(Putevi noža: CIA, tajna armija i rat na kraju svijeta - The Way of the Knife: The CIA, a Secret Army, and a War at the Ends of the Earth; Mark Mazzetti, Penguin Books; 2014; 395str.)
Samo jedan general može da naslovi svoj pseudo-memoar Rat je prevara. Gor Vidal u kritičkom eseju o Vest Pointu navodi izjavu famoznog generala Smedlija Batlera: "Veći dio svog života proveo sam kao iznuđivač za Veliku Industriju, Vol Strit i za Bankare. Ukratko, bio sam reketaš, gangster za kapitalizam... Kao i svi članovi vojne profesije, sve dok nisam napustio službu u glavi nisam imao nijednu svoju misao... Pomogao sam da se Meksiko, a naročito Tampiko, ukroti za poslove naftne industrije, 1914..."
On, dalje, nabraja da je, u ime američkog biznisa, vojno djelovao i na Haitiju i Kubi, u Nikaragvi, u Dominikanskoj Republici i Kini (gdje su marinci 1927. štitili interese kompanije Standard Oil). Na kraju sumira svoju karijeru: "Kad se prisjetim šta sam sve radio, vjerujem da sam štošta toga mogao naučiti i Ala Kaponea. Dok je on reketirao tri gradske četvrti, ja sam operisao na tri kontinenta."
1933. godine, tzv. Velika Industrija, naklonjena inače sve popularnijem fašizmu, prišla je gen. Batleru i pokušala da ga privoli da im pomogne u svrgavanju predsjednika Ruzvelta. On je to odbio i prijavio ih vlastima. Na kraju niko nije osuđen. Malo ljudi je vjerovalo da se tako što može dogoditi u demokratskoj Americi, i to još među njihovom najuvaženijom gospodom.
CIA je najedanput postala zavisna od stranih obavještajnih službi
Izgledalo je da je sve to bila jedna velika neslana kripto-fašistička šala. Šala svakako nije spriječila Sinklera Luisa da napiše roman To se ne može dogoditi ovdje (1935), a ni Filipa Rota, 70 godina docnije, da objavi Zavjeru protiv Amerike. Najbolje od svega, ideja o Centralnoj Obavještajnoj Agenciji (CIA) u Ruzveltovoj eri još nije bila ni začeta.
Međutim, vrag nikada nije odnio šalu na način kao što je prikazano u Pulicerom nagrađenoj istoriji ove agencije Tima Vijnera, Zaostavština pepela (2008), koja najvećma govori o tome kako najmoćnija zemlja Zapadne civilizacije za 60 godina nije uspjela da oformi prvoklasnu špijunsku službu.
Mezetijeva knjiga, Putevi noža, je bezmalo direktno produženje Vijnerove, jer nastavlja debatu ne samo o tome s kakvim je razlogom i istinskim ciljem stvorena ova agencija, nego i o tome kako je sve uticano da njen nekada prirodni i, donekle, uvažavajući cilj drastično bude transformisan svaki put kad bi promijenila direktora, ili Amerika predsjednika.
Prije terorističkih napada u septembru 2001, Pentagon je obavljao vrlo malo prave špijunaže sa svojim ljudstvom u drugim zemljama, dok je CIA još od sredine 1970-ih imala zvaničnu predsjedničku (Dž. Ford) "zabranu likvidacije" u inostranstvu.
No, u godinama nakon 9/11 te institucije su predano počele da dirinče na oba polja, tako da je danas vojno-obavještajna mreža isplivala kao jedini izvršilac novog američkog načina ratovanja.
Lako je uvidjeti da je temelj tajnog ratovanja bez dozvole Kongresa bio položen za vlade konzervativnog republikanskog predsjednika (Buš mlađi), a da je prigrljen od strane liberalnog demokrate (Obama) - "koji se zaljubio u ono što je naslijedio".
CIA je osnovana 1947. godine iz relativno suvislog razloga: da sakuplja i analizira obavještajne podatke kako bi američki predsjednici uvijek imali uvid o raznim prijetnjama s kojima se suočavaju SAD.
Prema Mezetiju, novinaru Njujorškog tajmsa i dobitniku Pulicera za novinarstvo 2009, CIA je zapravo od početka postala fragmentisana kultura sastavljena od brojnih klika, "više kao javna škola nego što bi većina u Agenciji to htjeli da priznaju".
Šekspirijanska tragikomedija koja se raspliće na stranicama ove knjige u stvari je priča o "eksperimentu koji je trajao više od jedne decenije" i šta se dešava kada glavni izum konačno pustite iz laboratorije...
Otuda i propusti kao što je, primjera radi, bilo spašavanje talaca u Iranu 1980, gdje CIA nije imala nijedan podatak o stanju o toj zemlji koji bi ponudila Pentagonu, ili u slučaju afere Iran-Kontra (1985), kad je svijet, između ostalog, saznao i o etici pomenute agencije.
U njoj, atletski građene paravojne starješine obično se klone dosadnih analitičara, dok ovi na paravojnike gledaju kao na puke utjerivače dugova. Na vrhu piramide se nalaze operativci - terenski špijuni - ubijeđeni da rade pravi posao. Recimo, njen novi direktor, Džon Brenan, s obzirom da je bio analitičar koji tečno govori arapski, a nikada terenski operativac, imao je rijetku privilegiju da bude načelnik CIA-ine postaje u Rijadu tokom 1990-ih.
Tradicionalne komandne instancije - počev od Bijele kuće do sekretara odbrane pa do generala sa osobljem od stotinu ljudi za izradu i izvršenje ratnog plana - su postepeno u potpunosti zaobiđene.
Mezeti pojašnjava kako je direktor CIA-e danas zavrijedio titulu vojnog starješine koji sâm vodi tajnoviti, globalni rat sa vrlo malo ljudi i još manje nadzora.
U ovom slučaju to je Brenan, kog je Obama u početku, kao saradnika tadašnjeg direktora, Teneta, imao na končanici svoje najglasnije kritike, da bi sada sasvim podržavao njegovo katoličko gledište o moralno opravdanim ratovima protiv razgoropađenog islama. Kako god bilo, ispada da je Brenan odigrao glavnu ulogu u ovoj nesvakidašnjoj transformaciji CIA-e, gdje se Agencija sasvim pretvorila u "ubilačku mašinu, organizaciju opterećenu lovom na ljude". Kako odoljeti porivu za ratom gdje uopšte neće biti žrtava na domaćoj strani?
Za vrijeme Obamina dva mandata CIA-in prioritet više nije bio sakupljanje obavještajnih podataka o stranim vladama, već tipični lov na ljude. Ova nova misija je najveću važnost polagala na dobijanje detaljnih podataka o određenim individuama, s tim što više nije mnogo marila na koji će način dobiti te podatke. Da li će svrgnuti predsjednika Sirije tako što će u međuvremenu stvoriti ISIS protiv koga će onda povesti novi rat? Čak je Vesli Klark javno potvrdio da je ISIS stvorila CIA.
Zbog takvog stava je proizišlo da CIA najedanput postane zavisna od stranih obavještajnih službi koje su godinama izgrađivale dosijee o terorističkim organizacijama.
Tako je nakon 9/11, Agencija mnoge korisne informacije otkupila ne samo od Pakistana, glavnog saveznika protiv Talibana, već i od Mubarakovih i Gadafijevih brutalnih špijunskih organizacija. A opet, neke agencije su prodavale nepouzdane informacije samo zato jer su znale da će Amerikanci biti široke ruke.
Hangar u Albaniji, odakle su rukovodili prvim revolucionarnim snimajućim dronovima tipa "Predator", iznad Kosova i Srbije, iznajmili su za "dva kamiona vunenih ćebadi".
Mazeti zapravo pokazuje kako su se, vremenom, CIA i Pentagon odlučili da bez ičije dozvole upadaju u strane zemlje zbog likvidacije neprijatelja (kao što je Bin Laden) iz razloga da bi izbjegli dodatne pravne taktike hvatanja i ispitivanja usvojene pod Obaminim prethodnikom. Štaviše, novi rat prevashodno će se voditi dronovima, kao što se to već godinama odvija u Pakistanu, Somaliji i Jemenu (gdje je ubijen američki državljanin, Anvar al-Avlaki, osumnjičen za "retorički terorizam"). Na ovoj teoriji i počiva težište Puteva noža.
Nakon brojnih intervjua sa insajderima, Mazeti razumljivo deducira da "naoružani dronovi i ciljano ubijanje u generalnom pogledu, nude novi smjer za špijunsku agenciju koja je počela da se osjeća provaljenom nakon toliko godina straćenih na posao zatvoreničkih logora svukuda po svijetu". Mazeti je inače bio jedan od novinara koji je objelodanio fakte o CIA-inom uništavanju kaseta o ispitivanju i mučenju u američkim logorima.
Šekspirijanska tragikomedija koja se raspliće na stranicama ove knjige u stvari je priča o "eksperimentu koji je trajao više od jedne decenije" i šta se dešava kada glavni izum konačno pustite iz laboratorije. Obavezno čitati uz najnoviju knjigu Džejmsa Rajzena (State of War, 2006), Pay Any Price: Greed, Power, and Endless War (2014).
Bonus video:
