Krajem decembra, u Beogradu je svečano otvoren legat Petra Lubarde, a posjeta njegovoj kući - uvrštena u kulturnu ponudu grada Beograda. U Crnoj Gori, u kojoj je rođen na Ljubotinju 2. jula 1907, i u kojoj je sticao svoja prva slikarska znanja i prva iskustva o životu, istoriji, tradiciji, običajima, njegov jedini legat su njegova djela.
Nakon dužeg konzervatorskog i restauratorskog rada izložena su dvadeset i četiri platna i crteža, dio vrijednog namještaja, porodične fotografije koje je donirala Vera Doner, slikareva sestra koja živi u Izraelu, štafelaj i slikarske boje koje je koristio stvarajući svoja djela. Otvaranjem legata Petar Lubarda, Beograd je na dostojan način odužio svoj dug prema slikarskom velikanu, a istovremeno na umjetničkoj mapi grada Beograda ucrtano je još jedno važno i za sve posjetioce, nezaobilazno mjesto kulture.
No, Petar Lubarda, iz Riječke nahije, rođen u Ljubotinju u uglednoj porodici po oba koljena Vujovića - Lubarde, slikar koji je svoja prva slikarska znanja sticao u Crnoj Gori, Cetinju i Herceg - Novom, pa ipak bez zvaničnog legata rodne kuće u Ljubotinju, osim legata koji je kao slikarsko zavještanje ostavio podneblju iz koga potiče, i gdje su kameni pejzaži podlovćenske Crne Gore, ali i njena tradicija i istorija njegova vječna inspiracija. U estetski najuspjelijim djelima “Boja i zvuk, mit i istorija ljudi... ali pripadnost jednom narodu donosi umjetniku jednu boju, jedan zvuk, poseban bilo da na to utiče istorija njegovog naroda, bilo kraj, predio u kome živi ili je živio“, piše Petar Lubarda, slikar koji, po svojim umjetničkim i estetskim dometima pripada samom vrhu crnogorskog slikarstva. I ono što je Njegoš za naš jezik i poeziju ono je Petar Lubarda za ukupnu slikarsku tradiciju. Njegoševa pjesnička riječ i Lubardine umjetničke slike u našem kulturnom nasljeđu stapaju se u jedinstveni glas koji snažno struji u našoj kulturnoj istoriji. U panteonu domaće i evropske likovne scene, Lubarda ima zasluženo mjesto - po slikarskom daru, temperamentu i nadahnuću onom naročitom energijom kojom zrače i u svjetlosti boje blistaju njegova najznačajnija umjetnička ostvarenja. Lubarda je svjetlošću i bojom odrazio nevidljivu ljepotu u vidljivom univerzumu, a njena značenja slikarski će uvesti u žive oblike i forme na svojim platnima. Sav u paleti raskošnih boja i proslavljenju svjetlosti Lubarda je uspijevao da od nje svojim kreativnim umjetničkim radom učini pokazateljem onog što leži u samoj suštini - prirode.
Do konačnog slikarskog sazrijevanja Lubarda je prešao dug put, od Cetinja, do Beograda i Pariza, Indije, ostajući vezan za Crnu Goru, tematski i duhovno, oplemenjujući svoju umjetničku strast njenim pejzažima, istorijom i tradicijom. Od njegove prve samostalne izložbe 1929. do izložbe 1952, od kolorističkog realizma karakterističnog za međuratni period do apstrakcije pod uticajem francuskog enformela i slikara velikog formata, Matisa, Braka, El Greka, Pikasa, oduševljava se fovizmom i kubizmom, i onim glavnim strujama koje su obilježile tokove zapadnoevropskog slikarstva u drugoj polovini XX vijeka, pa će postimpresionistički postupak, karakterističan za Lubardin predratni perod postupno smenjivati apstraktniji i moderniji slikarski izraz - i jasan umjetnički raskid sa socijalističkim realizmom.
U perodu svoje realističke faze, Lubardinim platnima dominira mrtva priroda, crnogorski pejzaži Skadarsko jezero, Rijeka Crnojevića naročito podlovćenska Crna Gora da bi slikom “Noć u Crnoj Gori“ (1951), koja je prekretnica u Lubardinoj slikarskoj orijentaciji, dokazao da se na fonu još uvijek tematskog slikarstva može stvarati apstraktno djelo - univerzalnih moralnih i estetskih značenja. Uz svjesno lomljenje forme u apstraktnom maniru, cilj je da se slikom promijeni naša uobičajena percepcija da bi se predstavio slikarski univerzum sačinjen sav od forme, svjetlosti, ubrzanosti i kretanja. I kad stvara na arheo - mitskoj pozadini, Guslara, Boj na Kosovu, Bitku na Vučjem dolu, Lubarda je uspijevao da sliku sukoba, transformiše u umjetnički simbol. Različite principe, u prvom redu dualizam i napetu borbu “Konji“ (1953) predstavi kao sukob forme i materije, i još dublje dobra i zla. U umjetnosti slikareva svijest ima punu slobodu, pa umjetnost stvara duh vremena, pronašavši način da svoju osjećajnost, misao i ideje stavi nama na uvid u njihovom čistom obliku. Lubarda je u onome što je gledao, vidio estetski smisao, gledajući čistu ljepotu, onu ljepotu koju je kao istinu moguće izraziti samo oblikom i bojom.
I u djelima iz svojih zrelijih faza, kad gotovo prelazi u čistu apstrakciju, i pravi slike iz ciklusa “Dosta krvi dosta ubijanja“, ili prepuštajući se kosmičkim fantazijama, zodijačkim znakovima u tajanstvenom plesu svemira, Lubarda uvijek ima u vidu potencijalnog primaoca jer on ima važnu ulogu u estetskom procesu, pa je njegov glavni orjentir nevidljivi posmatrač kome se obraća i koga želi da uvuče u polje slike. Lubardino djelo se može tumačiti estetski kao likovna fikcionalnost, ali i moralno - istorijski i psihološki, u njegovoj dinamičkoj povezanosti sa kulturnom fizionomijom naroda u kome se rađa i djeluje kao duhovna sila kroz vrijeme.
Zato je ne manje važan poduhvat u horizontu očekivanja svake savremenosti, jeste uspostavljanje odnosa sa sopstvenom tradicijom - utoliko što tako nastala ravnoteža stvara duhovnu samosvijest, sastavljenu od najraznorodnijih elemenata, koji svi zajedno kroz sinergiju različitih slojeva, koji se prirodno naslanjaju jedan na drugi, sačinjavaju jedinstvenu i za svaki narod karakterističnu cjelinu - ono što zovemo kulturni identitet. Utoliko što kultura i jeste sinteza vrijednosti kroz vrijeme, onih koje zaista predstavljaju kulturnu tradiciju kao što je slučaj sa Lubardinim djelom i to ne kroz formu već tom djelu kao stvarnoj - djelujućoj činjenici u našoj svijesti i kulturi sa ciljem da je uvijek iznova, smatramo mjerom, oblikujućom u razvitku duhovne istorije i memorije. U različitim formama, od muzike do slikarstva, poezije, umjetnosti i filozofije, mita i religijskog iskustva stvara se opšti društveni napredak koji je bez kulturnih vrijednosti praktično nemoguć.
A potvrđuje se da prošlost živi u nama i ne može se izbrisati, čak iako se ona poznata sa rubova naših sjećanja, povremeno briše; suština kao vrijednost ostaje čista i trajna, čijim se gledanjem u sadašnjosti, dodiruje prošlost a iscrtava budućnost, u djelima umjetničkim u kojima je umjetnost život a sam život iscrtao tragove kojim se potvrđuje umjetnost. Na kraju odnos prema vrijednostima prošlosti, djelima na kojima se temlji naša autentična kultura, i gdje Lubarda zauzima važno mjesto, svjedočanstvo je ne toliko o njegovim dometima koliko o nama samima.
Bonus video:
