Svako veliko djelo plaćeno je životom

Knjige su kao i ljudi, imaju svoje vreme. Svoju sudbinu. D. Kiš: Sudbina knjige

Postoje knjige, koje zavolite kao živo biće, kojima se divite kao božanstvu. Postoje knjige koje se bave životima i sudbinama umjetnika, ali postoje i sudbinske knjige, koje biraju čitaoce, osjećajući ih na velikim razdaljinama. Njihova energija se širi u talasima, koji nijesu dodirljivi ni vidljivi, ali se osjećaju. Izvod iz knjige rođenih - Priča o Danilu Kišu Marka Tompsona, takva je knjiga, besumnje! Na gotovo šest stotina strana, autor se bavi djelom i životom Danila Kiša, vremenom u kome se ovaj veliki pisac ostvario, knjigama koje su ga odredile, prijateljima, i onima koji nijesu znali da obuzdaju zavist.

Na neobičan način sam predosjetio ovu knjigu. Pročitao sam da je objavljena u izdanju beogradskog Clia. S knjigom sam stupio u vezu, a da je nijesam vidio.

Postoje knjige koje imaju ličnu magiju, koje same nalaze čitaoce. Knjiga, koja je sama krčila put, tražeći i nalazeći čitaoce, bio je roman Pedro Paramo, meksičkog pisca Huana Rulfa. Slučaj Rulfa i njegova knjige, posebna je priča. Osjećam potrebu da makar na trenutak, u ovom tekstu, dovedem u vezu dvije knjige, njihovo snažano zračenje. „Da nije bilo Pedra Parama, ne bi bilo ni mene, ni hisapno-američke literature“, govorio je Markes.

S vremenom, koje je neumitno oticalo, sve više sam osjećao želju da pročitam Tompsonovu knjigu. Kada je moja radoznalost dostigla nivo, koji ne trpi odlaganje, poslao sam poruku starom i dragom prijatelju Zoranu Hamoviću, koji četvrt vijeka uspješno vodi izdavačku kuću Clio. U vremenima, kad je sve obezvrijeđeno i stavljeno pod znak pitanja, ova kuća čuva svoj profil i drži nivo, u svemu.

Napisao sam kratko: radovao bih se Tompsonovoj knjizi. U svemu gospodin, nikad sa suvišnim riječima, nije odgovorio, knjiga je brzo stigla na moju hercegnovsku adresu. Odmah sam počeo sa čitanjem. Knjigu sam bukvalno jeo, potvrda da je dobra knjiga - kao dobra hrana. U Jovanovoj Apokalipsi, anđeo jede svitak sa ispisanim slovima. Uvijek sam bio začuđen pri pomisli na to. Konačno mi je postalo jasno značenje te uvijek za mene zbunjujuće sintagme.

Mark Tomspon je napisao genijalnu knjigu. Kakvu bi mogao da napiše samo njen junak.

Rijetki su oni koji imaju sudbinu. Danilo je bio obdaren tim darom, možda prokletstvom. Ovo je knjiga o njegovoj sudbini, prokletstvu i daru.

Kao i svi reformatori, ponio je krst. Krst nositi, nama je suđeno - rekao bi Njegoš.

Nije se bilo lako boriti s ljubavima i demonima, stvaralačkim, i onim drugim, odjednom povampirenim, u predvečerje nadolazeće jugoslovenske apokalipse. Danilo je tu apokalipsu predosjetio nepogrešivim čulom. Svojim jedinim oružjem, riječju - borio se sa zlom do kraja života, što je svrha literature.

I sada, kada sam završio čitanje - u noći 10. januara, javi se Ognjeni anđeo Valerija Brjusova i reče: Danilova duša je na nebu, a on je među patrijarsima, s desne strane Danila, biblijskog proroka nade i božje pravde, ne gubeći uvjerenje da je moguće pobijediti zlo. Njegovo kompletno djelo, borba je protiv zla, uostalom!

Tompson je velemajstoriski iskoristio Kišov tekst Izvod iz knjige rođenih (kratka biografija), kucan na mašini, na dvije i po stranice, kojim uvodi čitaoca u knjigu.

Pasuse iz tog Izvoda, uzima kao moto za poglavlja, stavljajući ih kao znakove pored puta, kojim će putovati kroz Kišovo djelo, život i vrijeme, koje ga je označilo u zemaljskim granicama. Nigdje se život pisaca i njegovo djelo nijesu poistovjetili kao u slučaju Kiša.

Školski primjer poistovjećivanja pisanja i života. Branko bi rekao: Isto je pevati i umirati!

Tompson je sišao u - Kišove lavirinte, što se račvaju poput onih borhesovskih staza, bez kraja i početka.

Poput pasioniranog arheologa, koji zna posao - Tompson je prvo locirao sonde, a onda je duboko zakopao - u Kišovo djelo i njegovu metafiziku, i zemaljske ličnosti i događaje koji su to vrijeme obilježili, skenirajući sve ožiljke, utisnute na Kišovo lice, dešifrujući njegovu sudbinu.

Tompson se spušta u ponore, do kojih je Kiš silazio, sakupljajući metafizičke odjeke, što pulsiraju ovom knjigom. Posebna vrijednost, pored ostalih.

Tompson se bavio stvarnim događajima, ali i njihovim sjenkama koje ostaju i nakon što događaji i njihovi protagonist minu. Konkretnim piscem, ali i njegovim dvojnikom, koji i danas živi, umnožavajući svoje likove i sudbinu.

Tompson je locirao dvojnika, putovao sa njime paralelnim, a nekad istim putem, kojim je išao njegov original. Slijedeći ta udvajanja, shvatio je dramu genija. Koja nije podobna na zemlji - rekao bi Njegoš. Ukrštajući događaje i sudbine - Tompson stvara originalno djelo. Knjigu različitih formi; svjedočanstvo, antropološki esej, poetska meditacija, estetski traktat, roman ili nacrt romana... Neku vrstu enciklopedije, čije odrednice nijesu poređane ni po kakvom unaprijed utvrđenom sistemu, i azbučnom, redu. I, upravo to, u ovoj knjizi stvara savršeni poredak.

Samo rijetko nadaren, mogao je jednu polifonu ličnost, kakava je bio Kiš, da uzdigne na nivo fikcije.

Tompsonova knjiga je nalik hramu, sa autentičnom arhitekturom, koja je izdvaja u prostoru, i vremenu, u kojem se miješaju svevremenske dimenzije. Borhesov Alef. Sfinga! Koristeći umijeće vrhunskog neimara, i ličnu imaginaciju, sagradio je hram - knjigu! U kojoj se Kišovo djelo otvara - kao svemir. Sa svakim čitanjem, nanovo se otkriva. Malo je djela u svjetskoj književnosti - sa tim mogućnostima. Poput sunčanih časovnika - poglavlja Tompsonove knjige mjere sopstvene sjenke, baš kao u Kišovim tekstovima, gdje sve dobija posebne oblike, i beskrajne živote. Kišov tekst ima sjenku, koju treba dešifrovati, kako bismo shvatili smisao napisanog. Tekstovi šifrirani, kao tekst Kabale i svetih heberejskih spisa. Ko je pročitao sjenke njegovih tekstova - shvatio ga je pravi način.

Kiš je pisac odabranih. Imao je nemogući dar, koga sustopice slijedi kazna. Takvu moć, bogovi su uzeli kao izazov, provokaciju, zadiranje u njihove posjede - kazna je bila neizbježna. Svako veliko djelo plaćeno je životom. Ni ovo nije moglo biti izuzetak. Što je Kiš izustio, nakon što je napisao Enciklopediju. Srećan sam - rekao je na jednoj večeri, mislim u Ševdskoj, na brodu. I ujeo se za jezik. Znao je šta znači sreća - ta sreća!

Pero je umakao u samu metafiziku, esenciju života i puninu smrti. Enciklopediju mrtvih, pisao je bog, odavno mrtav, s namjerom - da potvrdi svoje postojanje. Izvod iz božje knjige rođenih. A ko se poigravao s bogovima i mrtvima, dirnuo je u nedodirljivo, i zato osuđen. Danilo se kretao tom opasno graničnom linijom, gdje se suočavaju svjetovi, operišući u zoni bogova i demona. Poput Dantea. Vatra pakla je obojici prljala lice. Prezirali su Raj, znajući da su rajevi vještački. A ko se sa vatrom igrao, u vatri je gorio. Danilo je platio danak. Uložio je život da bi probudio mrtve. Nasmijao se bogovima u lice. Zato su bogovi bili surovi, pogotovo oni koji su uzeli njihove uloge na zemlji. A to je već vrijeme beščašća. Opasno vrijeme!