„Lazarove žene“ roman ruske spisateljice Marine Stepnove jedan je od najprevođenijih ruskih romana u posljednjih nekoliko godina. Ovjenčan je nagradom Velika knjiga, a 2012. godine bio je u najužem izboru za prestižne nagrade: Ruski Buker, Nacionalni bestseler i Jasna poljana. „Lazarove žene“ objavila je zrenjaninska Agora u prevodu Meline Panaotović, a to je ujedno i 11. inostrani prevod ove knjige.
Roman je napisan sa bezbroj aluzija na velikane ruske literature poput Čehova, Tolstoja, Nabokova, Pasternaka... Tajni smisao hologramske prirode teksta zakodiran je u suptilnom planu romana koji odiše metaforama, skrivenim podtekstom, šifrovanim porukama, dijalogom sadašnjosti sa prošlošću, spregom detalja prvog poglavlja sa posljednjim stranicama teksta. „Lazarove žene“ slijede tradiciju ruske klasične literature o porodičnim sagama, ali u kontekstu Sovjetskog saveza prije i poslije njegovog raspada. Roman Marine Stepnove govori o porodici, domu, ljubavi, sreći, gubicima, ljudskoj genijalnosti i mržnji.
Marina Ljvovna Stepnova jedan je od najznačajnijih novih glasova savremene ruske proze. Rođena 1971. u Jefremovu, gradu u Tulskoj oblasti. Godine 1981. sa porodicom seli u Kišinjev, gdje tri godine pohađa Filološki fakultet Kišinjevskog univerziteta, a zatim prelazi u Moskvu na Književni institut M. Gorki. Glavna je urednica u specijalizovanom časopisu Telohranitelj, a od 1997. je glavna urednica časopisa XXL. Njen prvi roman „Hirurg“ (2005), ulazi u izbor za nagradu Nacionalni bestseler. Godine 2011. objavljuje roman „Lazarove žene“, za koji dobija nagradu Velika knjiga i koji ulazi u najuži krug nagrada Ruski buker, Nacionalni bestseler i Jasna poljana za 2012. Treći roman - „Bezbožna uličica“ objavljen je sredinom 2014. Marina Stepnova živi i radi u Moskvi odakle je govorila za ART.
Šta Vas je podstaklo na pisanje knjige „Lazarove žene“?
- Htjela sam da napišem knjigu o tome kako je složena i bolna stvar - dar. Jer talenat ne mora uvijek da čini ljude srećnima, a ja mislim da genijalnost uglavnom kvari sudbinu. Što ako osoba ne želi da bude talentovana? Što ako on želi samo jedno - da je kao i svi drugi? Sa ovim pitanjem po meni počinju “Lazarove žene“. Ali na kraju, imamo roman o tome kako puno znači da svako od nas ima kuću, porodicu i ljubav. Čak i geniji ne mogu živjeti bez ljubavi. Šta zapravo to govori o nama?
Koliko je vaš lik Lazar Lindt, junak našeg doba?
- Lazarus Lindt - genije. Genije je, mislim, uvijek van vremena, bez obzira na okolnosti. Dakle, Lazar Lindt nije heroj svog vremena, i isključeno je bilo koje drugo doba. Ljubimac sudbine, sebičan, duboko nesretna i istovremeno hrabra i vesela osoba. Rusiji su uvijek nedostajale hrabre i vesele osobe. Posebno u Lindtovim vremenima.
Ovim romanom dali ste veoma široku sliku ruskog društva 20 vijeka. Koliko je ovaj roman priča i o sovjetskoj Rusiji?
- Ovo je roman o Rusiji uopšte. Ja sada hoću da kažem subverzivnu stvar: kad se odmaknete od 20. stoljeća, sve više mi se čini da sovjetski period u istoriji Rusije - to nije eksplozija, nije hakovanje, nije nešto sasvim novo, to je prirodni nastavak naše istorije. Kada je revolucionarni otpad očišćen, postalo je jasno da su detalji mozaika, naravno, pomiješani, ali je cjelokupna slika ostala ista. Rusija je generalno veća od bilo kojih promjena. Dobre stvari i najgore mi ne mijenjamo vjekovima.
„Lazarove žene“ je knjiga o ljubavi. Koliko vam je kao piscu ta tema važna i inspirativna?
- Ljubav - to je najbolja stvar koja se može desiti čovjeku. U ovom trenutku je u modi edukovati pojedince. Smatra se da muškarac treba da voli, prije svega, sebe. Porodica je ostatak iz prošlosti. Odanost je najbolji način da se uništi karijera. Ljudi vjeruju u ove gluposti i pošto postignu uspjeh pate od usamljenosti. Usamljenost je neprirodna. Rađamo se da volimo. To je osnovna potreba - kao što se diše, jede ili spava. Dakle, čak i ako je tvoja ljubav nesrećna, neuzvraćena - volite. To je jedini način da se ostane čovjek.
U knjizi spominjete dosta pozmatih ruskih naučnika: Saharova, Žukovskog. Pa, je li onda Lindt Lazar prototip ruskog naučnika?
- Lazarus Lindt je fikcija. On nema ni prototip. U jednom trenutku, moj muž (on je moj prvi čitač i prvi kritičar) napomenuo je da je Lindt počeo da liči na Landaua (misli se na Lava Davidoviča Landaua, sovjetskog fizičara i nobelovca, prim. V.Og). I tako sam Landaua, kao epizodni lik, morala uvesti u tekst. Na moje iznenađenje, kad je knjiga izašla, neki veoma stariji naučnici iz sovjetske ere su mi rekli da su oni bili upoznati sa prototipom Lazarusa Lindta. Bila sam srećna, naravno - to znači da se ispostavilo da je junak živ.
Kritika je primijetila bliskost i veliki broj aluzija na ruske pisce: Čehova, Tolstoja, Pasternaka, Nabokova. Kakav su trag ostavili ovi klasici na vaše pisanje?
- Ja volim čitanje. Puno. Omiljena knjige su veliki dio mog života. Ponekad mislim da je čitanje još zanimljivije od življenja. Stoga, književnost - i ruska, i svjetska - to je dodatna stvarnost, koju ja veoma cijenim. Ja bih da citiram moje omiljene knjige, da upućujem na njih, da razmišljam o likovima. Naravno, sve to spada u moje tekstove, kako drugačije? Ponekad mislim da je književnost - jedini radni model besmrtnosti. Nataša Rostova na prvom balu je besmrtna. To je čudo zauvijek.
Kojim ste se temama bavili u Vašem romanu „Hirurg“?
- „Hirurg“ je prilično sumorna knjiga o potrazi za Bogom i odmazdi. Postoje dva junaka - Hasan ibn Sabah, osnivač sekte asasina (u 11. vijeku) i savremeni plastični hirurg koji živi u Moskvi. Njihove sudbine su veoma teško isprepletene, ali oba su junaka opsjednuti svojom darovitošću i oba sanjaju da mijenjanju svijet. U tom smislu, ovaj roman je suprotan od „Lazarovih žena“. „Hirurg“ je knjiga o tome kako je užasan svijet bez ljubavi. Nedavno mi je izašao treći roman „Časovi italijanskog“ - knjigu o tome koliko vrijedi sloboda i da li smo spremni da platimo za to koliko god je potrebno. A to je knjiga o velikoj ljubavi, naravno. Volim da pišem o ljubavi.
Koliko se ruska književnost promijenila u doba post-komunizma? Kako vi vidite savremenu rusku književnost?
- Mislim da dobrih pisaca i dobrih knjiga nikada nije puno. U bilo kojem trenutku. I ja - kao čitalac - uvijek patim zbog toga. U tom smislu, post-sovjetske književnost se ni u čemu ne razlikuje od sovjetske, srpske ili američke. Talentovanih knjiga je drastično manje od osrednjih. Naravno, u post-sovjetskoj eri je nestalo cenzure - i to je veliki korak unaprijed. Ali, ubrzo je postalo jasno da nema smisla sve što je napisano da bude objavljeno.
U Rusiji danas postoje mnogi odlični pisci - Mihail Šiškin, Zahar Prilepin, Evgenij Vodolazkin. Andrej Rubanov, Jana Vagner napisali su odlične knjige. Ali bojim se da je tako da bi trebalo shvatiti da onaj ko među nama zaista vrijedi, moraće da čeka 50-70 godina - a tek onda će doći stvari na svoje mjesto i postaće jasno ko je pravi pisac, a koji su - samo u modi. Da bi se ušlo (ili ne) u istoriju književnosti, mora da se umre. To je cijena.
Šta volite da čitate? Koji su vam omiljeni pisci?
- Lav Tolstoj, Nabokov, Bunjin, Bel, Fokner, Fauls... Bojim se da nemamo dovoljno prostora kako bih nabrojala sve. Trudim se da pratim i modernu književnost, naravno. Ali, rekla sam, svaka knjiga mora da prođe test vremena.
Kako vidite Rusiju danas? Koliko su jaki recidivi prošlosti? Postoji li žalost za epohom komunizma?
- Vjerovatno je istorija bilo koje zemlje - pokret klatna. Od opijenosti slobodom do potpune zabrane svih sloboda. Od mira - do agresije. Od sna o univerzalnoj jednakosti i bratstvu - do sna o „Maybach-u“ (misli se na njemačkog proizvođača luksuznih automobila, prim. V.Og.) i sopstvenom ostrvu. Samo u Rusiji klatno se kreće posebno oštro - barem mi se tako čini. Samo za mog života - a ja imam četrdesetak godina - pravila života promijenila su se nekoliko puta i uvijek veoma, veoma mnogo. Danas, Rusija (i Evropa u cjelini), čini mi se, opet prolaze kroz tamni period. Put mržnje i netrpeljivosti - uvijek je loš put. Što se tiče univerzalne nostalgije za epohom komunizma - to je tako prirodno. I ne moramo se ovdje osvrtati i na politiku. Sada je u Rusiji na vlasti baš generacija mojih godina (plus ili minus 10 godina). Za sve nas SSSR predstavlja - zlatno djetinjstvo. Kako je moguće da nam ono ne nedostaje?
Vi ste prevodilac sa rumunskog jezika. Šta nam možete reći o rumunskim piscima i djelima koje ste preveli?
- Ja sam, nažalost, prevela sa rumunskog jezika vrlo malo - dramu „Bezimena zvijezda“ Mihaila Sebastijana i nekoliko priča Tudora Argezija. To je tužno, ali kada sam diplomirala na univerzitetu, prevodioci sa rumunskog jezika u Rusiji jednostavno nijesu bili potrebni. Morala sam da postanem urednik. Ali rumunsku književnost sam voljela i volim, posebno „Bezimenu zvijezdu“. To je lijepa, tužna, svjetla drama o ljubavi, vrlo popularna u Rusiji. U Rusiji, svi jako vjeruju u ljubav - a to je, mislim, naš spas.
Dubinska slika Rusije XX vijeka
Roman „Lazarove žene“ je dubinska slika Rusije 20. vijeka ispričana kroz povijest o ljubavi, odnosno o mogućnosti ostvarenja ljubavi.
Lazar Lindt, junak ove povijesti, je genijalni naučnik, ateista, ruski pandan Manovog Feliksa Krula. Njegov životni put presijecaju sudbine tri neobične žene - supruga njegovog starijeg prijatelja Marusja, koju je Lazar zavolio iskreno i mučno; njegove žene Galine, proračunate, hladne i duboko intimno nesretne; i, unuke Lidočke, koju Lazar u svom životu nikada nije vidio, što nas dovodi do suptilnog plana ovog romana, koji izlazi na polje života poslije smrti.
Lazar kroz život prolazi lako, uz pomoć vlastite, ničim zaslužene genijalnosti, a dvije ljubavi koje određuju taj život su prema 31 godinu strarijoj Marusiji i 41 godinu mlađoj Galini. Unutar tih ljubavi, sasvim različitih, krije se njegovo posto janje.
Bonus video:
