Nikšićkoj publici se, u okviru “Kultopisa”, predstavio glumac Boro Stjepanović sa kojim je razgovor vodila Dragana Mrkić.
Pričajući o djetinjstvu i Varešu, Stjepanović je kazao da je lijepo sjećati se uspomena, ali da čovjek ne smije da živi od njih i zanemari ono što je sada i gdje je sada. Nekada je, kako je kazao, sakupljao tekstove iz novina koji su govorili o njemu, ali odustao je od toga kada je shvatio da to nikoga ne zanima osim njega. Priznaje da mnoge svoje filmove nije odgledao, a nekada je snimao po pet-šest filmova godišnje, kao i da se ne sjeća da je pojedinih kadrova.
U Beogradu je prvo upisao književnost, da bi nakon odslušane prve godine upisao glumu, ali je nakon prve nedjelje “pobjegao“ jer ga je, svojom agresivnošću, uplašio profesor Minja Dedić. Vratio se naredne godine, prof. Dedića sreo na trećoj godini kada je vjerovao u sebe i već imao odigrane pozorišne uloge.
“Minja Dedić je tom svojom agresijom napravio glumca od mene. Skakao je sa mnom, gurao me, vikao na mene, jer je htio da me otvori, da se ohrabrim“, kazao je glumac koji je odigrao više od 50 pozorišnih uloga. Nema najdražeg filma jer, kako kaže, koliko voli sebe toliko voli i filmove u kojima je igrao.
“Jedan je kritičar za mene rekao - čini nam se da smo ga vidjeli i u filmovima u kojima nije igrao. Ako sam u tim nekim filmovima ostavio utisak da sam prisutan, da vrijedim i značim, drago mi je, ako ne, šta da se radi“, kazao je Stjepanović.
Nije jugonostalgičar, jer ne želi da povampirenjem Jugoslavije bilo koga plaši, ali ne voli ni svrstavanje u grupe, posebno ne one po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. “Nacionaliste pustiti da vladaju to je kao vukove pustiti u tor ovaca. Tu dobra ne može biti. Slušam novu predsjednicu Hrvatske koja kaže da će za sva vremena riješiti sve probleme. Ja se onda pitam šta će raditi. Jer političari prave probleme da bi ostali na vlasti. Kada riješe probleme šta onda“, kazao je Stjepanović.
Nije čest na premijerama i smatra da je “crveni tepih” u regionu budalaština, imitacija Holivuda i velikih para. Priznaje da danas bolje živi od snimanja nego ranije i da sada ima veći honorar za desetak dana snimanja nego ranije za pet-šest filmova.
Za sebe kaže da zna da bude strog, težak i opasan, da ga ne drži mjesto i da voli da nakon deset godina promjeni mjesto boravka, posao ili pozorište za koje radi. U Crnu Goru je došao kada se osnivao Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju, gdje je radio kao profesor, i riješio da ostane za cio život, što je nekima bilo nevjerovatno.
“Ali ja sam to stvarno mislio. I evo ostao sam cio život. Već sam 20 godina tu. Ne opterećujem se gradovima u kojima sam živio i radio. Kažem često da najviše živim u svojoj glavi”, sa osmijehom je kazao glumac koji je snimio preko 50 filmova i veći broj televizijskih serija.
Poslednja uloga je u filmu “Gorčilo” gdje tumači lik Maksima Obada.
“Bili smo u velikom problemu. Pred sobom smo imali jedan jako dobar tekst, specifičnog humora i jezika koji mi cijenimo izuzetno. Živko Nikolić je napravio fantastičnu stvar, neprevaziđenu ‘Đeknu’ i na tu temu više se nema šta. Tamo na tu stranu ne možete ništa uraditi, a da ne bude imitacija. Onda smo pokušali da nađemo neki drugi pristup, da razvijemo dramsku osnovu, sukob, da radimo komediju karaktera a ne komediju mentaliteta. To je prošlo kod publike“, objašnjava nekadašnji profesor glume.
Sa njim su u pomenutom filmu ugrali mnogi njegovi studenti a jedan od njih je i Andrija Milošević zbog koga je napravljen presedan na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju - primljen je na studije sa 16 godina. Iako je penzioner i dalje glumi, sada kao slobodni umjetnik. Ne voli evropski umjetnički film, već američki žanrovski i priznaje da filmove bira prema glumcima jer to je jedino što u nekom filmu primjećuje - glumu i glumce.
Knjiga je lijek za glumačke probleme
Stjepanović je napisao četiri knjige iz pedagogije glume - “Gluma I; Rad na sebi”, “Gluma II; Radnja”, Gluma III; Igra” i “Audicija; Sve o prijemnom ispitu”. Prve dvije dobile su Sterijinu nagradu za teatrologiju, 1998. godine. Upravo je ta nagrada, smatra on, najvrijednija koju je dobio, iako je dobitnik i brojnih glumačkih nagrada.
“Ni jedna moja uloga neće ostati iza mene specijaln,o niti će me možda pamtiti po tome, ali vjerujem da po pisanju hoće. To je nešto što sam zbilja uradio dobro. To su jedinstvene knjige. Sve i da neko hoće da nađe bolje nema. To je kao neka velika apoteka i tu postoji lijek za mnoge glumačke probleme”, ne bez ponosa kazao je Stjepanović.
Rad na pisanju knjiga trajao je, kako je kazao, od trenutka od kada je, kao gimnazijalac iz biblioteke u Varešu ukrao knjigu Stanislavskog “Sistem“ i poželio da i on napiše sličnu knjigu.
Bonus video:
