Čarls Simić (Beograd, 1938), američki pjesnik i esejista srpskog porijekla jedan je od najznačajnijih savremenih svjetskih pjesnika i esejista.
U izdanju Arhipelaga nedavno su objavljene njegove knjige eseja „Gledaj dugo i netremice“, „Alhemija sitničarnice“ kao i knjiga izabranih i novih pjesama „Iščekujući presudu“. „Alhemija sitničarnice“ je jedna od najvažnijih Simićevih esejističkih knjiga, sastavljena od probranih sjećanja i uspomena, usredsređena na mala čuda svakodnevnog svijeta, ispunjena je impresivnim i otkrivajućim slikama Njujorka, ali i Beograda. U ovoj jedinstvenoj knjizi govori se o slikarstvu Džozefa Kornela i o pjesmama Vaska Pope, o Bodlerovim pjesmama i o nadrealizmu, o odnosu umjetnosti i stvarnosti, po čudesnim otkrićima u običnom svijetu ljudskog života. Knjiga „Gledaj dugo i netremice“ predstavlja strašno i lucidno svjedočanstvo o iskušenjima modernih vremena. Simić piše o političkoj neodgovornosti, o vojnim intervencijama, o tome ko su danas autentični svjedoci užasa, o nestanku javnog dobra iz javnih politika, o novom globalnom talasu pesimizma, o marginalizaciji znanja, o javnim bibliotekama koje se u Sjedinjenim Američkim Državama sve češće zatvaraju, o filmovima koje ne možemo zaboraviti ili o slikama i prizorima savremenog svijeta koje ne smijemo prećutati.
Knjiga izabranih i novih pjesama „Iščekujući presudu“ je velika retrospektiva poezije jednog od vodećih savremenih svjetskih pjesnika, od ranih stihova do pjesama u rukopisu. To je ujedno i najcjelovitije izdanje Simićeve poezije na srpskom jeziku, knjiga koja obuhvata raspon od pjesnikovih ranih stihova do pjesama koje su prevedene iz rukopisa. Čitanje Simićevih stihova ukazuje na neutaživu odisejsku potrebu da se zaviri u svaki kutak sopstvenog svijeta, da se rasvijetle skriveni i sjenoviti prostori, da se u običnom prozre uzvišeno, a u elementarnom jedina punoća ljudskog života.
Simić je na engleski jezik preveo knjige pjesama Vaska Pope, Ivana V. Lalića, Ljubomira Simovića, Milorada Pavića, Branka Miljkovića, Novice Tadića, Radmile Lazić, kao i tri antologije moderne srpske poezije. Stalni je kritičar New York Review of books. Predavao je književnost na Univerzitetu Nju Hempšir. Živi u Stafordu, Nju Hempšir, odakle je i govorio za ART.
U mnogim knjigama se vraćate odrastanju i dječačkom životu u Beogradu. Zašto? Koje su to impresije najviše oblikovale vaš zivot u djetinjstvu?
- Hitler i Staljin i saveznici nakon toga su se pobrinuli da imam uzbudljivo djetinjstvo. Niko ne zaboravlja bombe koje padaju na glave i ljude obješene na banderama. Imao sam sedam godina kada se rat završio, ali sam vidio više strašnih stvari nego što većina ljudi vidi u životu. Dakle, s vremena na vrijeme, ne mogu a da ne mislim o tome i da se ne sjetim onoga što sam zaboravio.
Prije odlaska u Ameriku boravili ste u Parizu. Kakva su Vaša sjećanja na te dane?
- Bilo je to 1953. Moj otac je već bio u SAD-u a moja majka, moj mlađi brat i ja smo morali da čekamo na američku vizu. Živjeli smo godinu dana u maloj hotelskoj sobi, a ja sam spavao na podu. Nijesmo imali novaca, pa smo samo lutali gradom posmatrajući stvari svaki dan i po svim vremenskim prilikama. I još poznajem bolje moje putanje po Parizu, nego po bilo kojem drugom gradu u Evropi.
Kakav je bio Vaš prvi utisak o Americi? Može li svako u njoj da ostvari svoj san ili je to samo prazna priča, pogotovu u današnjem dobu?
- Bio je avgust 1954. godine, vruće i sparno u Njujorku, kada smo na brodu uplovili u luku. Bio sam očaran gradom. Što se tiče uspjeha u Americi, milioni imigranata koji su došli u ovu zemlju su napredovali. Naravno, to više nije istina. U Njujorku tokom 1950-ih mogao se naći posao sa pristojnom platom za sat vremena. Danas čak i ljudi sa visokom stručnom spremom i sa specijalizacijama ne mogu da nađu posao.
Obično Vas pitaju o poeziji i pisanju poezije sada kada ste klasik. Ali, kako je izgledao Vaš pjesnicki put na samom početku, prije prve zbirke pjesama „Šta kaže trava“?
- Želio sam da postanem slikar i provodio sam svoje slobodno vrijeme slikajući i razmišljajući o umjetnosti, a usput sam pisao pjesme. Nikada nijesam sanjao da postanem pjesnik i objavim puno knjiga. Sve to se baš dogodilo. Morao sam da zarađujem za život od svoje devetnaeste godine i noću sam pohađao univerzitet, tako da nijesam imao vremena da mislim na budućnost.
„Izabrane i nove pjesme“ predstavljaju retrospektivu Vaše poezije. Kritika kaže da je mapa Vaše poezije mapa svakodnevice, a iskustvo o kome govorite jeste svakodnevno iskustvo običnog i vidljivog, jednostavnog i očekivanog. Može li se reći da ste Vi pjesnik mistike privatnosti i svakodnevice?
- Da. Pokažite mi izlog obućarske radnje, pun starih cipela ili uličnog prosjaka i njegovog psa, a ja ću vam napisati pjesmu.
Kao pjesnik čini se da Vi bježite od mita i istorije. Zašto?
- Nije istina. Ja sam dijete istorije, pa kako bih ja to mogao izbjeći. Moje pjesme su pune njenih zlodjela i nepravde. Mit me takođe interesuje. Proučavao sam i zapadne i istočne mitove i pisao sam pjesme pod njihovim uticajem, iako ne onoliko puno koliko sam o istoriji.
Privlačilo Vas je i slikarstvo. Recite nam kojem ste pravcu te grane umjetnosti posebno privrženi? U kojoj tehnici se najbolje snalazite?
- Kada sam slikao moji heroji su bili De Kuning, Guston i drugi američki apstraktni ekspresionisti, ali sam uvijek volio sve vrste umjetnosti, uključujući ikone i freske. Prestao sam da slikam kada sam shvatio da su moje sposobnosti bile ograničene.
U knjizi „Gledaj dugo i netremice“ pisali ste o nestanku javnog dobra iz javnih politika, o novom globalnom talasu pesimizma. Šta je po Vama ubrzalo ove procese? Šta ih je uslovilo?
- Zato što su kapitalizam i slobodno tržište sada jedina ideologija koja vlada svijetom. Drugim riječima, nezajažljiva pohlepa: Sve za mene i samo za mene i dođavola sa svim drugima. Tako naši bogataši sada misle: Zašto da plaćam porez kojim se pomaže sirotinja i penzioneri. Nek crknu, itd.
Pisali ste i o javnim bibliotekama koje se u Sjedinjenim Američkim Državama sve cešće zatvaraju. Iz kog razloga? Da li znanje gubi na cijeni?
- Nema novca za knjige. Nema novca za obrazovanje. Nema novca za popravku puteva i mostova. Upravljanje carstvom i vođenje njegovih ratova je skupo i obično vodi u propast.
Tokom šezdesetih dok je bio rat u Vijetnamu bili ste u vojsci. I danas američki vojnici odlaze na razna ratišta širom svijeta. Da li se, od toga doba do danas, svijest o ratovanju kod prosječnog Amerikanca promijenila?
- Zapravo, ja sam bio u vojsci (1961-1963) prije Vijetnama, ali moj mlađi brat je bio tamo 1967. godine. U tim danima, grafičke slike rata prikazivane su svake noći na televiziji i svako jutro u novinama. Ne više. Amerikanci se danas ne sjećaju ili nemaju pojma o vrsti smrti i razaranju koje dovodimo u druge zemlje, tako da su lako uvjereni da bi još jedan rat bio u našem nacionalnom interesu.
Imate privilegiju da poznajete mnoge slavne pisce današnjice. Znam da ste prijatelj sa Polom Osterom i njegovom suprugom Siri Hustvet. Pretpostavljam da Vam je blisko i njegovo pisanje. Postoje li neke litererne spone koje Vas međusobno posebno vezuju?
- Volim Pola i Siri i ono što oni pišu, ali ne mogu reći da kao pisci dijelimo mnogo toga zajedničkog. To je prilično često iskustvo, većina mojih najbližih prijatelja su ljudi čiji je rad u potpunosti različit od moga.
Poznavali ste i Brodskog. U kakvom vam je sjećanju ostao taj slavni pisac?
- Brodski je bio divno društvo ako je bio sa intimnim prijateljima. Ako je u publici bilo stranaca, on je bio na sceni i davao je dogmatske izjave o svemu od literature do politike - a u većinu ni on sam nije vjerovao - već je samo htio da vidi kakve će njihove reakcije biti.
Nobelovac Šejmus Hini Vas je opisao kao „nadrealistu, samim tim i komičara, ali sa specifičnom težinom koja izmiče uobičajenoj praznoj lakoći koja je kazna za nadrealiste“. Slažete li se sa ovom konstatacijom?
- I da i ne. Nijesam nadrealista, već teški realista čiji bezočan smisao za humor ponekad može dati takav utisak. Potičem iz porodice velikih pripovjedača i vrlo zabavnih ljudi, pa kada sam se prvi put susreo sa dadaizmom i nadrealizmom osjećao sam se kao kod kuće.
Već nekoliko godina ste bloger u New York Review Books, a Vaše tekstove često prenose i crnogorski štampani mediji. Kako birate teme i šta Vas posebno inspiriše?
- Urednik mi predlaže knjige koje bi trebalo da prikažem, a ja se složim ili se ne složim. Blogove pišem kada mi nešto zanimljivo padne na pamet.
Obzirom da ovaj intervju radimo za crnogorski list Vijesti, možete li nam reći da li Vas možemo očekivati u Crnoj Gori i kada ste poslednji put bili ovdje?
- Bio sam u Budvi 1972. godine nedjelju dana i posjetio sam nekoliko drugih mjesta. To je bio jedini put da sam bio u Crnoj Gori i dopalo mi se. Veoma se nadam da ću doći tu jednoga dana.
"Oštrine" i "Metafizičar i mraku"
Čarls Simić je autor knjiga pjesama: „Raščinjavajući tišinu“, „Povratak mjestu osvjetljenom čašom mlijeka“, „Haronova kosmologija“, „Klasične igre iz balske dvorane“, „Oštrine“, „Beskrajna tuga“, „Svijet se ne završava“, „Knjiga bogova i đavola“, „Hotel Nesanica“, „Vjenčanje u paklu“, „Majstor prerušavanja“...
Njegove najznačajnije knjige eseja su: „Alhemija sitničarnice“, „Nezaposleni vidovnjak“, „Metafizičar u mraku“. Simić je dobitnik brojnih prestižnih svjetskih književnih priznanja: Nagrade Makarturove fondacije, Pulicerove nagrade, Nagrade “Edgar Alan Po”, Nagrade Američke akademije, Međunarodne Grifinova nagrade za poeziju, Nagrade “Valas Stivens”, Nagrade Poeta Laureatus Kongresne biblioteke u Vašingtonu, Nagrade Srpskog PEN centra za prevođenje srpske književnosti, Medalja “Robert Frost” za životno djelo u poeziji, Nagrade Vilček za
Bonus video:
