U posljednjih pola vijeka, najčešće pominjaniji pojmovi u brojnim crnogorskim raspravama, skupovima i medijima bili su: otpad, reciklaža, ekologija, održivi razvoj, životna sredina. A nakon galame, buke i velikog praska, uzvišeno je ostao isprazni naziv ekološkog subjekta, ogroman broj improvizacija, simulacija i velikih obmana. U čitavom tom kalamburu, iznenada se odnekuda pojavio jedan mladi umjetnik, veliki entuzijasta, inventivni pregalac, student fakulteta UDG, Danilo Baletić, prezentirajući na više podgoričkih trgova i pjaceta, svoje gigantizirane skulpturalne figure, sada već uveliko čuvene i poznate “Transformerse”.
Njegove grandiozne kreacije, munjevito su osvojile brojne podgoričke žitelje, kako one najmlađe tako i one vremešne, i ne samo domaće i autohtone, već i mnoge druge na znatno širim prostorima.
Njegove robotizirane individue, permanentno su u medijskoj orbiti, ne silaze sa naslovnica, prisutne su brojne autorske izjave, saopštenja, intervjui, te planovi za buduću robotizaciju i transformerstvo.
Treba priznati, da je pojava “Transformersa”, bio najeksplicitniji, najatraktivniji i najmarkantniji kulturno-likovni događaj u crnogorskom glavnom gradu u nekoliko posljednjih decenija. Nažalost, autoru je za izuzetne umjetničke i kreativno-energetske rezultate, upravo umakla najznačajnija nagrada Podgorice, a za utjehu stiglo ga je ipak gradsko turističko priznanje.
Međutim, kada se dublje promišljaju, vizueliziraju i sveukupno analiziraju Baletićevi aktuelni “Transformersi”, oko petnaestak enormno velikih spomeničkih skulptura, bez bilo kakve dvojbe, ne ulazeći u paradigmatsko-podsticajne pobude, naslovljavanje i tekstualno-literarne premise, prevashodno se moraju konstatovati njihove besprekorne, znalački ukomponovane i apsolutno harmonizirane likovne vrijednosti.
U neobičnom i nesvakidašnjem stvaralačkom pohodu i neposrednoj kreativno-likovnoj egzekuciji na otvorenom prostoru, Baletić je proveo više godina, utrošio je nesamjerljive vlastite mentalno-energetske potencijale i zasigurno značajna materijalna sredstva. Kada se anticipiraju proporcije i ogromne dimenzije tih robotizirano-humanih kolosa, mora se pretpostaviti na koji način i kako su neposredno sazdani.
Poznato je da stvaranje skulptura, između ostalog, zahtijeva i velike fizičke napore, značajno umijeće i zanatske vještine. To upravo potiče na intenzivno razmiljanje, šta je sve mladi autor, tehnički i konstruktivno morao da izvede u prethodnom postuku, kako bi konačno mogao da istinski oživotvori svoje nestvarne i kolosalne “Transformerse”, a na čemu mu treba najiskrenije čestitati.
Osvajanje novih vidova likovnog izražavanja
Nekih veoma sličnih skulpturalnih iskoraka od recikliranog materijala (karton, drvo, metal, plastika), bilo je i u nekim drugim oblastima i gradovima u okruženju, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, Jagodini... Svakako, tu revolucionarnu i inavotvornu ideju da se “ni od čega” (otpada) stvori (reciklira) “nešto” (umjetničko djelo), zasigurno nam je podarilo novo vrijeme dvadesetog stoljeća.
Naglim tehničko-tehnološkim razvojem, raskidom sa akademskom i klasicističkom umjetničkom praksom, osvajanjem novih materijala i novih vidova likovnog izražavanja, te pojavom modernih stremljenja, više čuvenih umjetnika u svijetu, stvorilo je brojna ekskluzivna likovna djela, kao što su: Pikaso, Dišan, Openhajm, Tatlin, Đakometi, Gonzales, Oldenburg, Raušenberg, Bojs, Čejberlen, Nevelson, Kinholc i drugi.
Radi podsjećanja, i sa dobrom namjerom, treba napomenuti, da je autor ovog zapisa, davne (1974) u titogradskoj Modernoj galeriji, otvorio izložbu i napisao likovni prikaz o izložbi niškog vajara Milana Stankovića, koji je tada javnosti prezentirao dvadesetak izvrsnih kamernih skulptura, sazdanih upravo od reciklažnog metala.
Galerija
Bonus video:
