Matematičar Leopold Kroneker je napisao kako je Bog stvorio prirodne brojeve, dok je sve ostalo izmislio čovjek. Fizičar Stiven Hoking je dio ove sentence uzeo za naslov knjige "I Bog stvori prirodne brojeve" u kojoj je napravio izbor od tridesetak najvećih teorema u istoriji čovječanstva. Iako se ukupnom odabiru ima šta prigovoriti, to ne važi za rad kojim se knjiga završava. Naime, posljednje poglavlje je rezervisano za Alana Tjuringa, matematičara koji je prvi dao formalan opis klase konačnih automata koji na osnovu odgovarajućih ulaznih podataka generišu traženi izlaz, čime je utro put razvoju informatike. Ono što je manje poznato je da je Tjuring učestvovao u razbijanju njemačke kriptografske mašine. O ovoj epizodi iz njegovog života govori film Mortena Tilduma „Igra kodova“.
Ubrzo nakon što je provaljeno u stan matematičara Alana Tjuringa (Benedikt Kamberbač), detektivi otkrivaju da je njegov dosije povjerljiv. Sumnjajući da se iza provale krije nešto više, otkrivaju da je Tjuring homoseksualac. Tokom ispitivanja u stanici, saznaće da je on jedan od najzaslužnijih za savezničku pobjedu u Drugom svjetskom ratu.
Život Alana Tjuringa je bio kompleksan koliko i njegove teoreme. Sjajan sportista, odličan matematičar, ekscentričan, ali ne i nedruštven, Tjuring je bio podjednako omiljen u društvu, kao i na fakultetu. Tokom Drugog svjetskog rata pridružio se timu od nekoliko hiljada ljudi koji su pokušavali da provale Enigmu, odnosno mašinu koja je šifrovala njemačke poruke. Koristeći metode poljskih kriptografa, Tjuring je uz pomoć lingvista uspio da konstruiše mašinu koja je dešifrovala poruke, a kojoj je dao simbolično ime „Viktori“ (pobjeda). Nažalost, njegovo seksualno opredjeljenje mu je znatno otežavalo život u puritanskoj Britaniji. Nakon što je prokazan kao homoseksualac, Tjuring je prihvatio tretman hormonima. Godinu dana nakon što je završio sa terapijom, izvršio je samoubistvo tako što je pojeo polovinu jabuke koju je otrovao cijanidom, po uzoru na svoj omiljeni film „Snežana i sedam patuljaka“.
U filmu, svega toga nema. Scenarista Grejem Mur je Alana osmislio kao asocijalnog osobenjaka koji pokušava da se izbori sa gubitkom ljubavnika. Iako to nema prevelike veze sa stvarnošću, odličan razvoj likova lako briše granicu između pravog i imaginarnog Tjuringa. Gotovo autistični matematičar je prikazan kao etalon tolerancije i prorok novog doba. Kroz lik Klark (Kira Najtli) je dočarana diskriminacija prema ženama, dok je Alan tu za prikaz homofobije. U tehnološkom smislu, on ne samo što najavljuje današnjicu, već labavom pričom o vještačkoj inteligenciji ukazuje na budućnost. Time što su autori mašini dali ime Alanovog ljubavnika, može se nazrijeti film „Ona“ Spajka Džounsa koji predstavlja prirodnu nadogradnju izraženih stavova. Ipak, malo zamara prisutnost apsolutno svake istorijske diskriminacije (religiozne, polne, institucionalne), bez obzira što su autori svaku pažljivo uklopili u priču.
U želji da film bude pristupačan, junaci često izgovore ono što bi gledaoci mogli da zaključe. Recimo, jasno je kako kriptografija Alana privlači zato što i sam ima tajne. Dio o ključu koji je neophodan da bi se šifra razbila, lako se prenosi u ključ koji je potreban da bi se Alan povjerio nekome. Problem je što će se sve navedeno u jednom trenutku izgovoriti, pa tako gledalac nema potrebe da se zamara metaforama, jer će razjašnjenje svake prije ili kasnije čuti.
Jedan od boljih elemenata djela je glumačka ekipa na čelu sa Kamberbačom. Kako je Alan, u suštini, Mofatov Šerlok kome je dodata ranjivost, Benedikt je u potpunosti uspio da dočara genijalnog mučenika, što mu je zasluženo dalo nominaciju za Oskara. Jedina mana je što ponekad djeluje kao da je čitav film propušten kroz algoritam za dobijanje nagrada, a onda simuliran mašinom koju je konstruisao protagonista. Kako računari ne griješe, "Igra kodova" se lako pretvara u izuzetnu dramu za sve ukuse u kojoj gotovo da nema ničega što gledaocu može da se ne dopadne, osim proračunosti. Zamijerati to algoritmu svakako nema smisla.
Bonus video:
