Mihailo Lalić je pouzdan, neupitan svjedok. Mnogo bolji nego zvanična i nezvanična povijest. U njegovim pričama dozivaju se, rimuju motivi, detalji kostima, lica, tišine, svjetlosti, zvuka (huka i tišine Lima), erosa, pejzaža, vatre, sumnje, kaštiga, vjere, ljubavi, gadluka, kuraži, dostojanstva, gladi, smrti, prijateljstva... Te dokumentirane priče dobijaju snoliku auru. Ritam soneta.
Lalić je majstor portreta. Soneta-portreta, ha ha, ili hm. Priča „Rade Bašić“ počinje u ramu zakovanog prozora, kolašinskog zatvora. S likovnim akcentom Rade Bašić: Dlanom je zagladio srebrni vijenac sijede kose... “izbrijan je i košulja mu je pod grlom bijela kao snijeg.”
Bijeli se ta košulja u cijelom kolašinskom zatvoru. To nije, samo, otmjenost kostima, to je otmjenost duha junaka, Rada Bašića iz prohujalih ratova. Bijela košulja kao čist obraz. Obraz su Crnoj Gori, u vrijeme izdajstva i poganluka, sačuvali i stari ratnici Rade Bašić, Jovan Drobnjak, Mlađo Bošnjak...
Kakav je Lalić portretist vidi se iz jedne slike koja dolazi, ne slučajno, dan prije nego što će Rada Bašića sprovesti u kolašinski zatvor. Iz „telegenc-kauše“, iz ćelije koja čeka Bašića, pustilo je na slobodu, posle, samo dva mjeseca, seljaka iz Rovaca Mata Minića: „...Očajali starac, koščato i muklo strašilo čađavih obrza, mutnih očiju i dubokim jamama pod čelom.“ U svađi oko brazde na međi Mato je iz puške ubio jednog brata, a bombom mu „poravnjao porodicu“.
Kakva urednost u inventaru ubice, krvnika; ljudske pogani. Ili Krivu kletvu na dom ponesi / jer je muka s bogom ratovati: „Starac je pažljivo pokupio svoje stvari, pregledao ih da što ne zaboravi, izvadio iz zida i stavio u džep ekser na kome mu je “ranije visila torba”. Likovnost, osamljenost, dostojanstvo Bašića uznemiravalo je i junake-zatvorenike. Pa ga zadrti, nervozni Marko Pavićević (pri)upita: „Tebe su sigurno zbog džamadana uhapsili...? ... Ili zbog sina komuniste? Valjda ti, star čovjek, nijesi išao u partizane?
- A što nijesam? Možda sam baš išao, išao i nijesam bio među posljednjima, a nijesam se ni pokajao. A što sam star... Pa ni starcima nije zabranjeno da se bore za slobodu i za pravdu... A sin mi je malen, pozdravlja pesnicom, ali za partizane još nije dorastao...“ Godine su mi kao u Rada Bašića, ali rad sam da krenem(o) u borbu. Protiv ove nove novofašističke, nakazno-kapitalističke-tranzicijske pošasti. Ili: Prenesi od groba do srca, prenesi kroz tišinu / pjesmu što ne gine: sloboda, sloboda... Pa da krenemo u borbu, tamo gdje je žestoka partizanska tradicija (Dalmatinci su ginuli na Sutjesci - Šibenčani ginuli za oslobođenje Nikšića, Podgorice, Beograda...) iz Dalmacije:
Tko će odbiti mahniti vjetar što se strmoglavo vrtloži kroz crne rupe neba? Šum mračnih voda plamti u mome zaboravu a u nevidu: otvoreno plavetnilo.
Kakav je Rade Bašić bio hajduk od junaka vidi se po njegovim podvizima sa Mlađom Medovićem Bošnjakom. I njihovom sukobu sa austrijskim narednikom „vakmajstorom“ krvavim policajcem Brenđom. Smakli su tog zločinca krvavijeh ruku do lakata. Došla su druga vremena, vrijeme ratnih skrivalica i jadova. Zaboravljeno je junaštvo Rada Bašića i Mlađena Bošnjaka. Njihovo prijateljstvo je iščiljelo. Evo ih, ponovo da se sretnu, među mladim partizanima:
„Gledali su se odozdo do gore čudeći se kako je mnogo vremena prošlo, kako su ostarjeli za sve sem za pušku, kako je čudno i lijepo što su se eto opet našli.”
Žurim sa ovom parafrazom priče „Rade Bašić“ da bih došao do naslova, jednog od mogućih naslova, eseja o pričama Mihaila Lalića: „Na ta dva studena konaka bez sna i odmora pri mučnom, uz borbu, povlačenju preko snježnih visova - stari drugovi ne samo što se više nijesu sreli, nego nijesu imali vremena ni da se sjete jedan drugog... Tri mjeseca kasnije, u kišljiv i studen dan, na kraju zakašnjela proljeća (meni više ništa ne kasni... sve što dođe ja sam mu naredan) nađe jedno četničko odjeljenje u pećini nad rijekom oslabljela, skoro već ohlađena ranjenika. Vodiči iz Zatarja lako prepoznaše Bašića i pokušaše da mu se narugaju:
- Ti li si to, komadiru partizanski, a kamo ti četa? Sad nek ti pomognu petometkovići, udarniče! De sad reci „smrt fašizmu“, kao zimus! Ranjenik nije mogao da makne tijelom, samo mu na nebrijanom licu zaigraše bore i uskipje čudan grč. Nabuhnuše mu vratne žile, iskolačiše se zakrvavljene oči... kroz stisnute zube, savlađujući bol i nemoć, kupeći svu snagu preostalu u grlu i grudima i muteći njome i onako promukao glas prihvati i zagrmje: - Sad i vazda smrt fašizmu!
Goran Kovačić, August Cesarec, Oskar Davičo, Vitomil Zupan, Radovan Zogović, Mirko Banjević, Slavko Vukosavljević, Mihailo Lalić... životom i poezijom borili su se protiv fašizma i zla domaćega. Podsjećam u оovoj fusnoti na zaboravljeni, odličan film, „Kaja ubit ću te“ Vatroslava Mimice. O zločinu ustaša u Trogiru. To je prvi film o fašizmu na Mediteranu prije filmova, izvrsnih filmova, De Sike, Felinija, Bertolučija... Zafranovića. Na licu Mediterana, na suncu Mediterana, na plaveti, na velikom plavetnilu fašizam se bistrije, preciznije vidi.
Lalićev opus: priče, romani, dnevničke bilješke „Prstom po vodi“... može nositi (nad)naslov: Sad i vazda smrt fašizmu. U vrijeme krivotvorenja povijesti, četničkog podvriskivanja i televizijskog junaštva u Srbiji i Crnoj Gori, rascvata fašizma u Jugoslaviji nasušni je svjedok Mihailo Lalić, kao big činjenica historijski, kao veliki pisac, Krleža našijeh strana.
U atmosferi kolašinske proklete avlije Rade Bašić zabrinut (je) da ga ne mimoiđe čaša časne smrti:
"Najbolje ubijaju, one za njima okivaju, a mi smo ti, Minja, tek na trećem mjestu. Još me strah da me ne puste, morao bih da se ubijem, od sramote... Radu Bašiću pristoji samo jedno: smrt od puške... Sad bi bio red da se i za mene nađe neki metak i da čistu čast.“ Čistu smrt. I evo te scene kinđurenja fašističkog bašibozluka koja izaziva starog partizana, ratnika za sva vremena:
Drvene stepenice opet škripnuše, pred vratima spolja doletje slobodnjak (svi su poznali njegove uplašene pseće skokove) i otključa ih. Iza kratke pauze ta vrata se otvoriše i na njima se pojavi ... nekakvo predugačko i čupavo biće obučeno u novu i bogatu šumadijsku narodnu nošnju... Prvo promjeri visinu tavanice u kaušu, uspravi se i ćutke, kao bauk, poče pogledom da mjeri ljude. Pogledi zatvorenika, u očekivanju nečeg strašnog, padoše na pod pretražujući zaostalu prašinu po njemu. Zatim su se peli uz nesrazmjerno visoke teške čizme sa kamama; uz čohane čakšire sve do pojasa okićenog crvenim talijanskim bombama; uz ukrštene redenike preko kojih je visio dogled, električna lapma, nekakva ogledalca i medelje, broševi i džidže..."
Četnički fašizam i danas šljašti džidžama, krešti, prenemaže se, pocupkuje, grokće, cijuče... I kad je četnički nadinspektor „htio nešto da reče ili da se glasno nasmije to se ne zna, (malo Lalićeva postmodernizma, ha, ha, ha), jer u tom trenutku Rade Bašić snažno udari dlanom o dlan... Vikao je kao zgranut: - Jesi li ti to, Kićune, došao u inspekciju? Hahahaha... Kako drhti zemlja kud moj Kićun prolazi! Došlo njegovo vrijeme, zavladali pelenari i arhilupeži, ahahahaha! Sigurno ti, Kićo Golica, (i prezime, prismočak, deminutivčić...) ohohoho, sigurno si nadvojvoda postao... Samo si ti, Ki-hi-hi-hi-ćo, falio, pe-perjanico! Tebe bi četnici, tvoju sliku, ahahaha, trebali u grb da stave. Oho-ho-ho, ne mogu, ne mogu... ljudi božji, pogledajte ga!..."
Pokaćunila je Srbiji već dvije i po decenije pa se (samo)golica. Gordost i smijeh, neukrotiv smijeh Rada Bašića (i osmjeh Ljuba Čupića pred strijeljanje...) i nestade fašizma, nestade kao balon raspukao, nestade u ništa, nula od nule: „Bio je iščezao kao utvara - vrata za njim zaključana i zamandaljena.“ Sad se i Bašić čudio:
„Kamo ga? Kad prije nesta? Ahahaha kidnuo... Ta - hahaho, lupež jedan, zna on mene! O, izroda! O, vaimja oca! O, kako se sve prevrnulo!“ I danas se prevrnulo: četničke dovojvode, na paradi, parada falsifikat, u Beogradu, s maskom antifašista blese u nebo, nebo nad Beogradom, u ruske avione. A Risto Radović polaže vijenac na Spomenik partizanu na Gorici: Licemjerstvo licemjerstva.
Opominjali su drugi zatvorenci Rada Bašića da će se njegov (o)smijeh grdno osvetiti svim zatvorenicima „telegenc-kauše“. Ali stari ratnik nije prestajao da se smije i smijeh je zarazio, preplavio cijelu ćeliju: „Ljudi koji se mjesecima nijesu nasmijali, od kojih se mnogi više nikad neće nasmijati, nijesu mogli da odole svojoj prirodi...“ U zatvorsku ćeliju došao je i upravnik zatvora major Kuković da pokaže kako strah prirodi kalja obraz često:
„Dakle ko je tu uvrijedio čovjeka? - zapita gledajući u tavan. - Ja sam uvrijedio - bez žurbe i uzbuđenja - reče Bašić. - Samo... On nije čovjek. - Kako, molim?... - Krao je i pelene s plotova iz mog sela. Majka mu je u vodu skočila i udavila se da ne gleda kako taj izrod sramoti cijelo pleme. A sad mi on došao u inspekciju. E, ne može to.“
Vidio je Lalić da će moći, i može, danas jer oslobođenje Beograda je za većinu novočetnika bila okupacija. Poslije sedamdeset godina Koča Popović i Peko Dapčević, dobiće ulice u Beogradu. Niko ne smije (ili neće) da kaže da je jugoslovenska, partizanska vojska oslobodila (s Crvenom armijom) Beograd, a da zapjeva ni slučajno, ali ja rado zapjevušim do basa: Pekova su divizije zauzele Terazije... Fali Šostakovič, ili uvijek netko fali, falimo mi sami... I nastavljaju razgovor major Kunović i Rade Bašić: "Mnogo si se osilio! Pustili smo te da se osiliš. Pokajaćeš se, ja ti kažem! - Ništa mi ne možete! Ništa mi ne možete! Čikam!" Zato su i pobijedili ti zatočenici (slobode) mrijet naviknuti.
Zato je i prirodno, u Laićevom ritmu, da se Bašić dohvati nekih, na brzinu sklepanih, zatvorskih gusala:Oj starosti, tamnico najcrnja, od tebe su ključi izgubljeni, Oj mladosti, narodno uzdanje, kad mlad bijah daleko li stizah...
Čuju tu pjesmu prestrašeni građani, iza rešetaka, građani Kolašina, a Bašić nastavlja predsmrtnu baladu, partizanski rekvijem:
Svetio bih Vukmana Kruščića, ubiše ga izdajnici mlada; svetio bih Aleksu Đilasa... Svećaće ih ko može da sveća, osvetiće Prva proleterska...
Četnici su prije onog skandala, one šprdnje sa kič-vojvodom pokušali da pridobiju Rada Bašića... Sad su smislili drugu priču. Upravnik zatvora došao je, u sumrak, da saopšti Bašiću da se spremi da ide kući, da je slobodan. Iskusni komunista Jovo Radojević zna da tu nijesu čista posla. „Ako te stvarno puste, ne kreći po ovoj magli iz Kolašina... I sjutra nemoj sam...“ Stari ratnik nije ga poslušao, bilo mu je zazor da traži pomoć:
„Prilazeći mostu učini mu se da se dolje za prvom kulom krije neko. Magla se kovitlala. Vladala je tišina, jednoličan šum Tare. Opet se pomače neko s druge strane kule. Bašić se sjeti opomene Jova Radojevića i sad mu bi krivo što ga nije poslušao. Oštar bol mu prekide misao, pucanj nije čuo. Pade bez glasa.“
Sad dolaze ti ljudi bez lica iz tmuše, te kukavice da ukriju tragove, da izbrišu krvav trag. Puno je, i danas, tih kukavelja, puno ih se nakotilo, tih nadriistoričara, tih lažova što prefarbavaju svoju biografiju, svoje krvave tragove. U slinu pero umaču. Lažunjaju. Prolivena krv je neizbrisiva: "Jedan za drugim iz magle izroniše četiri čovjeka i odvukoše krvavo tijelo na obalu Tare. Peti dođe za njima, zasu zemljom i pogazi nogama mrlju krvi na putu.“
Taj peti... Peti su danas na vlasti. Ta mrlja vidi se na čizmama ovih novih crnokošuljaša, ljotićevaca, dražinovaca, đurišićevaca. Rez. Uri Barabaš, izraelski reditelj snimio je film „Iza rešetaka“. Fest prije tri decenije. Žika Pavlović, Mirko Kovač i ja... U zatvoru su dvije na smrt zaraćene grupe Arapa i Jevreja. Ujedini ih nitkovnik upravnika zatvora. On organizuje ubistva zatvorenika pa ih podmetne jednoj, ili drugoj grupi. I oni to otkriju. Kakva je scena u zatvorskoj menzi kad dvojica vođa istovremeno prekinu objed - tresnu tacnama o pod, a onda to ostali, moraju, da prihvate. Neki, poneki, nevoljno.
Harizmatične vođe dvije grupe, imaju čiste biografije, kao Boris Davidovič. Pobuna u zatvoru dovodi u "pat" poziciju upravnika zatvora (prijetnja da se otkriju njegova nepočinstva). Zato on, u iznudici... otkucava časovnik, vođi Jevreja, osuđenom na doživotnu robiju, nudi slobodu, ako prekine štrajk. Finale filma: Otključavaju ćeliju Isama, visoki Jevrejin sa lijepim ožiljkom na licu i plavim, mirnim, opasnim očima. On izađe, vidi daleko na vratima: sina i ženu i vrati se u ćeliju. Onda Uri, vođa Arapa počne da udara dlanom o dlan, svi to prihvate i poziva ga da izađe... Izlazi Isam, ide kadar po dubini zatvorskog hodnika - vođa Izraelaca ide po toj dugačkoj stazi, prema vratima, iza rešetaka, gdje ga čekaju sin-mališa i žena. Kakva persijska otmenost te gospođe, i otvorene oči, tamne duboke kao jezero Inisfri. I oči kao purpurni vir.
Mali rez - vođa Arapa, Uri prekida hod Jevrejina i kaže mu licem u lice - zenicu u zenicu: "Lijepa ti je žena... Idi, idi... odavde"... Daje mu oprost, prijateljstvo se neće prekinuti, nikad. I hoda, hoda, nastavlja Jevrejin, dug je to put kao od Alhambre do Sarajeva. Sefardski put. Pristane do žene i sina, gleda u to blago, u sve što ima i kaže: "Maha, idi kući" Vraća se u slobodu iza rešetaka. Ima još takvog soja ljudi - oči boje, plavog, čelika. Nisam siguran, da je ime te gospođe Maha, ali oprostiće ona. Poslednji kadar: suza, jedna, pa druga u očima Urija, vođe Arapa... led.
(Ni)je rez. Mišo Vuković, prijatelj Rada Bašića, tri dana nakon njegovog odlaska, bio je određen, sa još dvojicom osuđenika da nacijepa drva za zatvorsku kuhinju. Na kapiji zatvora ugledaju djevojčurka sa šarenom obramicom na leđima. Kad su završili posao oko drva: djevojka i dalje stoji pred vratima zatvora. Vuković, uprkos upozorenju straže, prilazi, do kapije: "Kome si to donijela sestrice? - Ocu Radu Bašiću... Mišu klonu glava. On se udari po čelu i pokri lice dlanovima. - Jadna mala, on ti više nije ovdje. Zar ne znate?
Djevojčica se trže uspravi se... Obramnicu spusti u uvelu travuljinu nečišćenog jarka pred kapijom, zgužva i baci bijelu krpu s glave (kao Đurđa Vlahović) i pođe kukajući opustjelim trgom kolašinskim..." Bol je, lopovi, privatna svojina - bol je neotuđiv. Taj glas čuju (u priči) "Podzemni svatovi". Ali, prije toga - te rime - dvije priče o stidu. Prva "Pusta zemlja". I Vito Nikolić "Pismo učiteljici" to je (i) моја pjesma (i) моја učiteljica (i moj stid):
"Draga gospođo učiteljice ne začudite se ovom pismu kasnom podsjetiše me na Vas dvije male ptice dvije obične ptice na žili telegrafskoj (...) Ja se često sjetim tog vremena davnog rata, zime, gladi, bodljikeva žice nije, bogme, tada bilo jednostavno naučiti nekog da zavoli ptice."
Kakav je nesoj prionuo za fašizam
Kakav je nesoj prionuo za fašizam Lalić pokazuje u sceni dolaska u kolašinski zatvor četničkog (nad)doglavnika. Fašizam ili folklorni kič:
"U gradu, koji se već prilično ispraznio, zatvor je ostao kao jedina kuća koja se uporno puni. Dolazak dželata bio je najavljen od Džogaza kovača... Oštar metalni zveket okivanja prodirao je tada u sve sobe, prekidao igre i razgovore, brisao boju sa lica i sjaj iz očiju... tmurna zatvorska boja rđe i memle upijala se ne samo u lica i poglede, nego i u haljine (...) Svakom od tih ljudi u krivom luku od pojasa do članka visi težak gvozdeni lanac, klati se, vuče k zemlji i zveči pri koračanju. Masivna alka, stegnuta iznad zgloba kao griva na kosištu, završava i drži lanac i dušmanski steže golijen. Pod tom alkom brzo tamni koža, trune meso i crni kost u dubini i zato svi okovani hramlju ili ranjavo koračaju...“
(Nastavak naredne subote)
Bonus video:
