„Noć u Šangaju“ istorijski roman američke spisateljice Nikol Mones autentično osvjetljava opasnost, iskvarenost i dramu jednog zavodljivog i mračnog vremena. Godine 1936. pijanista klasične muzike Tomas Grin vrbovan je da pođe u Šangaj, gdje će predvoditi džez orkestar svojih afroameričkih sunarodnika.
Putujući od najgoreg siromaštva u rasističkom Baltimoru pa do života u vili sa ličnim slugama, Tomas postaje zvijezda jednog grada opsjednutog muzikom, novcem, zadovoljstvima i moći, grada koji se pravi da ne primjećuje sve snažnije vjetrove rata.
Sung Juhua je prefinjena i obrazovana Kineskinja, ali zbog očevog kockanja od svoje osamnaeste godine odslužuje ropski dug najmoćnijem bosu šangajskog podzemlja. Naizgled pokorna, ona bukti od gnjeva i stavlja život na kocku uhodeći svoga gospodara za Komunističku partiju. Tomas i Sung će pronaći svoju zajedničku stazu tek kada Šangaj bude razbila japanska invazija.
Premda je veza poput njihove zabranjena, ni on ni ona ne mogu da je se odreknu u tim burnim godinama okupacije i otpora. Smještajući u realne istorijske uslove svoje izmišljene likove Nikol Mones gradi izuzetnu priču ne pripovijedajući samo o zaboravljenim crnim muzičarima u zlatnom dobu kineskog džeza, već plete i čudesnu, istinitu pripovijest o herojima holokausta, malo znanu na Zapadu. Nikol Mones je američka književnica. Autorka je četiri romana. Godinama je živjela u Kini i sve njene knjige pripovijedaju o ovoj zemlji. Sada živi i stvara u Oregonu, odakle je govorila za ART.
Knjiga “Noć u Šangaju” je istorijski roman koji osvjetljava pretkomunističko doba Kine, poznato po surovostima i kriminalu. Šta vas je navelo da pišete knjigu upravo o takvom dobu?
"Mnogi romani i filmovi se odvijaju u Šangaju tokom 1930-ih, ali niko nikada nije istraživao svijet džeza, koji je bio u srži poznatog gradskog noćnog života. Džez orkestri iz Amerike davali su glavnu ulogu balskim dvoranama u kojima su ljudi plesali po cijelu noć. Džez je zasigurno igrao ulogu u modernizaciji šangajske popularne kulture, ali ono što je mene interesovalo bili su ljudi koji su donijeli tu inovaciju, tj. ko su bili oni? Šta se desilo sa njima?"
Prvi dio knjige nosi naslov: “U zemlji rasulo, bez zemlje još gore”. Na koju zemlju se odnosi ova surova istina, zašto?
"Dopadaju mi se još dva engleska prevoda ove fraze: U pometnji, bez katastrofe ili Interni problem i strana invazija.
Ova fraza je nastala u predratnoj Kini da opiše stanje u kojem je Kina bila: unutar zemlje, nacionalisti i komunisti su se borili jedni protiv drugih, dok je spolja, Japan vršio invaziju. Iako to mora da je izgledalo kao raj za crne džez muzičare koji dolaze iz Amerike - odjednom su bili poštovani, i zarađivali su dobar novac - to je takođe bilo vrlo nestabilno i opasno vrijeme i mjesto. Ovi su dobri materijali za roman".
U doba u koje je smještena radnja romana, nacionalistička vojska Kine borila se uglavnom protiv komunista. Zašto je, po Vama, Čang Kaj Šek komuniste smatrao većim prijetnjom, nego japanske zavojevače?
"Čangova politika, često prevođena kao „prvo interna pacifikacija, a zatim spoljni otpor“ reflektuje uvjerenje da su komunisti predstavljali veću opasnost za Kinu nego da ih osvoje i okupiraju Japanci. Strah od komunizma je bio široko rasprostranjen u tom dobu - zaista, Sjedinjene Države su podržale Čanga u ratnim godinama, i ostali su u savezu sa njegovom vladom sve do 1970-ih godina".
Jedan od glavnih junaka vašeg romana Tomas Grin je muzičar iz Amerike. Njegovi drugovi i kolege muzičari, su takođe Amerikanci. I muzika je pretežno američka. Koliko je Amerika imala stvarni uticaj na kreiranje kulture i noćnog života u tom drevnom kineskom gradu? Od kada je to počelo?
"Šangaj je zapravo uvijek bio izraženo međunarodni grad. Bio je prilično malo obalsko naselje do pred kraj 19. vijeka, a od trenutka kada je počeo da se razvija, stranci su bili dio toga događanja. Osim toga, prema ugovorima koji su uslijedili poslije Opijumskih ratova, dodijeljen je okrug Šangaj (zajedno sa okruzima u drugim gradovima duž kineske istočne obale) raznim zapadnim silama kao mini-kolonije pod nazivom koncesije. Dakle, nijesu samo stranci dio šangajskog stanovništva iz ranih dana, oni su takođe direktno kontrolisali pojedine dijelove grada. Ali u svoj toj multikulturalnoj mješavini uticaja, američki džez je igrao malu, ali posebnu ulogu u modernizaciji grada: promijenio je način na koji su ljudi čuli popularne pjesme.
Džez je bio nevaljao. Bio je disonantan. Kršio je pravila. Čak su stihovi sving ere sa džez melodijama - stihovi o „tebi“ i „meni“ i „ljubavi“ - bili skandalozni, ekvivalent prljavog govora u Kini 1930-ih. Dakle, pored začetaka koji su doveli do sve kineske pop muzike koja je uslijedila, džez je takođe pomagao da ljudi promijene mišljenje ka modernijem načinu razmišljanja. Iz tog razloga su se i komunisti i nacionalisti uplašili džeza, i željeli su da ga zabrane. Zaista, nakon 1949. godine, kada su komunisti pobijedili u građanskom ratu, sva zapadna muzika je zabranjena u narednom periodu od oko trideset godina".
Pod japanskom invazijom Šangaj doživljava slom. Međutim, ljubav između mlade Kineskinje Sung Juhua i Tomasa Grina, tek tada doživljava uspon i pravi smisao. Zašto? Koje vrijednosti ljudskog života ste željeli time da istaknete? Pretpostavljam da tu nije u pitanju samo ljubav na nivou tjelesnih požuda?
"To je zanimljivo pitanje, svaki čitalac pojedinačno može imati svoj odgovor. Ali za mene, to je bilo doba kada je njihova ljubav postala moguća. Kao kod bolesti ili gubitaka, rat prebacuje perspektive, čineći neke ljude spremnjima za život.
Za Tomasa i Sung, koji su stupili u vezu, ali bilo je zabranjeno da se viđaju ili provode vrijeme zajedno, teškoća je bila u pronalaženju hrabrosti i da tu barijeru ostave u prošlosti. Pošto su bombe eksplodirale, a pucnjava je kosila ljude po trotoarima, hrabrost koja im je bila potrebna došla je posve prirodno".
Vaši izmišljeni likovi u romanu “Noć u Šangaju” oživljavaju prave vrijednosti crnačkih umjetnika u Kini. Koliko su američki džez muzičari zaista doprinijeli stvaranju “zlatnog doba kineskog džeza”?
"Ne znam za sigurno, ali ekstrapolacijom zapisa koje su za sobom ostavili oni muzičari koji su bili tamo, pretpostavljam da ih je bilo između četrdeset i osamdeset, ali ne svi u isto vrijeme".
Koliko je prisustvo američkih umjetnika u Kini imalo uticaja u opštem smislu? U čemu najviše?
"Ne vjerujem da su američki umjetnici imali poseban uticaj na Kinu - to je svijet kulture koji je kao cjelina transformiran u Kini. Kada sam prvi put počela da radim u Kini 1977. godine, ona je bila pred-moderna, i zatvorena već decenijama. Ništa nije ulazilo spolja - nema vijesti, nema filmova, nema muzike, nema knjiga, nema TV-a. Bilo je to veoma kontrolisano; dan je počinjao kratko nakon zore, kada je na zvučnicima na uglovima ulica počinjala da svira revolucionarna muzika. Svi su nosili istu uniformu, plavo ili sivo Mao odijelo.
Niko na ulici nije znao ništa o kulturnim trendovima i strujama koje su mijenjale način razmišljanja na zapadu. Mjesto je bilo kao prazna tabla, odsječeno samo spolja, ali i od vlastite tradicionalne kulture, koju je sredinom vijeka bila zabranila komunistička ortodoksija. Ali, u kasnim 70-im, vrata su se otvorila, i tokovi novca, kulture i informacija ulazile su prvo u kapima, a zatim kao poplava. U samo nekoliko kratkih decenija, ovo nekada zatvoreno društvo je preplavljeno u svemu što je svijetu bilo u stanju da padne na pamet. Bilo je fascinantno gledati kako Kina pronalazi svoj novi identitet, i zahvalna sam što sam bila muva na zidu u tih poslednjih 37 godina".
Šta nam možete reći o tamošnjim herojima holokausta o kojima Zapad zna vrlo malo?
"Kina je bila jedna jedina zemlja spremna da prihvati jevrejske izbjeglice koji su bježali od nacista, za vrijeme Drugog svjetskog rata, a prilično dobro je poznato da je oko 25.000 izbjeglica preživjelo rat u Šangaju. Tokom godina japanske okupacije, ti Jevreji su bili ograničeni na geto od strane japanske vojske, ali ne i proganjani; u stvari, japanska vojska je bila pod pritiskom svojih saveznika nacista da istrijebe te izbjeglice, ali su to odbili. Na kraju rata, izbjeglice su emigrirale među druge narode.
Ipak „Noć u Šangaju“ dramatizuje dvije druge priče o herojstvu u vrijeme holokausta, u Kini koje, iako su istinite, nijesu poznate. Prva je priča o Ho Feng-Šanu, kineskom konzulu u Beču. Čovjek skromnog porijekla, uspio zahvaljujući obrazovanju, bio je zapanjen 1939. godine kada je vidio formirane duge redove Jevreja ispred svog konzulata, koji očajnički traže vize za Šangaj. Nije bilo takve stvari kakva je bila viza za Šangaj - grad je bio slobodna luka, svako je mogao u njega ući.
Ali Jevrejima nije bilo dozvoljeno da napuste Austriju bez vize za neko drugo mjesto, i tako je konzul Ho stvorio lažne vize. Obzirom da ih je izmišljao, on je odlučio da za svaku porodicu napravi neko dobro. Na ovaj način, pišući oko 1.900 lažnih viza, konzul Ho je spasao blizu 10.000 života. Zahvalne porodice ukrcale su se na brodove i otplovile u Kinu. A, kada su njegovi ogorčeni nadređeni zatvorili njegov konzulat, on je uzeo svoj sopstveni novac, iznajmio veliku kuću, okačio lažni znak ispred na kome je pisalo „Kineski konzulat“ i nastavio da izdaje lažne vize. Druga istinita priča počinje sa H.H. Kungom, ultra-bogatim visokim zvaničnikom u Vladi nacionalista koji su bili obrazovani u SAD-u i Njemačkoj.
Zabrinut za sudbinu njemačkih Jevreja, on je obećao da će učiniti nešto i otišao je da vidi Hitlera. Tražio je da Hitler poštedi Jevreje, ali Hitler je to odbio. Kada se vratio kući, Kung je uspio da izdejstvuje donošenje zakona za izdvajanje dijela Junan provincije, kao zone za preseljenje 100.000 dodatnih izbjeglica iz Evrope - što je bio veliki humanitarni gest. Nažalost, Japanci su načuli za taj plan i informisali Hitlera, koji je zaprijetio Čang Kaj-Šeku sve dok on nije odustao od toga. Zamislite kako bi bilo drugačije danas na svijetu, da su 100.000 njemačkih i austrijskih Jevreja bili naseljeni između Kine i Burme 1939. godine! Zato volim istoriju.
Čudesna Kina, pozornica za četiri romana
U knjizi “Poslednji kineski kuvar”, koja je bila u finalu za nagradu Kiriyama, opet je tema Kina. Samim tim stiče se utisak da ste očarani Kinom?
"Tačno. Sva četiri romana, štampana u dvadeset i pet zemalja, odvijaju se u Kini. To je zato što sam počela poslovanje u Kini, kao mlada žena, kupovala sam tekstil tamo i prodavala ga u SAD-u. Nastavila sam sa ovim poslom osamnaest godina, gradila i održavala odnose, i usput, polako, počinjala da razumijem Kini. Pisala sam fikciju još od srednje škole, samo za sebe, a tim se nijesam bavila dok sam poslovala u Kini, pa sam poslije petnaest godina shvatila da to mjesto dovoljno dobro poznajem da bih priču smjestala tamo. Čim sam to učinila, nešto je kliknulo. Znala sam da sam pronašla svoj glas. Rijetkost je da roman o Kini, američki napisan, bude preveden na kineski i tu objavljen, pa se i „Noć u Šangaju“ sada prevodi u Kini".
Galerija
Bonus video:
