Najnovija knjiga Mišela Uelbeka, “Pokornost”, izazvala je burne polemike u medijima. "Enfant terrible" francuske književnosti još jednom je digao prašinu futurističkim romanom o islamizovanoj Francuskoj, koji je objavljen upravo na dan masakra u sjedištu nedeljnika "Šarli Ebdo".
U njoj se Uelbek ponovo dotiče delikatnih tema i predviđa da će 2022. godine u Francuskoj predsjednik biti musliman, da će zavesti bigamiju i ostalo što ide uz to. Kao i obično, polemike su dijametralno suprotne, predubjeđenja i predrasude igraju veliku ulogu u procjenema. Tako se pisac svakodnevno nalazi na naslovnim stranama velikih nacionalnih listova, čak je bio i na naslovnoj strani posljednjeg “Šarli Ebdoa” 7. decembra prije masakra njegovih karikaturista. Poslije te tragedije, Uelbek je obustavio promociju knjige i povukao se.
U razgovoru za “Obs”, Uelbek govori o onom što ga sada zaokuplja.
Vaš roman “Pokornost” daje najalarmantnije vizije krajnje desnice po pitanju islamizacije društva. Da li je to vaša vizija evropske budućnosti ? Da li je taj pravac evolucije moguć po vama?
To je “ politika-fikcija”, prihvatljiva fikcija, ali ja sam malo ubrzao događaje do 2022. godine. To je suviše rano. Nije mi jasno čega se plaši krajnja desnica, svakako ne onoga što je opisano u toj knjizi : konstituisanja velike islamske zapadne i mediteranske sile, usmjerene, po modelu Rimskog carstva, gdje bi Francuska i frankofonija igrale ulogu motora. Ta politika savezništva sa Arapima bi se dopala De Golu.
Na godišnjici Art Presa rekli ste da ste se zaprepastili kad ste nedavno u Briselu vidjeli rasprostranjenu feredžu i pečat radikalnog islamizma. Da li je taj doživljaj bio podsticaj za ovu knjigu ?
Ne, nimalo. To se začelo idejom da je moj junak trebalo da pređe u katoličku vjeru, ali o tome ćemo kasnije. Inače, da, Brisel me je potresao, ali ja imam svoje kontakte u Sen Deniju i u Aržanteju (naselja gdje je muslimanska populacija većinska). A što se tiče kontakata francuskih muslimanskih veza sa stranim zemljama, eseji Žila Kepela su mi pružili nezamjenljivu pomoć. (Kepel tvrdi da je evropski „multikulturalizam“ doživio poraz. On pruža jake argumente u prilog francuskom modelu nametanja zajedničke sekularne kulture.)
Još jednom, kao uostalom uvijek, od “Elementarnih čestica”, ima se utisak da vaša knjiga “Pokornost” otkriva na izoštren način nedostatke društva i da se trudi da ih produbi, da ih pogorša... Postoji nelagoda oko islama u Francuskoj, bar u velikom dijelu naroda, a time se koriste brojni demagozi. Da li shvatate da se neki ljudi plaše da vaša knjiga ne izazove negativne efekte?
Ne. Ja samo hvatam situaciju, i ništa drugo. Ja uspijevam da je shvatim jer nemam predubjeđenja, ja sam neutralan. Nisam ja intelektualac lijevog centra (smijeh). Nemam ništa drugo da dam, izuzev jedne vizije svijeta, ali mi je stalo da je predstavim.
Jedna vizija svijeta može biti aktivna, osobito kada je snažno izražena...
Ne vjerujem. Ono što mijenja svijet jesu čisto ideološki tekstovi, bez junaka, bez komplikacija te vrste, i osobito kratke stvari. Hristos je promijenio svijet i zato što se izražavao ekonomično. I Ruso je, s vremena na vrijeme, vrlo udaran. Marks, povremeno, to zna da bude. A roman nikad nije udaran.
Ali vaši to mogu da budu, brojni smo mi koji tako mislimo. Uelbekova vizija svijeta se uvukla u savremenu osjetljivost. Ponekad i u najgorem smislu...
Sam romaneskni rod uvodi dvosmislenost. U ovoj knjizi glavni junak - i pisac uz njega - zaranja u spiralu generalizovanog relativizma. Svijet se svakako ne mijenja na taj način. Svijet se mijenja sa jednostavnim ubjeđenjima, jednostavnim, brutalnim, jasno formulisanim.
Da li imate povjerenja u inteligenciju ljudi?
U svakom slučaju, više vjerujem u inteligenciju mase nego u inteligenciju elite. Ja sam miran : možda će ovaj roman izazvati polemike kod onih koji zarađuju za život polemišući, ali čitaoci će je shvatiti kao knjigu pretpostavke, bez stvarne veze sa životom.
Ipak će prepoznati ideje koje se sve više pojavljuju. Reno Kami, od koga ste napravili pisca koji piše govore Marin le Pen, smatra da je “Velika zamjena” (zamjena francuskog naroda nekim drugim) najopasniji šok koji je doživjela naša domovina od početka svoje istorije, jer, ako se ta zamjena desi do kraja, istorija koja će se nastaviti neće više biti ni njena ni naša istorija…Šta mislite o tome ?
Mislim da nije problem u tome. Skoro da nema riječi o imigraciji u mojoj knjizi. Imigracija se ubrzava, ali islamizacija se vrši iznutra.
Šta to znači?
Marin le Pen može da zaustavi imigraciju, ali ne može da zaustavi islamizaciju. To je duhovni proces, promjena paradigme, povratak religioznom. Dakle, ne vjerujem u tezu “ Velike zamjene”. Nije u pitanju rasni sastav naroda, nego sistem vrijednosti i vjerovanja.
U “Pokornosti” novi šef Sorbone koji je prešao u islam, kaže da je u svom životu sreo vrlo malo pravih ateista. Mislite li stvarno da je situacija takva, da će se religija danas ponovo vratiti, da je moguć povratak religoznog ?
Da, vidim da vi tu hipotezu ne uzimate za ozbiljno, dok ja u nju apsolutno vjerujem. Uostalom, Ogist Kont ju je predskazao prije mene. Ali on je vjerovao u neku novu religiju čiji je bio autor. Smiješni neuspjeh ' pozitivne religije' učinio je da se zaboravi prva poruka Konta : nemogućnost nekog društva da postoji bez bilo kakve religije. Teško mogu danas da poričem snažan povratak religioznog. Jedan idejni pokret koji se rodio sa protestantizmom, doživio je svoj vrhunac u doba prosvećenosti, proizveo je Revoluciju, i sada umire. To je samo trenutak u ljudskoj istoriji. Danas je ateizam mrtav, sekularnost je mrtva, Republika je mrtva.
Kada ste se odlučili da islam stavite na scenu ?
To mi se činilo nemogućim kada sam vidio prizor Crne Bogorodice. Ne bih znao da vam kažem zašto : osjetio sam se nemoćnim da govorim o preobraćanju u katolicizam, a istovremeno žestoko osjećajući ćorsokak ateizma.
Da li je tačno da se u “Pokornosti” nazire filigransko prisustvo Ničea ?
Niče je od davnina jedan od mojih suštinskih sagovornika. Obožavam ga, ali u isto vrijeme, grozim ga se. Suviše sam ga čitao da bi me još zabavljao. Mnogo mi se sviđa dio knjge gdje govorim o njegovom ' njuhu stare ženturače' kada on u hrišćanstvu vidi religiju žene.
Mogao bih hladno da kažem da svijet nije više dostojan poezije. A ako smo malo više optimisti, reći ćemo da vrijeme romana još nije prošlo, da je roman još umjestan jer se život uvijek sastoji od manje-više uspjelih individualnih sudbina. Da su demokratska i liberalna vremena povoljna za roman. Svjestan sam, sa pomiješanim osjećanjem, da me život ne interesuje dovoljno, da bih se odrekao pisanja. To mi nije dovoljno. Psihološki ništa više ne pomaže nego da kažemo sebi za zadnji roman - sada ili nikada.
Žene nikada nisu slavljene u vašem djelu… Kada nisu stare babe koje umiru od raka materice u “ Česticama”, onda su prostituke u “ Platformi”, ili su se našle u poligamijskom režimu u “Pokornosti”. Kako to objašnjavate ?
Nisam uopšte ubijeđen da se žene mogu staviti pod jednu jedinstvenu zastavu. Najzad, moguće je da se neke od njih zadovolje tim režimom. Scena u brzom vozu Poatije-Pariz u toj knjizi je dvosmislena : da li želimo da budemo na mjestu biznismena u stresu ili na mjestu neodgovornih, potčinjenih mladih supruga ? Čemu služi težnja za autonomnošću ? Nije to feministički govor koji ja držim, nego je to realan govor.
Vi ste ipak čudan konzervativac… U svakom slučaju, u vašem djelu tražite utopistička rješenja, pa makar bila i reakcionarne inspiracije.
Naravno, ja sam konzervativac. Ako nešto dobro ide, ja to želim da zadržim. To nije politički stav, to je mnogo više uopšteno. Jedan konzervativac je tip koji pokušava da smanji napor. Ako nešto ide, ne treba ga dirati. Ako je neki brak i upola kako treba, ne treba ga dirati, i to je već pravo čudo. Konzervatizam je derivat ljenjosti i pesimizma. Ali, kad nešto stvarno ne ide, konzervativac se pretvara u revolucionara, spreman je da sve pretumba i da ide mnogo dalje od progresivca. Svjestan sam da danas dosađujem svima sa direktnom demokratijom, ali ja stvarno u nju vjerujem :sistemi partija, reprezentativna demokratija je pri izdisaju, osjećamo potrebu da promijenimo režim. Griješi se kad se misli da je to daleka utopija.
Postoji od početka nesporazum oko prihvatanja vašeg djela. Njega je dugo slavila ljevica, dok je ono uvijek nosilo u sebi pravi prezir prema progresizmu, čak očevidnu želju smrti cijele ljevice. Kako to objašnjavate?
Vjerovatno je moj talenat učinio nemogućim da se od mene napravi mogući neprijatelj. Činjenica je takođe da ja ne odgovaram klasičnom neprijatelju u odnosu na ljevicu. Ne napadam politički korektno, ja ga tretiram kao čudan, glup fenomen koji gledam izdaleka kao da me se stvarno ne tiče. To mi dozvoljava da tretiram stvari sa humorom uzimajući ih ozbiljno. Ja postavljam pitanja na koja ljevica ne može da odgovori. Ni desnica, uostalom. Veoma me interesuje da saznam da li je univerzum organizovan li ne. Ja religiju ozbiljno shvatam. I materijalizam shvatam ozbiljno. Sve shvatam ozbiljno. Zahvaljujući mješavini ozbiljnog i humora uspio sam sve da preživim, da preživim sve napade.
Kroz pitanje mjesta žene, radi se ne samo o budućnosti ljevice, nego se radi o opstanku zapadne kulture u cjelini. Monogamne brakove iz ljubavi izmislilo je hrišćanstvo, po Deniju de Ružmonu, između ostalih...
Srećom, i taj pomalo teški aspekt hrišćanstva, brzo je bio kontrolisan od katolika. Poslije se došlo do solidnog patrijarhalnog režima. Ja uopšte ne volim Isusa. Vrlo mi je antipatičan, dok Budu zaista obožavam.
Da li je njegova nepomirljivost to što ne volite ?
On nepotrebno preobraća društvo u kome živi. U izvjesnom smislu, on je pomalo revolucionar. Ja ne volim te ljude.
Književnost zaslužuje veće povjerenje od politike
Za Emanuela Karera, pisca “Carstva”, “ Uelbekova knjiga je uzvišena”.
“Uelbekova predviđanja treba svrstati među najbolja. 'Pokornost' posjeduje izuzetnu romanesknu kompaktnost i daje mu talenat preteče događaja kao da je imao pristup knjigama istorije budućnosti ”.
Beranar Pivo kvalifikuje “Pokornost” kao “ političku fabulu, veoma zabavnu, gdje je sve istovremeno ogromno i suptilno, pretjerano i prepredeno, nevjerovatno i logično”. On zaključuje :”Književnost zaslužuje naše povjerenje više od politike”. Mark Vajcman u ”Mondu” kaže da je Uelbekov posljednji roman “najreakcionarniji i književno lošiji”. A Fehti Benslama ga naziva “ sumornim džihadistom ”.
Od Lanselen u “Obsu” pod naslovom “Genijalan ili perverzan”, kaže :”Sposoban kao niko da identifikuje bolesti Zapada, vjerovatno zato što ih sam doživljava na svojoj koži… Uelbek predlaže rješenja usmjerena ka najgorem”.
Prevela Branka BOGAVAC
Bonus video:
