Na nedavno završenom Lajpciškom sajmu knjiga pored mnoštva izdanja iz cijelog svijeta bio je predstavljen i roman "Dvije djevojke u ratu", savremena, potresna priča o dvjema djevojkama iz Austrije koje su otišle u Siriju da se bore na strani "Islamske države".
Najzanimljivije je to što su autori tog romana devet mladih njemačkih pisaca koji su na poziv novinara Tomasa fon Štajnekera to djelo napisali za samo tri sedmice.
Podstaknut filmom "Njemačka jesen" koji je kao reakciju na kraj prvog pokoljenja terorističke organizacije "Frakcija Crvene armije" svojevremeno snimimilo 11 njemačkih režisera, Tomas fon Štajneker je smatrao i da fenomen "Islamske države" takođe zaslužuje odgvorajući umjetnički odgovor.
To nas je podstaklo da istražimo ko je sve u svijetu i zbog čega pribjegavao žanru kolektivnog romana u posljednjih sto godina.
1. "Cijela porodica" (The Whole Family) 1908, 12 autora
"Moj cilj je bio ni veliki ni mali: da sakupim najgenijalniji, najgrandiozniji i najzasljepljujući tim snova autora koji su bilo kad stvorili neko djelo", kazala je urednica Elizabeta Džordan.
Jedan od prvih kolektivnoh romana XX vijeka nastao je zahvaljujući dvojici entuzijasta. Na ideju je došao Viljem Din Houels, poznati pisac i uticajni književni kritičar, patrijarh amerike književnosti. On je došao na ideju da predloži popularnim autorima da zajednički napišu roman o tome kako obična vjeridba može iz osnova da promijeni život dvije porodice. Svaki autor je bio obavezan da napiše po jedno poglavlje u ime svog lika, ali se pri tome autorstvo poglavlja neće objelodanjivati.
Za ostvarenje projekta prijavila se Elizabeta Džordan borac za žensko pravo glasa, urednica prvih romana Sinklera Luisa, koja je od 1900. do 1913. radila u Harper's Bazaaru.
Ona je za projekat prvo privukla Henrij Džemsa (tadašnjeg svog ljubavnika), a poslije njega pristao je da u tom zanimljivom poduhvatu učestvuje i Mark Tven i onda se ređalo još desetak popularnih pisaca.
Ali je poduhvat neočekivano postao mučan: iznenadno su autori počeli da otkazuju saradnju, slali su manje tekstove nego što je bilo dogovoreno, tražili su veće honorare nego što su ih dobijale druge kolege.
Ali i pored svih tih nedaća, svako izdanje Harper' s Bazara sa redovnim glavama romana planulo bi za samo jedan dan, a kasnije, kad je u jednoj knjizi objavljeno svih 12 glava, djelo je doživelo više izdanja.
"To nije knjiga, nego javna kuća", govorila je o njoj sama urednica Džordan, "ali glavno je bilo da je tradicija utemeljena".
2. "Veliki požari" ("Bolьšie požarы"), 1927, 25 autora
U predstavljanju ovog romana koji je izašao u izdanju "Aganjoka" (Ogonek), ruskog veoma popularnog časopisa sa dugom tradicijom, je pisalo :
"Aganjok stvara jedinstveni u svom rodu umjetnički dokument u kome će biti koncetrisane osobenosti stila i karakter stvaralaštva svih današnjih aktivnih književnih grupacija u licu njihovih najuglednijih predstavnika".
Prvi sovjetski kolektivni roman smislio je Mihail Koljcov, glavni urednik časopisa "Aganjok" još 1926, godinu prije nego što je Partija donijela odluku o koletivizaciji.
Bio je to genijalni korak, ali ne ideološki, nego komercijalni.
Nedavno obnovljeni "Aganjok" nije oskudijevao u saradnicima sa zvučnim imenima među profesionalnim autorima, pa se pisanja romana pirhvatilo 25 slavnih sovjetskih pisaca, među kojima su bili: Isak Babelj, Leonid Leonov,Konstantin Feđin, Aleksej Tolstoj, Mihail Zoščenko, što je još više podiglo slavu časopisu.
Zaplet prvog kolektivnog romana u sovjetskoj književnosti smisilio je Aleksandr Grin: zagonetni bogataš stiže u provincijski grad u kome počinju da bjesne neobični požari prije kojih se uvijek pojavljuje kao najava plavo-žuti leptir. U daljem toku radnje provincijski grad prerasta u gubernijski centar sa izlaskom na more, za bogataša se ispostavilo da je Marsovac, ali uzroci zagonetnih požara ipak nisu bili otkriveni.
Finale je napisao sam Koljcov koji pozvao da se napiše nastavak od događaja iz stvarnog života: "Veliki požari" - nazad! ogromni- naprijed!“
Poslije eksperimenta "Aganjoka", kolektivni romani o fabrikama,gradilištima, izgradnji, počeli su da izlaze iz štampe maltene svakog mjeseca.
Ali, nažalost te zasluge rodonačelnicima žanra ništa nije pomoglo - šestoro od njih, uključujući i samog Koljcova, su postali žrtve Staljinovih represija tokom nekoliko godina.
Prvo zasebno izdanje "Velikih požara" izašlo je tek 2009. godine.
3. "Posljednje plivanje admirala" (The Floating Admiral), 1931, 14 autora
"Najbolji način da se pisci detektvskih romana međusibno posvađaju je da – zajedno napišu knjigu. Nama je bilo veselo, a sad, da li će se razevesiti i čitalac, to nije naša briga" (Doroti Li Sajers) .
"Posljednje plivanje admirala" je u početku bio roman-igra sa unutarcehovskim nadmetanjem profesionalnih pripadanka šaljive gilde "Detektivskog kluba".
Ovaj klub su 1928. godine osnovali glavni predstavnici detektivskog žanra među kojima su bili Agata Kristi, Doroti Li Sajers, Ronald Noks i drugi. Svi su oni u to vrijeme već bili izmisilili svog Poaroa, Vizni, Bridona i nalazili se na vrhu stvaralačake produktivnosti.
Prvi kolektivni rad članova Kluba postao je zbronik detektivskih pravila (1929), zatim dva detektivska radio- serijala (1930. i 1931), a sljedeći korak bio je zajedniki roman.
Uslovi su bili jednostavni: poglavlja romana su pisana po redoslijedu, o toku pripovijedanja i završetku nije raspravljano, svaki učesnik "kolektivnog detektivskog poduhvata" je bio dužan da izmisli sopstvenu razradu i motiv ubistva, nadovezujući se na detalje koje je sačinio prethodni autor, ali ne komplikujući radnju u toj mjeri u kojoj bi rješenja pisca–prethodnika mogla izgledati toliko nerealna.
Finale koje je svodilo i ujednilo sve sižejne linije napisao je Antoni Berkli, prolog je iz pera Hilberta Čestertona, prvog predsjednika "Detektivskog kluba".
Alternativne autorske varijante ubistva su date u prilogu i sadržavale su posthumni spor s Arturom Konanom koji je preminuo godinu dana prije izlaska romana iz štampe i zasnivao se na tezi da pravilno prikupljeni dokazi dopuštaju samo jednu mogućnost interpretacije.
4. "Car nije umro" (Lo zar non e'morto), 1929, 10 autora
Milijarde kilometara dijele futrističku osjećajnost Marinetija od nostalgičnog senzibiliteta Filipa M. Martinija.
Da bi publici predstavila tu distancu u milijardama kilometara, "Grupa deset" je napisala roman "Filipo Tomasao Marineti".
Godine 1928. Filipo Tomaso Marinteti, autor Manifesta futurizma i koautor Manifesta fašizma preduzeo je mjere da futurizam učini državnom umjetnošću Italije. On je pozvao glavne avangardne pisce koji su pripadali raznim pravcima i udruženjima, ubjeđujući ih da jedino tako mogu dostići najviše umjetničko-patriotske vrhove.
Tako je nastala "Grupa desetorice" ili, kako je nazvao Marineti, "Inicijativna grupa" pozvana da služi italijanskom romanu u Italiji i van njenih predjela.
Glavno, i moglo bi se reći jedino dostignuće te grupe, bio je kolektivni političko-fantastični roman "Car nije umro", čija se radnja zbiva 1931. U Francuskoj je zavedena diktatura, u Kini je uspostavljeno republičko uređenje. U jednom malom selu na sjeveru Mandžurije živi starac koji kaže da je car Nikolaj II pobjegao iz Jekatarinburga. Socijalistički poredak u Rusiji je u opasnosti, a njegovi neprijatelji po cijelom svijetu se spremaju da iskorste tog cara-samozvanca da okončaju sa SSSR-om.
Roman "Car nije umro" postao je nevjerovatno popularan. Istina, mnogi su uvjereni da njegovoj popularnosti nije doprinijela umjetnička vrijednost ovog kolektivnog avangardnog pisma, nego Marinetijevo obećanje da će novčano nagradti one čitaoce koji pogode koji je od 10 autora napisao pojedine glave romana.
5."Pećine" (Caverns), 1989, 14 autora
"Sumnjam da se na ovakav način može stvoriti veliko djelo, ali je moguće naučiti kako se stvaraju". (Ken Kizi)
Upavši 1988. godine u ozbiljnu stvaralački krizu, Ken Kizi je prihvatio predlog Univerziteta Oregon da vodi praktični seminar iz tehnike pisanja proze. Prvi put kad se suočio sa studentima, Ken Kizi je postupio radikalno: umjesto da ih upućuje u izučavanje stilova i majstorstva proznih stvaralaca, on je predložio grupi od 13 studenata, učesnika seminara, da napišu roman.
Zaplet je on sam smislio: neki arheolog u vrijeme Velike depresije odlazi u Jutu gdje u društvu Mormona, filmskog producenta i par veterana iz Prvog svjetskog rata izučava slike urezane u stijene. Sav dalji proces pisanja romana je bio isključivo kolektivni: dva puta sedmično učesnici seminara su se okupljali kod Kizija u njegovoj kući, glasanjem birali produžetak fabule, dijeleći je na scene, bacali kocku i tokom pola sata pisali - svaki svoje pogavlje.
Rezutat je bio objelodanjen 1990. u izdanju kuće Pengun, a kao autor je naznačen O.U.Levon (kad se pročita s desna ulijevo dobija se "Roman Univerziteta Oregon".
Njujork tajms je tada zabilježio: "Pećine" su negdje na sredini između "Indijane Džons" i "Kenteberijskih priča".
U cijelini je kritika prihvatila roman više nego blagonaklono, proglašavajući ga za stvaralačko zavještanje Kena Kiza.
Slutnje se nisu obistinile: svoj posljednji roman "Mornarova pjesma" Kenzi je napisao tek dvije godine kasnije.
Nijedan od učesnika seminara, autora "Pećine", nije postao poznat pisac.
6. "Nepoznata se pojavila gola" (Naked Came The Stranger), 1969, 25 autora
"Nijedan normalni čovjek na bi imao toliko strpljenja da sjedne i sam napiše u cjelini jednu takvu knjigu. Ali po jednu glavu, svako može napisati". (Majk Makgrejdi)
Godine 1966. Majk Makgrejdi, kolumnista lista Newsday,osmislio je način na koji će dokazati da je masovna kultura dotakla dno dna i da bilo kakva nesuvisla glupost može postati hit. Taj način je bio pisanje kolektivnih romana sastavljenih po obrascima avanturističkog, ljubavnog i detektivskog žanra koji si iz godine u godinu postajali bestseleri u SAD.
Fabulu je smislio sam Makgrejdi: voditeljka jutarnjeg radio programa saznavši da je muž vara, riješila je da za osvetu pošalje svim muškarcim Lojg Ajlendsa detaljna uputstva i instrukciju za pisanje teksta koji bi obilovao seksom, nasiljem i scenama surovosti, a uz to bio napisan po literarnim klišeima i pun gramatičkih grešaka.
On je cio svijet američke žurnalistike pozvao da učestvuje u zabavi: najbolji komentator boks-mečeva Bob Voters je pisao o ljubavnim doživljajima boksera, Bob Grin, budući laureat Pulicerove nagrade, a u to vrijeme šef sektora Newsday, bio je zadužen za što sočnije opise ljubavnih zgoda mafioza.
Kad god bi Makgrejdi ocijenio da tekstovi nisu u dovoljnoj mjeri blijedi i neizražajni, vraćao bi ih autorima na doradu - da ih što god mogu više učine još gorim.
Kako bi eksperimenat bio što uspješniji, autori su izmislili čak i pisca knjige - Penelopu Eš, sramežljivu njujoršku domaćicu.
Roman "Neznanka se pokazala gola" je objavljen 1969. i tokom nekoliko nedjelja bio među pet najprodavanijih knjiga na top listi Njujork tajmsa.
Penelopa Eš, koju je, inače, izmislila sestra Makgrejdija, nije izlazila iz tok–šoua čak ni kad je misterija bila razotkrivena, interesovanje za roman nije opalo.
Čak su Makgrejdiju predložili 500.000 dolara za nastavak romana, ali do njega nije došlo.
7. "Na neprijateljskoj teritoriji" (In territprio nemico), 2013, 115 autora
"Željeli smo da prevaziđemo ograničenja standardng metoda i korišćenja one metode koju nudi model Vikipedije (Vani Santoni).
Italijanski pisci Vani Santoni i Gregorio Mađini 2011. ozbiljnije od svih su prišli tehnici kolektivnog književnog pisma.
Izmislili su novi model spisateljske saradnje: zamišljena djela su razvrstana na "listiće", nevelike odlomke u kojima se opisuju likovi, mjesto zbivanja radnje ili konkretni događaj, ali tako da svaki od njih paralelno opisuje nekoliko autora. Iz gotovih listića sastavlja se konačna varijanta.
Tako se sada djelo ukazuje cjelovito, a ne po glavama ili fragmentima koje su napisali pojedini autori.
Pošto su isprobali svoj metod sa pet koautora na kratkoj prozi, Santoni i Mađini su odlučili da stvore opus magnum-istorijskog romana o italijanskom Pokretu otpora u duhu neorealizma.
Učesnici projekta su sakupili sjećanja očevidaca Drugog svjetskog rata koja su razvrstali u tri sižejne linije: oficir se vraća kroz cijelu zemlju k sestri, sestra se zapošnjava u fabrici i prilazi Pokretu otpora, njen bivši mladoženja bježi sa fronta i skriva se na seoskom imanju gdje polako silazi s uma.
Eksperimenat Santone i Mađinija pokazao se veoma uspješan - italijanska književna kritika je pisala o renesansi neorealističke tradicije u književnosti, hvalila mozaičku strukturu romana, i čak došla do zaključka da istorijsko pripovijedanje sa svojim mnoglasjem junaka lakše se prima kod kolektiva nego kod jednog autora.
9. "Za mrtvaca mira nema" (No Rest For The Dead), 2011, 26 autora
"Htjeli smo da vjerujemo da smo se svi saglasili da učestvujemo u ovom projektu zato što sam ja njegov urednik, a ne zato što će dobijena sredstva otići u dobrotvorne svrhe" (Endru Gali, autor ideje)
U XXI vijeku kolektivni roman se ustalio kao siguran put da se privuče pažnja kritike i efikasan način da se zaradi novac. Otuda je odluka Endre Galija da se ovaj format iskoristi u dobrotvorne ciljeve bila više nego logična.
Radi ostvarivanja ovog poduhvata, Gali, koji je bio glavni urednik detektivskog magazina "The Strand Magazine", okupio je najpopularnije američke pisce detektiva među kojima su bili Džefri Diver, autor jednog od posljednjih romana o Džemsu Bondu "Katrt-blanš", zatim Tes Geritsen, majstor medicinskog detektiva, pa Aleksandr Makola Smit , autor serije o prvoj ženskoj detektivskoj agenciji u Bocvani.
Fabulu je smislio sam Gali: Rozmari Tmas, deset godina poslije izdržane kazne zbog ubistva svoga muža, kalifornijskog galeriste, čiji leš je u sarkofagu bio poslat u Berlinski istorijski muzej, detektiv koji je istraživao ovaj slučaj je shvatio da je ona osuđena nevina i nastavio da traži pravog ubicu.
Gali je priznao da ga je porazila činjenica da su autori sa ukupnim tiražom svojih djela blizu 500 milipona primjeraka, zaboravili na svoj spisateljski ego i da su mu se za vrijeme rada na romanu potpuno potčinjavali, bez pogovra sprovodeći svaku zamisao koju bi im on predložio.
"Za mrtvaca mira nema" je dospeo na top-listu Njujork tajmsa, a sav prihod dobijen prodajom romana Gali je prenio Fondu za borbu oboljeleih od leukemije i limfnih žlijezda, u znak sjećanja na svoje roditelje koji su oboje umrli od leukemije.
10. "Santa Klaus i kompanija" (Mos Craciun&Co), 2012, 53 autora
"Htjeli smo s jedne starne da dokažemo kako su Rumuni ipak sposobni da urade nešto korisno sopstvenim naporima, a s druge - da privučemo pažnju k rumunskoj književnosti koja se sada nalazi u zadnjem dvorištu svjetske" (Gabriel Dekuble)
Četiri pisca - Gabriel Dekuble, Florian Jaru, Rezvan Cupa i Markos Kivu, dobivši podršku Univerziteta u Bukureštu i izdavačke kuće "Editura Art", riješili su da podsjete svijet da postoji i rumunska književnost i da istovremeno uđu u Ginisovu knjigu napisavši kolektivni roman u rekordno kratkom vremenu.
U tim je bilo pozvano 49 autora, a kao žanr je odabrana božićna priča.
Na dan 15. decembra autori su se okupili u jednoj dvorani Bukureštanskog univeriziteta, sjeli za kompjutere i istovremeno počeli da pišu u jednom fajlu. Četvoro organizatora su podijelili među ostalim autorima fragmente koje je bilo potrebno napisati, gotove tekstove su redigovali, slali korektorima koji su sjedjeli u istoj toj sali, zatim slali odmah u štampu.
U Ginisovu knjigu rekorda je ušlo: za pisanje i štampanje prvog primjerka bilo je potrebno 9 sati, 5 minuta i 8 sekundi.
Nažalost, rekordna brzina rumunskih pisaca nije im donijela i uspjeh kod čitalaca.
Književna kritika je djelo "Santa Klaus i kompanija" nazvala "književnim Mekdonaldsom", od ukupnog tiraža koji nije bio veći od 1.000 primjeraka za pola godine je prodata samo trećina.
11. "Šmrči u maramicu" (Keeping Mum), 15 autora
"Uvijek smo učili naše studente da je glavno za pisca da se ne boji rizikovanja i kolekitvni roman je dostojan njihovog iskušenja". (Džon Simons, osnivač škole "Dark Angels")
Čevrt vijeka nakon eksperimenta Kena Kiza njegovim metodom se poslužila britanska škola "Dark Angels"u kojoj se studenti obučavaju majstorstvu biznisa i industrije.
Zadatak se sastoji u tome što 15 predavača i bivših polaznika ove škole nastoje pomoću kolektivnog pisma da dokažu da menadžari, marketolozi i biznis – analitičari mogu da se obuče ne samo pravilnom engleskom, nego i kako da napišu roman u duhu Folknera.
Formu i sižejnu liniju oni su preuzeli iz romana "Kad sam umirala" u kome pripovijedanje ide u prvom licu od nekoliko likova koja voze umrlu majku da je sahrane u drugom gradu.
Da bi se dublje proniklo u kolektivni rad, svih 15 autora se za vrijeme vikenda zatvorilo u jednoj škotskoj kolibi, gdje su razradili fabulu, utvrdili prelazak u pripovijedanju od jednog lika na drugi i napravili raspored junaka.
Poslije toga tokom pola godine oni su dopisivali svoje dijelove, i na svojim blogovima izmjenjivali utiske o "pređenom gradivu".
Objavljena knjiga je bila takođe kolektivna, a izašla je zahvaljujući sakupljenim sredstvima na donatorskoj platformi Unbond.
Bonus video:
