Vuk Prezbiter (? - posl. 1517) Jedan od prvih pisaca apokaliptičke književnosti 16. vijeka, u isto vrijeme i posljednjih pripadnika ovog drevnog žanra, s kojima je žanr izumro, bio je Vuk Prezbiter iz okoline Pljevalja (živio i radio u Sarajevu).
Minorni autori iz manastirskih skriptorija u dolini Lima (Šudikova, Kumanica, Zastup, Nikoljac), Tare (Dovolja, Đurđevića Tara), na Cetinju, u Pivi i Morači, najzad u Boki u 16. i 17. stoljeću, govore unisono, kao da citiraju klasiku apokaliptičkog žanra: Danijelovo Proroštvo.
Ovaj dragulj svjetske literatue, međutim, sačuvan je ne na sirijskom originalu (djelo je nastalo na sjeveru Sirije u 7. vijeku), već u crkvenoslovenskom prevodu. Svi naši vjerski pisci su imali uvid u Danijelovo Proroštvo, komentarisano, dakle, upravo prema crkvenoslovenskom prevodu još od Liudpranda, biskupa iz Kremone, na vojnom pohodu 963-969. g., o čemu piše Joseph Becker (ed. Die Werke Liudprands von Cremona, Hannover/Leipzig, 1915).
Vuka svrstavamo u klub minornih autora 16. stoljeća, koji govore književnim jezikom horora (Radoslav Pop, Nikifor Jeromonah, Sava iz Zastupa. Jovan Dijak, Venijamin Crnorizac, Georgije Monah: “tako po imenu nazvan, a po djelima nikako” - ima li apokaliptičnije ironije od ove! - prognozer ratnog horora iz manastira Kosijerevo, u Velimlju, i dr.). Crnogorska književnost (ona pisana na crkvenoslovenskom), dakle, familijarno se upoznala sa mesijanskom dramom, zvanom apokaliptika, sa tom opsesijom poznog judaizma i ranog hrišćanstva. I to u svojoj skromnoj eshatološkoj književnoj tradiciji (grčki ēshatos: smak svijeta), dakle, na vlastitom izvoru (!).
Termin eshatologija, primjera radi, u Engleskoj je upotrijebljen prvi put 1550. g., kada je siroti Vuk, vrlo vjerovatno, već počivao u grobnici kraj skriptorija, a njegov jezik (jedan od četiri “svjetska”: uz grčki, latinski i hebrejski) klizio u provaliju. Građa je tematski organizovana po ciklusima. Sadrži tumačenja, apokrifne molitve, stavove iz patristike, traktate protiv bogumila i jeresi (detaljnije Wilhelm Bousset: Beiträge zur Geschichte der Eshatologie, in: Zeitschrift für Kirchengeschichte 20, 1900).
Danas postoje četiri pune verzije. Najpouzdanija je crkvenoslovenska, koju zapadna nauka (E. Sackur, P. J. Alexander, L. M. Hartmann) zove Slavonic Daniel. Objavljena je triput: P. Srećković (manuskript iz 1259. g. otkrio u pravoslavnom getu u Albaniji, 1875, izdanje 1890), zatim ruski bibliolog V. M. Istrin, s komentarom (Codex Athos Chilandar) i, najzad, P. A. Lavrov, Moskva, 1899. Original prevoda nije sačuvan, te verzija popa Vasilija, zvanog Dragolj, utiče na razvoj apokaliptičkog žanra kod nas od Vuka do Venijamina. Danas je Slavonic Daniel u Beogradu, jer je vraćen iz Njemačke 1969. g. kao ratna reparacija, ali porijeklo mu se definitivno ima vezati za crnogorsku auru (Dragalj je selo kod Kotora, rukopis je pisan na humskom i zetskom dijalektu, otkriven u crnogorskom getu, itd.).
Upoznavanje s apokaliptikom bilo je prirodno i logično za naše autore 16. stoljeća, koliko god minorne, povučene u svoj copy-past, u oponašanje bez kreacije, iz prostog razloga što su živjeli u radijaciji intelektualne tehnike, evakuisane, dakle, sa mediteranskog Istoka nakon pada Konstantinopolja 1453. O toj izuzetno značajnoj problematici, malo poznatoj sve do vizantološkh studija na Zapadu u 20. v., govori se u zborniku Byzantium and the Migration of Literary Works and Motifs: The Legend of the Last Roman Emperor, vidi detaljnije Bollettino del Centro di Studi Filologici e Linguistici Siciliani 12, Palermo, 1973, 7-35.
Ludilo ili razum
Kada bi se, dakle, kojim slučajem, neko u doba prije postmoderne drznuo da kaže: Vuk Prezbiter, minorni prepisivač knjiga iz 16. v., jeste uistinu evropski autor, možda bi bio proglašen za luđaka. Ti i ja nećemo biti proglašeni za luđake, čitaoče, zakasnili smo na sreću. Znamo da to nije sasvim tako i da nije sve ludilo, jer postoje veze, ali ih ne otkrije svaka epoha. Piše se godina Gospodnja 1517: minorni Vuk radi Psaltir „po zapovijesti blagočastivog i hristoljubivog kneza Mihaila iz mjesta Pljevalja“.
Siroti Vuk pripada najugroženijem pokoljenju pisaca u Evropi. Postmoderna svijest svrstava njegovo pokoljenje, prema tome, u povijest evropske knjige, polazeći od toga da on nije sam samcit (dio je tradicije duge čitav milenijum), da ga fascinira pisana riječ i zato, dakle, zaslužuje autorske počasti. Upotreba biblijskih znanja u spisateljske svrhe, „use of Biblical allusions for dramatic puropses“, kao što se kaže u jednom radu o Shakespeareu i hrišćanskom učenju, dobro nam je poznata (up. više R. M. Frye: Shakespeare and Christian Doctrine, Princeton, 1963, 130).
Za pisce Vukove epohe biblijska egzegeza bila je, ukratko, korak bez kojeg se ne može dalje. Jedna stvar u njegovom testamentariju unosi natruhu zabune, toponim Sarajevo: mjesto Vrhobosnje, rekoem Sarajevo, saopštava on. Ipak, nije to pretjerano ozbiljna zabuna, s obzirom da je knjiga naručena iz Pljevalja, i da je u tamošnji hram Sv. Trojice, gdje je mladi Vuk pekao književni zanat, vraćena. Neka knjiga hramu koristi za duševno spasenje u budućem vijeku, kaže on, kao da hoće da uvjeri svog, još uvijek diskutabilnog (postmodernog) čitaoca da misao može preživjeti pogrom.
Prenos humanizma
Pisac koji umire traži samo jednu stvar: povjerenje. Kako vjerovati fantomu koji se zove pisac? Čime taj fantom uliva povjerenje?
Vuk Prezbiter je, izgleda, imao rješenje. On uvjerava čitaoca mirno i prirodno, bez tenzije, kao svaki pravi pisac. On, naime, raspolaže s malo riječi i troši ih, za razliku od nekog razdraganog istoričara, škrto i racionalno. Ne želi da mu se riječ izliže, hoće da mu je jedra, nabijena barutom i kompletna. Saopštava nam da su, u njegovo doba u Bosni (“tih dana u toj zemlji”), razmnoženi “Agarenski sinovi”. Javlja da se pravoslavna vjera “mnogo umanjila, tako da ne ostade ništa”. Zaključuje da je “tada carevao bezbožni car Selim”.
Vuk nikada neće saznati šta je to moderna literatura. On bi se toga klonio sve i da nekim proviđenjem sazna. Postmoderna bi za Vuka bila teška i opasna jeres. On bi pisca kao što je moja malenkost, ili kao što si Ti, čitaoče, prokleo s rukom na Bibliji. No on, ipak, radi isto što rade humanisti na drugoj obali Jadrana, pa i oni bliži savremenici u Boki (Frano Paskvalić): čuva riječ da je neoprezno ne izliže, da mu ostane oruđe u ovom svijetu verbalnih činjenica.
On ne sluti, naravno, ni to da će mnogo stoljeća kasnije izvjesni Roman Jacobson biti prvi, koji će upotrijebiti ovu paradoksalnu sintagmu (We are dealing in essence not with thought but with verbal facts: Mi ne operišemo sa mišljenjem nego sa verbalnim činjenicama, up. detaljnije Ann Jefferson: Russian Formalism, New Jersey, 1982, 27). Uprkos svemu, dakle, Vuk stoji (u manastirskim skriptorijima pisci su pisali stojeći) sa guščijim perom u ruci, zgudaljen od vilice do pojasa, u svom hladnom radnom prostoru (nisu ložili u strahu od požara knjižnice), i evidentira, dakle, verbalne fakte koji će omogućiti prenos humanizma. On je jedan od prvih autora nakon pada Crnojevića, ne računajući one koji su prešli u Mletke, nego, razumije se, samo one ostale u zavičaju.
Bonus video:
