Odlazak velikih pisaca uvijek je prilika za neku vrstu javnog “svođenja računa”. Kolege pisci, novinari, političari, trude se istaći ono što je obilježilo život i djelo pisca, a u prvim reakcijama na Grasovu smrt, dominiraju dva momenta, jedan književni i jedan vanknjiževni.
Njegov veličanstveni roman (prvijenac) “Limeni doboš” izrastao je u svijesti današnjeg čitaoca u jedno od najvažnijih djela moderne njemačke književnosti, ali, u prvim komentarima gotovo da dominira njegovo famozno priznanje o (kratkotrajnom i prisilnom) učešću u SS jedinicama na kraju rata, kada je raspadajuća njemačka bojna mašinerija mobilisala maloljetnike za popunu desetkovanih trupa.
Do kraja društveno aktivan, Gras je proteklih godina digao veliku prašinu i svojom pjesmom u kojoj napada Izrael kao atomsku silu, zbog čega mu je na kraju zabranjen ulazak u tu državu.
Prema svjedočenju njegovog dugogodišnjeg izdavača Gerharda Štedla, koji se s piscem družio osam dana pred smrt, Gras je radio na novom rukopisu, literarnom eksperimentu koji spaja poeziju i prozu, ostavši lucidan i aktivan do samog kraja. Publikovanje posljednjeg Grasovog književnog djela se očekuje ovog ljeta.
Der Spiegel je u tekstu povodom Grasove smrti napisao 'priča Gintera Grasa ujedno je priča Savezne Republike Njemačke', i to djeluje sasvim istinito.
Odlazak Gintera Grasa, “njemačkog nobelovca” i “moralne instance” apsolutno dominira u njemačkoj štampi.
“Tokom svog života ovaj pisac, koji je i slikao i crtao, koji se bavio i bakropisom kao i skulpturom, otjelotvorio je mnogo toga: mladog, samovoljnog genija kašupskih korijena, koji je unio pometnju u 'Grupu 47', isto kao i obećanje da književnost mlade Savezne Republike Njemačke može da bude dio moderne književnosti ali bez odricanja od sopstvene tradicije. Gras je njegovao habitus angažovanog intelektualca. On je opominjao, upozoravao; on je bio savijest svijeta“, piše Frankfurter algemajne cajtung.
Libeker nahrihten piše: “Glasovi na međunarodnoj sceni; u svijetu kulture, politike i društva koji lamentiraju nad preminulim književnikom jasnijim čine njegovu poziciju - kao pisca i savremenika. Na kraju, Gras je bio više nego neko ko priča priče, on je bio primjer posvećenog građanina i samim tim, zbog svega što je činio, i kontroverzan“.
“Šta ostaje poslije Gintera Grasa‘“, pita se Folksštime iz Magdeburga i odmah i odgovara: “Njegovi romani, a prije svih 'Limeni doboš'. Samo on je bio dovoljan da mu donese Nobelovu nagradu. No, uloga 'velikog pisca' koju je uživao nije ga ometala da se angažuje i dnevno politički, pa čak i da se uključuje u izbornu kampanju. Nešto je možda ipak trebalo da kaže tiše ili pak da ne kaže uopšte. Ta 'skadnalozna pjesma' o konfliktu na Bliskom istoku (kojom je po mišljenju kritičara uvrijedio Izrael) nije bila neuspješna samo na književnom nivou. Ali, ona će se zaboraviti. No, ono što će ostati besmrtno jeste veliki Gras koji je Njemačkoj poklonio svjetsku književnost“, mišljenja je Folksštime.
Povodom smrti Gintera Grasa, njemački ministar spoljnih poslova Frank-Valter Štajnmajer izjavio je da ga je duboko potresla ta vijest, objavilo je Ministarstvo inostranih poslova Njemačke na Tviteru.
Između ostalih, pisac Salman Ruždi je naveo da je Gras bio “pravi gigant, inspiracija, i prijatelj”, prenosi Dojče vele.
Hrvatski pisac Miljenko Jergović u nadahnutom tekstu koji objavljuje zagrebački Jutarnji list kaže:
“Kada bi se birao najveći Njemac nakon 1945, Vili Brant bi bio moralna, Konrad Adenauer nacionalna, Helmut Kol ujedinjujuća figura, ali najveći je Gras.”
Jergović podsjeća da je Gras “posljednji put u europsku zbilju intervenirao prije manje od dva mjeseca, kada je za Neue Westfälische izjavio da mu se čini kako je Treći svjetski rat već počeo. Ali to je neka drukčija, sasvim nova i nama još uvijek do kraja nerazumljiva vrsta rata, koja se samo jednim dijelom vodi na bojištima Ukrajine i Sirije, a onim drugim, nevidljivim dijelom, vodi se u virtualnom prostoru, na Internetu, u kompjuterskom svemiru. Rekao je kako ne vjeruje da će se sporazum iz Minska održati, rat u Ukrajini će se nastaviti, jer ni jedna ni druga strana nemaju potpune kontrole nad svojim trupama. Ili je ne žele imati, upravo da bi rat bio nastavljen.”
Nije Gras bio razotkriven od drugih, nego se razotkrio sam
Jergović komentariše i famozno Grasovo priznanje o SS stažu:
“Da je to želio, mogao je umrijeti sa svojom mračnom tajnom: od sredine februara do 20. aprila 1945. pripadao je Desetoj tenkovskoj SS diviziji Frundsberg. Kada je u avgustu 2006. objavio istinu o tome, najprije u intervjuu za Frankfurter algemajne cajtung, a nekoliko tjedana kasnije, opširno, i u autobiografiji “Dok ljuštim luk”, Gras je izazvao vjerojatno i najveći skandal u svome životu.
O licemjernom snebivanju i o falangama razočaranih ljevičara i grasoljubaca, i o svoj toj književnoj i žurnalističkoj nesorti koja uživa u svojim razočaranjima i u otkriću da su svi, pa i najveći, tako i sam Ginter Gras, zapravo iste ništarije, samo je pitanje kako tko svoje opačine skriva, moglo bi se, i trebalo bi se pisati nadugo i naširoko.
Iako, ono najvažnije može se izreći u jednoj rečenici: nije Gras bio razotkriven od drugih, nego se razotkrio sam. Ozbiljni razlozi za razočaranje postojali bi da slučajno nije to učinio, ali ne zato što bi prikrio nešto što, tobož, zatamnjuje njegov moralni lik, ili relativizira desetljeća njegova, uostalom vrlo dosljedna antifašističkog djelovanja, nego bi nas Gras razočarao time što je kao pisac izbjegao tako grandioznu temu.
Smisao književnosti, onakav kakvim ga je Gras zastupao, a kakvim ga bezrezervno doživljava i ovaj njegov čitatelj, pisanje je o najosjetljivijim, najbolnijim i najsramnijim intimnim i društvenim temama.
Pouka Grasove intervencije iz ljeta 2006. u tom je smislu dvostruka: osim što je razotkrio nešto što s građanske strane gledišta ne bi bilo pristojno zatajiti (iako bi, ponavljamo, ta nepristojnost ostala zauvijek nepoznata, tako da i ne bi mogla biti doživljena kao nepristojnost), pokazao se do kraja piscem, jer si nije dopustio da iz građanskog konformizma ne iskoristi tako važnu i tako osobnu temu”.
Bonus video:
