Neodoljivi zanos kolektivnog zločina koji ne priznaje krivicu. Ovde se, uostalom, oduvek - puca. Ovde su svi odavno pukli. Ovde je sve odavno puklo. Pucanj u mrak - dokaz postojanja. Pucanj u meso - dokaz pripadanja. Pucanj u misao - dokaz verovanja.
Fleka (Šišmiš Radio B92, golub psihonoša)
Evo me opet u Beogradu, belom gradu. Opet sam na Slaviji (ako kojim slučajem ne znate gdje je Slavija - to je tačno tamo gde šina savija - pa još malo gore, tj. iznad).
Dakle, priča o priključenijima stanovitog Olega Khuklija se ipak odlaže - na neodređeno vrijeme ovoga puta, žao mi je. Razlog je tzv. viša sila: kad sam u Beogradu, teško mi je da razmišljam o bilo čemu (liše najuže familije, naravno) što nema veze sa Beogradom - bilo vrlo direktne, bilo indirektne veze - a kako namjeravam da ostanem ovdje još neko vrijeme - neodložni poslovi me trenutno vezuju za grad na ušću dveju reka ispod Avale, to hoću da kažem - nemojte mi uzeti za zlo što nisam napisao koju i o Khukliju, molim vas.
Inače, ovdje sam inkognito, što će reći da nastupam pod pseudonimom: Dragutin Starčev - ili Starcev - vjerovatno će ovo Starcev prevagnuti na kraju - i bavim se, kao, tim linijama - imam 12 linija priče o arhitekturi na tlu CG - u igri su pedesete i šezdesete godine prošlog vijeka, da se razumijemo, strogo, s naglaskom na Hrvatima, tj. hrvatskim arhitektima na tlu CG - a u stvari vrlo intenzivno razmišljam o tom liku Starcevu/Starčevu - matorom liku vrlo nedefinisane prošlosti, te krajnje neizvjesne budućnosti - uhvaćenom u vrlo ekstatičnom momentu sadašnjem.
E sad, poglavito iz razloga što definitivno želim da izbjegnem dnevno-politički diskurs - pretendujem, naime, na vječnost, tj. na univerzalnu priču o čovjekovoj potrebi da nađe sebi ulogu i mjesto u opštem, nimalo inspirativnom, ali čudesnom poretku (Nobelov komitet najviše cijeni upravo takve priče) - htio bih da usput ukažem i na neke univerzalne relacije. Posegao bih, u to ime, za tekstom, odnosno razgovorom naslovljenim "O sebi sve najgore", objavljenom u jesen vesele 1994. godine, u časopisu Eterna, broj 2 (urednici Snežana Ranković i Borivoj Gerzić - Gera). Razgovarali su Miomir Grujić - Fleka (1954 - 2003) - neprikosnoveni guru beogradske andergraund scene osamdesetih i devedesetih, jedan od rijetkih Beograđana koji može da se pohvali drugarima, gore u Raju, da se njegova osmrtnica pojavila u londonskom Guardianu, na pola strane - i stanovita Silva Trošanski, o kojoj ne znam ama baš ništa, moram priznati.
"U tom konfliktu između pojedinca i većine", kaže Trošanski, "svako stvara sopstvenu sliku o onome preko puta. Kako ti vidiš ovo aktuelno vreme?" Godina je, naglašavam, vesela 1994.
"Propast u totalu i totalitetu", kaže Fleka. "Totalitarna propast. Na sceni su Glupost, Primitivizam, Pohlepa i Laž. To su imena jahača ovdašnje apokalipse. Tradicionalni pristup: Niko ništa neće da vidi, čuje i zna.
Neznanje je ovde oduvek važilo kao izgovor. Kratka dijagnoza: anarhističko-komunističko-pravoslavni kameleonizam. Dobitna kombinacija - simbioza hajdučkog i podaničkog mentaliteta. Sve pozicije i opozicije, koncepcije i kontracepcije, deluju mi podjednako tragikomično. Većinski čovek je, po sopstvenoj meri i ukusu, u sve strukture društva izgurao i delegirao smešne pseudoelite. Ništa je postalo veće od svega, a život se smanjio na ljudsku veličinu. To je ovde mali format, minijatura. Ja lično nemam nikakvih pritužbi. Važno je da je narodu dobro, i ne razumem one koji se žale na tiraniju. Pa tiranija je ovde istorijski zapamćena kao jedini delotvoran oblik vladavine. Za moj ukus, umesto ovog primitivnog oblika vredelo bi pokušati, barem za promenu, s malo prosvećene tiranije. Ukoliko to sa stanovišta cenjenog naroda i aktuelnog režima ne predstavlja suviše neprihvatljivu razliku. Čak i da postoji sveopšta saglasnost u pogledu pomenutih promena, teško da bi se našli igrači sposobni da to sprovedu. Uostalom, tim koji je trenutno u igri odlično zabavlja narod, a kada đavo odnese šalu, sve će, po dobro poznatom običaju, biti rešeno uz upotrebu sekire."
Nekima je sve bilo jasno prije dvadeset i kusur godina - a nekima nikad ništa neće biti jasno, nažalost. Porazna je činjenica da se za dvadeset i kusur godina ama baš ništa suštinski nije promijenilo - i da se niko, kako sada stoje stvari, ne sjekira previše oko toga. Sve je isto - samo Fleka više ne šamara u pozni noćni sat, ako se razmijemo.
Ako tražite mjesto u Beogradu gdje se još uvijek osjeća taj dim svesrpske sabornosti pod nuždom, odnosno (ratnih) devedesetih - onda je to Hotel Slavija - poznatiji kao Stara Slavija - ili službeno: Hotel Slavija I - Best Price Guarantee.
Nakon bombardovanja Beograda od strane Luftwaffe, 6. aprila 1941. godine (Unternehmen Strafgericht - u službenom prevodu: Odmazda) - i okupacije koja je netom uslijedila - srušena je oštećena zgrada Hotela Slavija, koja se nalazila na uglu Ulice sv. Save i tadašnje Šumadijske (danas Bulevar oslobođenja) - otprilike na mjestu gdje se danas nalazi Hotel Slavija Lux, samo malo visočije.
Ta zgrada je bila podignuta krajem XIX vijeka - i imala je prizemlje, dva sprata i visoku atiku. Na fasadi zgrade, onoj koja je gledala na trg, na prvom spratu, između dva prozora, nalazila se niša - u kojoj je bila "namolovana" figura žene u dugačkoj odori - a oko figure su bili poredani što nacionalni, što državni grbovi svih slovenskih zemalja - bila je to, dakle, alegorija "Slavije", tj. ideje o zajednici svih slovenskih naroda - po kojoj je trg dobio ime. Odmah nakon prve okupacije, u jeku Prvog svjetskog rata, "Slavija" je uklonjena, iz razmljivih razloga - i nikad više nije obnovljena.
Na mjestu gdje se danas nalazi Hotel Slavija I, nalazila se jednospratnica - sa čuvenom Knjižarom Antonijević u prizemlju. I ta zgrada je bila oštećena u bombardovanju 6. aprila - i srušena je odmah nakon ulaska Njemaca u grad.
Hotel Slavija je otvoren 1962. godine. Građen je po projektu Bogdana Ignjatovića, arhitekte koji je ostavio zavidan graditeljski trag u prijestonici susjedne nam države. Neposredan povod za izgradnju Hotela Slavija bila je potreba smještaja sportista i ostalih učesnika Pojedinačnog atletskog prvenstva u atletici - koje je te iste godine održano u Beogradu.
O Hotelu Slavija više u narednom broju - a za kraj, još jedan insert iz razgovora Fleka - Silva Trošanski.
"Da li si nekada pomislio", kaže Silva, "da svojim sugestivnim, nihilističkim paradama deluješ kontraproduktivno šireći apatiju, depresiju, nepreduzimljivost?
"Ali, ja sam za to plaćen", kaže Fleka. "Vladajuće strukture plaćaju me da među mladim, mislećim ljudima širim pesimizam, beznađe, mrzovolju i ostale oblike bolesti teškog buđenja. Radim na dobro plaćenom mestu pod šifrom: Kliconoša urbane paranoje. Kao dvostruki agent, u "Undergroundu" sam zaposlen kao Prorok poroka. Propovedam slobodu do koske i peraja za ronioce. Sloboda je ovde oduvek smatrana kao težak porok.
Peraja nisu. Pa pošto sam ti već odao jednu državnu tajnu, otkriću ti i jedno zlatno pravilo "Undergrounda": O SEBI SVE NAJGORE."
Bonus video:
