"Životinjsko carstvo" novi roman Davida Albaharija je politički triler o događajima koji su se odigrali u bivšoj Jugoslaviji 1968. godine, a čiji eho i dalje odzvanja u savremenom dobu. Pod okriljem svemoćne JNA, Dimitrije Donkić, opskuran čovjek nepoznate prošlosti, oformljuje svoju grupu, Životinjsko carstvo, čiji članovi isprva misle da je povod njihovog okupljanja samo druženje i zabava.
Uskoro otkrivaju da im je jedini zadatak da pomognu pri sprovođenju brutalne odmazde nad jednim pripadnikom grupe. Pozadina studentskih protesta iz 1968. godine, to jest razračunavanje sa učesnicima demonstracija, presudno utiče kako na događaje u banjalučkoj kasarni, tako i na dramatičan epilog u Kanadi 21. vijeka.
David Albahari romanom “Životinjsko carstvo” ulazi u drugačiji univerzum, ali sa istom idejom. On još uvijek primjećuje pojave koje nama izmiču, primoravajući nas da stvarnost posmatramo drugim očima. “Životinjsko carstvo” predstavlja još jednu studiju o ljudskom karakteru, jezovit prikaz stanja stvari.
Roman je vrlo kompaktan, skladan, likovi su više funkcije priče nego osebujne ličnosti, što sasvim odgovara piščevoj namjeri - da pripovjedač ostane nepoznat, nedokučiv, nepouzdan, da priča sama sebe pripovijeda. Ova knjiga otkriva sve Albaharijevo majstorstvo u tome da nenametljivim postupkom kreira atmosferu jeze i tjeskobe. Roman je objavila Čarobna knjiga.
- Životinjsko carstvo je zapravo naziv članova grupe u JNA koji vrše odmazdu nad jednim vojnikom. Šta vas je podstaklo na pisanje ovog višeslojnog romana?
Najjednostavnije rečeno, to je bila želja da se iskušam u jednom, za mene, novom žanru - političkom trileru. Pokazalo se da nije tako lako složiti kockice u jednom takvom tekstu, ali nadam se da sam ipak u tome bar u nekoj meri uspio.
- Koja je istorijska ili politička pozadina "Životinjskog carstva“? Studentski protesti iz 1968?
Ja sam zapravo zahvatio znatno duži istorijski period od studentskih protesta iz 1968. do ratnih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije i odlazaka naših izbjeglica u Kanadu. U političkom smislu, cio taj period se danas vidi kao period neuspješnog političkog preispitivanja.
- Godine 1968. i vi ste bili student. Kakava su vaša sjećanja i iskustva na te dane?
Tačno onakva kako ih iznosi pripovijedač moje knjige. Sva sjećanja su krhka a pogotovo ona od kojih želimo da se sakrijemo.
- Kad smo već kod studentskih nemira iz 1968. Recite nam nešto u njihovim uzrocima, začecima, ali i o posljedicama. Jesu li imali i neki pozitivan efekat na društvo u cjelini?
Oni su svakako imali neki pozitivan efekat na društvo koje je do tada bilo uvjereno da je nemoguće suprotstaviti se državnom aparatu i sistemu. U stvarnosti malo toga se izmijenilo ali je taj utisak o mogućnosti donošenja promjene značio mnogo više za generacije koje su došle poslije 1968.
- Zvanični osvrti tadašnjih čelnika države na studentske proteste u Beogradu bili su krajnje tolerantni i puni razumijevanja da su time uspjeli da zadive i najdemokratskije države Zapada. Međutim, stvarnost je bila drugčija... Možete li nam reći nešto o suštinskim osobinama i značaju te dvoličnosti državnog establišmenta SFRJ?
Ne bih mogao da kažem ništa više od onoga što sam naveo u romanu. Naime, kao i u mnogim drugim mojim prozama, i ovdje sam nastojao da svedem tekst na najmanji broj riječi i rečenica. Drugim riječima, čitaocima nudim neku vrstu haiku romana a za sve ostalo moraće sami da se pobrinu.
- U "Životinjskom carstvu“ vidimo da su neki bivši učesnici studentskih demonstracija platili ogromnu cijenu za svoj aktivizam. Zašto je malo književnih djela sa ovom tematikom?
Pretpostavljam zbog toga što je većem broju ljudi odgovaralo da se o ovoj temi ne piše. U pitanju su bili razni razlozi a najvjerovatniji je onaj da nijednoj strani u ovom sukobu nije bilo pretjerano korisno da objelodanjuje prave razloge i posljedice sukoba.
- Šta na početku 21. vijeka u Kanadi povezuje vaše junake Tigra, njegovu suprugu Maru i Dimitrija Rakuna? Je li to avet prošlosti ili želja za osvetom?
I jedno i drugo. Istorija se, kao što se dobro zna, neprekidno ponavlja. Ono što se dešava na jednom mjestu desiće se ponovo na nekom drugom. Naravno, to će tada biti neka druga priča ali će raspleti biti istovjetni.
- U ovom romanu ste vješto izbjegli zamku politiziranja, iako je tu bilo riječi o važnom događaju (studentske demonstracije) i važnoj instituciji nekadašnje zemlje (JNA), zašto?
Napisao sam onoliko koliko sam znao. Da sam znao više od prave istine više bih o tome napisao.
- Jedno od pitanja u ovom romanu je i pitanje saučesništva. Na koji način je vaš junak svjesno ili nesvjesno uvučen u zlo?
On je uvučen u zlo više nego što to bilo on ili ja želimo. Nadam se da ćemo ipak ostati na strani dobra, ali je sigurno da će ljudi rakuni uvijek biti spremni da se ponovo oglase.
- Mislite li da je Rakun, čovjek "službe", dio prošlosti ili i danas ima još "rakuna" koji vršljaju po sličnim zadacima?
Ima još ljudi rakuna, ima ih i više nego što mislimo. Zapravo spreman sam da pomislim da je malih ljudi rakuna sada više prisutno u našoj stvarnosti nego ikad do sada. Ljudi rakuni su postali toliko jeftini i čini se da ćemo svakog trenutka svi izaći sa rakunskim naočarima na nosu.
- Osobena je i forma ovog romana: ostali ste vjerni jednom pasusu, ali tu su i bilješke, tj fusnote. Kakvu ulogu one imaju u tekstu? Zašto insistirate na jednom pasusu? Šta za vas predstavlja forma književnog djela u opštem smislu?
Roman, kao i svako drugo književno djelo, jeste forma. Kao pisac, ja volim da se igram sa tom formom. I što je igra više razvijena, poput ove u „Životinjskom cartsvu“, ona čini moje zadovoljstvo kao pisca većim. Pisac koji zahtijeva da mu čitalac bude saučesnik u formi mora da bude spreman na manjak razumijevanja kod tih istih čitalaca. Međutim, ja zbog toga i dalje nijesam nesrećan.
- Za mene ste prepoznatljivi po romanima inspirisanim porodičnim pričama. Posljednjih godina ste se donekle udaljili od te tematike (romanima „Pijavice“, „Kontrolni punkt“, „Ludvig“). Imate li namjeru da se vratite porodičnim pričama?
Roman na kojem sada radim upravo jeste takva priča. Neće to biti priča o mojoj porodici ali ipak će u njoj glavna riječ biti o porodici koja će dosta nalikovati onoj iz mojih ranih proznih ostvarenja.
- U knjizi "Pamtivijek" stoji da onaj ko razumije kako funkcionišu odnosi u porodici, može shvatiti kako funkcioniše cio svijet. Koliko ova kineska poslovica može da „funkcioniše“ u današnjem dobu?
Ako prihvatimo tvrdnju da je današnja porodica udaljenija više nego ikad od slike tradicionalne porodice onda možemo lako zaključiti da ni svijet nije u mnogo boljem stanju.
- Ovom prilikom bih pomenuo i „Knjigu o muzici“ koju ste napisali sa Žarkom Radakovićem. Kakav duh vremena i raspoloženja nam dočarava ova knjiga?
Ova knjiga, jednostavno rečeno, govori o ljubavi prema muzici i o tome kako muzika, u ovom slučaju fjužn džez, može da inspiriše druge umjetnike na istraživanja novih oblika inspiracije.
Trinaest knjiga priča i 14 romana
David Albahari rođen je 1948. godine. Prvu knjigu, zbirku priča "Porodično vrijeme", objavio je 1973. godine. Do sada je objavio trinaest knjiga priča i četrnaest romana, kao i pet knjiga eseja. Za knjigu priča "Opis smrti" (1982) dobio je Andrićevu nagradu.
Knjiga priča "Pelerina" (1993) nagrađena je nagradama "Stanislav Vinaver" i "Branko Ćopić". Roman "Mamac" dobio je Ninovu nagradu za najbolji roman 1996. godine, Nagradu Narodne biblioteke Srbije, te nagrade "Balkanika" i "Most Berlin".
Roman "Pijavice" nagrađen je Nagradom grada Beograda (2006). David Albahari je preveo veliki broj knjiga, priča, pjesama i eseja. U periodu između 1973. i 1994. godine, radio je u redakcijama više beogradskih i novosadskih časopisa i izdavačkih kuća. Knjige su mu prevedene na osamnaest jezika. Od jeseni 1994. godine, živi u Kalgariju, u Kanadi.
Bonus video:
