U godini u kojoj se sjećamo Van Goga - “125 godina inspiracije“ - 30 institucija radi na zajedničkom projektu.
U Holandiji su u fokusu njegovi rani radovi i njihov uticaj na druge umjetnike, u francuskom Sen Remiju, Arlu i Overu na Oazi gdje se 1890. ubio u 37-oj godini, sve se vrti oko ličnosti Vinsenta van Goga.
Prerano preminuli genije, ludi samoubica, slikar suncokreta: sve su to klišei koji se javljaju na pomen njegovog imena. Ove godine obilježava se 125. godišnjica od smrti velikana holandskog slikarstva Vinsenta van Goga.
Van Gog rođen je 30. marta 1853. Dobija ime po godinu dana ranije preminulom članu porodice. Ima petoro braće i sestara. Sa svojim četiri godine mlađim bratom Teom, redovno razmjenjuje pisma. Vinsent odrasta u svešteničkoj kući sa svojim roditeljima, a svoje djetinjstvo opisao je kao “mračno i hladno“.
Porodica je na njega gledala kao na nekog ko je osuđen na neuspjeh. Od svakog posla koji bi započinjao, bilo da je radio kao prodavac umjetnina, pomorski oficir ili laički propovjednik, odustajao bi vrlo brzo. Godine 1879. seli se u belgijski rudarski region gdje pokušava da “živi svoj poziv“. Iznajmljuje stan kod jedne porodice u Kusmesu i živi u siromaštvu. Nevolje rudara ostavljaju veliki utisak na Vinsenta van Goga.
Štaviše, on se identifikuje s ljudima koji rade u Borinageu, rudarskom basenu u Belgiji. On svoje lice boji u crno kako bi bio jedan od njih. Na kraju se ipak hvata pera i ovjekovječuje živote sirotih ljudi na svojim crtežima. Od nekadašnjih rudnika u Borinageu danas su ostale samo ruševine. Jedan vagon podsjeća na mračnu prošlost. Vinsent van Gog ovdje se spuštao na dubinu od 700 metara kako bi osjetio težinu života rudara. Svom bratu Teu pisao je da su ga šokirali uski hodnici i tama koja dolje vlada.
Nakon izbivanja po raznim mjestima, dolazi u Nuenen. Ponizno se vraća roditeljima koji ga nerado primaju nazad. U Nunenu ostaje dvije godine: od 1883. do 1885. I dalje slika tamnim bojama: polja i seljake na radu. Slika bez ikakvog uljepšavanja. U Nuenenu, koji je sada predgrađe obližnjeg Ajndhovena, radovao se svom jednostavnom životu. Otkriva temu tkanja, kao temu za sebe. Takođe i jednostavnu i minimalističku arhitekturu, tipičnu za Nuenen.
Za skicu “Ljudi koji jedu krompir“, bila mu je potrebna cijela jedna zima dok je nije završio. Njegovi radovi prepuni su tuge. Pojedini likovi izgledaju kao da imaju anatomsku grešku. U Nuenenu je čak imao i takav luksuz da je imao sopstveni atelje. Preko ograde pored kuće vidi se jednostavna šupa u kojoj su nastali i “Ljudi koji jedu krompir“. I tu slika minimum jednu sliku dnevno.
Niko nije mogao ni da pojmi da će od ovog slikara jednog dana postati jedan od najznačajnih umjetnika svijeta.
Bonus video:
