezije.
Džon Benvil (More; Nedodirljiv), tzv. Irski Nabokov i jedan od najzapaženijih stilista na engleskom jeziku, već decenijama među najuvaženijim piscima iz Dablina, pridružio se plejadi mejnstrim autora, kao što su Gor Vidal i Džulijen Barns, koji pod drugim imenom, u pauzama između ozbiljnih romana, pišu krimiće.
Benvil je sada "Bendžamin Blek" i šest mračnih istorijskih krimića koje je objavio o dablinskom forenzičaru Kvirku (The Silver Swan) obično bi napisao tokom ljeta. Taj trud se očito ne može porediti sa čovjekovim glavnotokovskim opusom čijim djelima treba i po nekoliko godina da se razviju na hartiji. Štancovati krimiće na kompjuteru je umnogome lakše.
Kasno se upoznavši sa Simenonovim "teškim romanima" (socijalnim "noir" pričama u kojima nema Insp. Megrea), Benvil je doslovno prihvatio Eliotovu tvrdnju da je i te kako moguće stvarati značajnu krimi-fikciju u mejnstrim fomatu. Danas se Simenonov Prljavi snijeg (Rad, Beograd, 1968) nalazi među Benvilovim omiljenim romanima, ušuškan između Džojsa, Svifta i Beketa.
Ovog puta je Benvil unajmljen od upravnika ostavštine Rejmonda Čendlera (The Long Good-Bye), da napiše roman o famoznom detektivu Filipu Marlou. Benvil je veliki Čendlerov poštovalac, ali ga je, osim dobrog honorara, na taj potez privukla i mogućnost da se nekoliko mjeseci nađe u Čendlerovoj koži.
Izgleda da Benvil vrlo lako obavlja taj zadatak, jer je izuzetan stilista, ali da li je uopšte zahvalno napisati roman o Marlou i time reći bilo šta novo i izazvati išta više osim komešanja uspavane nostalgije? Sve zavisi od toga kako neko podnosi imitacije. Naime, Simenona je daleko lakše podražavati, međutim Simenonovi "romans durs" nemaju prepoznatljivi epicentar. Filip Marlou je, poput Šerloka Holmsa, odavno postao književna poštapalica i, shodno tome, razumljivo je da, od toliko imitacija, sigurno ne postoje bolje nove priče o Holmsu od onih Dojlovih. U tom smislu, i Dojla je osjetno lakše kopirati. Slučaj u Crnookoj plavuši je naizgled vrlo jednostavan sve dok, prirodno, ne postane komplikovan, mada zapleti, sasvim postojani, nikada nisu bili Čendlerovo najjače oružje. Naprotiv, Čendlera čitamo da bismo uživali u sasvim drugoj stvari. Isto tako moramo čitati i Benvila.
Kako to već biva u sličnim noir-ima iz 1950-ih, Benvilovog usamljenika Marloa upošljava zgodna bogatašica irskog porijekla; zamoliće ga da pronađe njenog bivšeg ljubavnika koji je, ako je vjerovati policiji, mrtav, međutim ona vjeruje da se s njim mimoišla samo par dana ranije.
Rejmond Čendler je, nakon Dašila Hemeta, donio revoluciju među krimiće, a time i relativni ugled ovom zapostavljenom žanru. Žanr je tada grcao u repetitivnoj, somnabulnoj mješavini monotone Zlatne ere engleske i američke škole.
Engleski istoričar i kritičar, Džulijan Simons, u fanovskoj istoriji žanra, Bloody Murder (1972), o Hemetovom prvijencu iz 1929. Red Harvest (čiju je zavodljivu radnju Kurosava očigledno prisvojio za Jodžimbo, a od onda i tuce drugih reditelja i pisaca) zaključuje: "Prvi redovi (romana) pokazuju koliko je, po osjećaju i tonu, ta priča distancirana od bilo koje kontemporarne detektivske naracije, američke i britanske." Za Hemetov The Glass Key (1931) Andre Žid je bio uvjeren da je Hemingveju i Fokneru pokazao pojedine smjernice.
Onamo gdje se Hemetov doprinos oslikavao u svojevrsnom realizmu u dokumentarističkom narativnom pristupu, Čendler je doprinio suptilnim književnim stilom. Šest godina stariji od Hemeta, Čendler je - promašeni poeta, kako ga naziva Benvil - prvi roman, The Big Sleep (1939), objavio tek u 50. godini. Danas čak i Benvil ima više napisanih krimi-romana od Čendlera (a i od Hemeta), no kao scenarista sumnjam da će ikada zaslužiti dvije nominacije za Oskara.
Vičan poeziji, poput Foknera u mladosti, ali, za razliku od njega koji je isfabrikovao svoju participaciju u Velikom ratu, Čendler je u istom ratu ranjen u glavu. Premda rođen u Čikagu u irskoj porodici, u Londonu je proveo formativne godine. Kao Fokner, i Čendler je bio dipsoman. Fokner je čak i adaptirao jednog Čendlera za Hauarda Hoksa.
Ostavši bez unosnog posla u naftnoj kompaniji zbog pijanstva, Čendler je počeo da čita petparačke priče i odlučio da bi "ovo mogao biti dobar način da nauči da piše fikciju i usput zaradi novaca". Naposljetku je postalo jasno da je Čendler razvio izvanredan sluh za prizvuk i vrijednost riječi na papiru, a tome je pridodao vrlo oštro oko za lokacije, stvari i ljude, dok su njegovi učestali viticizmi i pošalice u intonaciji i tajmingu bile perfektne, čak podložne i imitacijama koje vjerovatno nikada neće zamrijeti. Na taj način su Hemet i Čendler, kao nekad Po, Dikens i Kolins, etablirali moderni krimi-žanr.
S druge strane, Benvilov trud je i te kako primjetan:
"Izvadio sam svoju srebrnu tabakeru sa monogramom na poklopcu. Nikad nisam otkrio o čijim se inicijalima radilo - tabakeru sam trgovao u zalagaonici. Otvorio sam je i ponudio je cigaretom. Odmahnula je glavom. Sebi sam pripalio jednu. Prijatno je pušiti pokraj mora; slankasti vazduh zna da u duvanski ukus usadi određen začin. Zato me je danas, iz nekog razloga, podsjetio na mladost, što je po svoj prilici neobično jer uopšte nisam odrastao pored okeana."
I pored toga što trivijalni naslov to ne bi potvrdio, Benvil većinom uzima Čendlera vrlo ozbiljno. Uostalom, roman je zbog toga i postao bestseler. Sve što bi radio Čendler, izgleda da radi i Benvil, međutim dobar dio ovog tečnog, liričkog izraza zateći ćemo i u Benvilovim romanima o Kvirku. Katkada se njegov Marlou direktno obraća čitaocu, što nam dođe poput autorovog namigivanja/upozorenja da on nije pravi Čendler. Svjesni smo toga.
Pitanje je, zapravo, koliko nam je potreban novi Čendler (ili novi Holms; ili novi... Nabokov), pa čak i njegova bezmalo vjerna reprodukcija? Možda da bi nam pustio vodu na usta zbog poriva da se vratimo prvobitnom Čendleru ili pak da nam pojača želju za narednim Benvilovim mejnstrimom? Koliko je u stvari moguće zaviriti u Čendlerovo srce? Ruku na to srce, svaki predaniji ljubitelj ovog žanra trebao bi barem jednom da zaviri unutra, a s tim i, reda radi, u Benvilov sasvim korektan hommage.
Bonus video:
