Kiša ne treba prisvajati- svaki mogući pokušaj - dovešće u smiješan položaj one koji pokušaju. Zapisao je: Nabokov je jedini pisac koji zaslužuje epitet svjetski. Taj epitet, zaslužuje onaj koji je izrekao ovaj sud, jednako koliko i onaj o kome je sud izrečen. Suzan Zontag ga uvršćuje među tri najbolja pisca na svijetu.
Nadin Gordimer kaže da je on „genije konkretnog vremena, iskustva i mjesta.“ „Ima boljih pripovjedača od Danila, ali nema boljih stilista“, kaže Brodski. A dubrovački pjesnik Milišić, Danilov prijatelj, doživljava ga „nezamislivim ili, istinu govoreći, jedva zamislivim“.
Danilo je želio da se nastani u Dubrovniku, da funkcioniše na realciji Pariz - Dubrovnik. Prostorno, i više od te odrednice, u tom slučaju - bila bi mu bliska Crna Gora. U Dubrovniku ga je čekala zanimljiva - moguća tema njegove buduće knjige - sudbina srednjovjekovnog pisca, njegova sudbina, u neku ruku. Diego Pireš (1517-1599), portugalski Jevrejin pobjegao od inkvizicije, prešao u hrišćanstvo. U Salamanci studirao medicinu, preselio se u Antvrpen, pa Italiju. Godine 1555. progon konvertita na hrišćanstvo u Ankoni vodi ga na drugu obalu Jadranskog mora, u Raguzu, današnji Dubrovnik, gdje je progon Jevreja prekinut.
Ponovo se vraća judaizmu, uzima ime Isajia Kohen ili Koen. Živi u Dubrovniku, kao učitelj i pisac, na latinskom piše djela, u slavu izgubljenog zavičaja i novostečenog dubrovačkog doma. Posljednje godine provodi u getu. Sahranjen je na jevrejskom groblju. Pireš je bio poznat kao Didacus Pyrrhus Lusitanus i Jakobus Flavius Eborensis, ili Didak Pir. Bio je to „projekat iz snova“, kaže Paskal, u kome su se kombinovali motivi egzila, jezika Dubrovnika, progona, judaizma i poezije. Kao stvoren za Danila.
Samo se on mogao izboriti sa tako kompleksnom temom i ličnošću. Nažalost nije, napisao je svega nekoliko pripremnih stranica na srpskohravtskom i mađarskom jeziku, prevod Pirove pjesme „Jednoj buvi“ i mali inventar slika iz Pirovih stihova. I to je bilo sve. Nijedan pisac nije napisao knjigu koju je sanjao. Najveća djela ostaju u snovima. Tako je bilo sa zamišljenim Kišovim djelom. San i nekoliko skica...
Možda se i pojavi neko, ko će Kiša i Pira pretočiti u romanesknu tvorevinu, u kojoj će obojica - biti junaci iste knjige. Bila bi to božja pravda! Bez želje da ga bilo na koji način prisvajam kao mogućeg crnogorskog pisca, usuđujem se reći - Crna Gora je prisutna u njegovom djelu. Razmišljao je da napiše roman o Cetinju - iz vremena amabasada, bilo ih je mislim u nekom vremenu četrnaest na broju. Odustao je, s obrazloženjem da bi takva knjiga mogla podsjećati na Andrićevu Travničku hroniku i Travnik iz doba konzula.
Teško je napisati knjigu s crnogorskim nasljeđem, kao podtekstom. Grčko nasljeđe, sa kojim se napajao veliki pjesnik Seferis (koji kaže: kroz mene diše tradicija stara dvije i po hiljade godina i jezik koji traje koliko i ta tradicija i duže) - više odgovara Kišovom senzibiltetu. Darelova Aleksandrija, njemu treba takav grad.
Tompson dobro primjećuje, kada kaže: „Vjerovatno su čvrsti klišei oko Njegoša zadržavali Kiša da se anagažuje sa njegovim djelom“, potkrepljujući ovu misao tezom: Moguće je da je, kao i savremeni crnogorski pjesnik Jevrem Brković mislio da su djela Njegoša i Marka Miljanova „ne toliko knjige za čitanje, koliko neka vrsta monotonih domaćih Biblija za učenje napamet“.
Stanko Cerović ga je nagovarao da pročita Primjere čojstva i junaštva Marka Miljanova, jednostavni kodeks, nastao u vremenu kada je čojstvo dostiglo najviši stepen spajanja sa junaštvom (a takvo čudo, desilo na kamenitom parčetu crnogorske zemlje, dvije i po hiljade nakon grčkog čuda!). Pročitao je Primjere, sjeća se Cerović, bio zadivljen koncioznošću rečenice i jasnoćom onoga što samouki autor (kao nepismeni grčki general Makrijanos, čijim se Memoarima Seferis divio bez ostatka!) u knjizi opisuje. Danilo je konciznosti i jasnoći teži čitavog života. U romanu, eseju, zapisu, svaka rečenica zvuči kao molitva. Posvećenik riječi, čarobnjak koji čara...
Jedne večeri, ranih osamdesetih u Parizu, otimajući ga od nacionalističkih intelektualaca - pasionirani zagovornik Njegoševog genija, a nakon što je shvatio da Kiš ne zna za Njegošev Testament, Cerović ga čitao na glas. Kiš je bio zanesen uzvišenim, polupaganskim oproštajem sa svijetom, koji je Njegoš napisao u jednom dahu. Bio je zaprepašten što ranije nije znao za taj tekst - kaže Stanko: „Bijesnio je protiv jugoslovenskog sistema obrazovanja, protiv naših glupih kritičara i pisaca koji se nisu pobrinuli da se takav tekst izučava širom zemlje“.
Htio je da ga odmah prevede na francuski, u stihovima, kako bi mu sačuvao ritam. Ali je odmah i odustao, rekavši Stanku da je Njegošev herojski etos nemoguće prevesti. A što se tiče Testamenta, u Crnoj Gori se po tom pitanju ništa ne mijenja, stanje je isto, ne izučava se, nema ga ni u jednom udžbeniku. Samo rijetki za njega znaju. Danilo je pisao testamentarno, zato mu se dopao Njegošev Testament. U testamentima nema suvišnog. On je to znao, pa je u tom duhu i radio. Ukupno njegovo djelo odiše kao lozinka - vječite borbe, protiv zla. Kao i Njegoševo.
Među Crnogorcima Kiš je imao brojne prijatelje. Na jednoj fortografiji koja je objavljena u ovoj knjizi, čuveni je crnogorski kvartet: Pavle Đonović, Boško Mijanović, Milan Beli Popović i Danilo. Blizak sa Danilom, bio je Marko Špadijer koji, kada je došao u Beograd da studira svjetsku književnost, kaže: „Danilo je već bio legenda“, a u tekstu napisanom nakon Danilove smrti, izriče fantastičnu konstataciju „sa Kišom je otišla još jedna vavilonska biblioteka,“ - čime definiše na najbolji način - djelo svoga prijatelja.
Oduševljenje Tompsonovom knjigom, prenio sam brojnim prijateljima: Jevremu Brkoviću u Podgorici, Bošku Mijanoviću na Cetinju, koji je s Danilom bio blizak prijatelj, cimer, i kum. Boško mi je odmah poslao tekst Povratak vremena (Sjećanje na Danila Kiša), neprocjenjivo svjedočanstvo. Nagovaram ga da nastavi s prisjećanjima, da napiše knjigu Sjećanje na Danila. Možda bi baš tako mogla da se zove.
Javio sam Matvejeviću, u Zagrebu, prisutnom u Tompsonovoj knjizi sa citatima i fotografijama, njegovom odbranom Kiša. Kada su na njega krenuli napadi, povodom Grobnice za Borisa Davidoviča, Matvejević ga je branio, znao da ga brani. Rekao da će zamoliti nekog od beogradskih prijatelja, da mu knjigu pošalje. U telefonskom razgovoru od prije nekoliko dana, Bato Tomašević, autor čudesne crnogorske epopeje Orlov krš, rekao mi je da je Tompson bio kod njega u Londonu, i poklonio mu lijepo opremljeno englesko izdanje svoje knjige.
Kontaktirao sam Milišićevu suprugu, poznatu beogradsku slikarku Jelenu Trpković. Ona i Milan su se, ranih osamdesetih, družili u Dubrovniku sa Danilom i Paskal. Milana će '91. ubiti granata, prilikom agresije na taj grad, Jelena se vratila u Beograd, gdje se bavi profesurom i slikanjem. Tompson je dugo i predano radio, zato je knjiga takava“, rekla je. I Mirjana Miočinović je slično mišljenje podijelila, u pismu, dok sam pisao ovaj tekst.
Eto, koliko ljudi može da pokrene jedna knjiga, koja se završava fotografijom Kišove pisaće mašine, nakon koje slijedi bogat pregled literature, koju je Tompson koristio. U knjizi su dragocjene fotografije, faksimili dokumenata. Gledajući Kišovu pisaću mašinu, i tipke na njoj, čuo sam njene otkucaje, i otkucaje Danilova srca, iz srca svemira, izvan zemaljskog kruga, i vremena, čijim mjerama ne podliježu. Tompson je znao da ih pronađe i uspostavi kontakt sa njima. Oni u knjizi savršeno pulsiraju.
Šta reći, na kraju? Beskrajno hvala Marku Tompsonu za ovu knjigu, Izdavačkoj kući Clio, koja ju je objavila, a Muharemu Bazdulju, što ju je izvanrednim prevodom, učinio dostupnom našem čitaocu. Bazdulj uvijek obraduje dobrim novinskim tekstom, koliko sopstvenom literatuurom. Ovoga puta, ta radost, ili milost uobličenja - kako je Danilo znao reći, neizmjerna je.
Ta milost, a sa njom i ljubav, pozvali su Tompsona da je napiše. On je poziv obavio - kao pozvanje. Besperkorno, savršeno! Kako bi drugačije? Sve je bilo obevazujuće. Onaj ko se poduhvati pozvanja, nemoguće je da pogriješi. Tompson je učinio sve za one koji duguju Kišu i njegovom djelu. Taj dug je neko morao odužiti. Konačno, to je uradio on - Mark Tompson! Danilo bi, vjerujem, potpisao ovu knjigu.
Bonus video:
