U crnogorskom zdravstvenom sistemu radi zabrinjavajuće mali broj logopeda, ocijenila je logoped, Milica Mijailović, navodeći da se očekuje da svaki dom zdravlja, vrtić i osnovne škole imaju bar jednog takvog stručnjaka.
"Zabrinjavajuće mali broj zaposlenih logopeda je na nivou države, ako uzmemo u obzir veliki broj djece sa različitim govorno-jezičkim problemima. Očekivalo bi se da svaki dom zdravlja, vrtić kao i osnovne skole imaju zaposlenog bar jednog logopeda, a to je daleko od naše realnosti", ocijenila je Mijailović.
Kako je navela, u Baru, gdje živi i radi, u ni jednoj zdravstvenoj ustanovi i školi, ne radi logoped, tako da su roditelji prinuđeni da djecu vode u neki od većih centara i gradova, što iziskuje materijalne i druge dodatne teškoće.
Na pitanje da li se broj djece sa većim ili manjim oblikom govorno-jezičkih problema povećava poslednjih godina, ona je kazala da je djece sa poteškoćšama uvijek bilo ali da su danas dostupniji mnogo precizniji logopedski dijagnostički kriterijumi. "Na ranom uzrastu mozemo detektovati problem".
""Savremeni tokovi života uslovljavaju da roditelji veći dio dana provode na poslu, djeca su prerano izložena televizijkim programima, kompjuterima, crtanim filmovima na stranom jeziku, što negativno utiče na govorni razvoj", kazala je Mijailović u intervjuu agenciji MINA.
Navela je da su i sredinski činioci, posledice različitih zračenja i toksina kojima su izložene trudnice, da djeca danas ranije polaze u školu, često emocionalno nezerela, zahtjevi su veliki, a svako dijete razlicitih dispozicija, kapaciteta i prethodne obuke.
Prema riječima Mijailović, situacija je bolja poslednjih desetak godina, razvojem nevladinog sektora, udruženja roditelja koji djelovanjem doprinose podizanju svijesti o važnosti logopeda za djecu.
"Otvaranjem dnevnih centara u nekim gradovima značajno se poboljšala svijest o važnosti defektologa, logopeda, ali je i dalje veliki zadatak na tom polju.Postoje roditelji koji očekuju da poboljšanje može doći samo od sebe, bez logopedske podrske, oslanjajući se često na tuđa iskustva", navela je Mijailović.
Kako je rekla, bilo kakvo odlaganje traženja pomoći, ne ide u prilog djetetu.
Ona je ukazala da konkretne aktivnosti za rješavanje problema moraju biti usmjerene na najraniji uzrast.
"Na samom rođenju, pa i prvim mjesecima života uloga pedijatra je jako važna, pogotovo ako je bilo riziko faktora, kako bi prepoznao eventualni problem i uputio na logopeda, koji već na najranijem uzrastu može roditelju da da smjernice i stimulativni program za rad kod kuće za podsticaj govorno jezickog razvoja", poručila je Mijailović.
Ona je kazala da, kada bi postojali logopedi u domovima zdravlja, mnoge teškoće bi mogle biti prevenirane do polaska u školu i smanjene.
"Neophodno je periodično praćenje djece od ranog uzrasta, uključivanje psihologa ili stručnjaka drugih profila ako je problem kompleksniji, edukovati roditelje, a prije svega smo dužni da sami budemo edukovani i da nadograđujemo postojeća znanja", apelovala je Mijailović.
Prema njenim riječima, najučestaliji poremećaji su dislalije ili poremaćaji izgovora glasova kod djece, usporen ili nedovoljno razvijen govor za uzrast, problem mucanja, teškoca čitanja i pisanja.
"Sve su više zastupljena djeca iz pervazivnog i autističnog spektra, gdje su problemi kompleksni i zahvataju više aspekata djetetove ličnosti, različiti problemi su uslovljeni i raznovrsnim faktorima", pojasila je Mijailović.
Kako je kazala, kod neke djece postoji genetska predispozicija (često kod mucanja), nepravilan položaj govornih organa, anatomski i neurološki uzroci (organski) koji dovode do poremećaja izgovora glasova i problema u jezičkom sistemu, psihološki i ostali sredinski činioci.
Upitana koje su dobi najčešće djeca kojima treba pomoć, ona je odgovorila da to varira.
"Djeca su različite dobi, od dvije i po do osam godina. Često se jave i odrasle osobe sa govornim problemima. Na najmlađem uzrastu kod logopeda su uglavnom ona djeca koja jos nisu razvila govor, ili je i razumijevanje i produkcija govora ispod očekivanog nivoa za uzrast", kazala je Mijailović.
Ona je rekla da školska djeca najčešće dolaze zbog problema u izgovoru glasova, disleksije i disgrafije, mucanja, i sličnih problema.
Prema njenim riječima, postoje određene razvojne norme za svaki period dječjeg razvoja, period kada se razvojno očekuje da se određene funkcije kod djece jave.
"Gugutanje, pa brbljanje, oko prvog rođendana javlja se prva riječ sa značenjem, govor se zatim sve više usložnjava, već oko 18 mjeseca dijete gradi frazu, rečenicu od dvije riječi 'Mama daj', 'Daj to', i slično. Sa dvije godine govor djeteta treba da bude razumljiv za užu porodičnu sredinu", pojasnila je Mijailović.
Kako je dodala, uzrast od treće godine treba da je razumljiv za širu socijalnu sredinu.
"Dijete se koristi dužim rečenicama, uči kratke pjesmice, opisuje radnje na slici i riječima ih kratko opisuje, tako da svaki period djetetovog razvoja ima svoje norme", nevala je Mijailović.
Upravo to, kazala je ona, omogućava roditeljima da ako na najranijem uzrastu prepoznaju da dijete ne reaguje na zvukove, ne uspostavlja kontakt pogledom, ne razumije kada mu se obraćate, kada progovori znatno kasnije od svojih vršnjaka, ako su se u periodu posle progovaranja izgubile određene sposobnosti, treba se obratiti logopedu.
"Treba se obratiti i ako je došlo do zastoja ili su se izgubile već postojeće govorne sposobnosti, ako djetetov govor ima nazalni prizvuk, ako je rođenom sa rascjepom nepca ili usana, nezainteresovano za okolinu, nespretno, ima probleme sa usvajanjem školskih vještina, čitanja, pisanja", poručila je Mijailović.
Bonus video:
