Roman Carstvo Emanuela Karera je uzburkao još prije izlaska jesenju žetvu francuske književnosti. Najavljen je sa velikom pompom i to je opravdao. To je vjerovatno knjiga o kojoj se naviše pisalo i o kojoj je bilo najviše razgovora sa piscem. I evo pred sam kraj godine ta knjiga je izabrana među dvadeset najboljih knjiga godine, kao prva u svom žanru. Pisac vjeruje da je to njegova najbolja knjga.
Karer je pisac koji uvijek na neki način uvodi svoj život u teme svojih knjiga. Čini mi se da je on jedini francuski pisac koji to radi na toliko intezivan način. Mislim da to ima veze sa njegovim porijeklom, da ima nešto slovensko u sebi što se snažno odzrazi u djelu.
Ovdje se Karer vraća na svoju mističnu krizu okrenuvši se k istorijskim izvorima hrišćastva u društvu jevanđelista Svetog Luke i Svetog Petra. Romansijer postavlja pošteno pitanje na 650 strana: što danas znači biti hrišćanin? Da li je on to stvarno bio kada je obilazio crkve tokom svojeg preobraćanja? Da li je to danas, kada tvrdi da ne vjeruje, ali strasveno pokazuje da je vezan za lekcije života jevanđeoske poruke?
On se drži na granici onoga ko bi htio da vjeruje i onoga ko hoće da ostane van. Cartvo je halucinantno putovanje u Karerovoj glavi i tijelu. On pokušava da prodre u tajnu ne samo hrišćanstva, nego i svog pokojnog hrišćanstva. Ta knjiga objašnjava da je hrišćanstvo uspjelo zato što je počivalo na fantastičnoj fikciji. To je takođe knjiga o rađanju književnosti. Objašnjavajući naslov knjige pisac kaže:
"U Jevanđelju Svetog Luke Hristos stalno upotrebljava taj izraz. U njegovim ustima to je jednostavno - carstvo. Ponekad ono božje ili ono nebesko. Smisao je enigmatičan, ali postoje dvije interepretacije. Ili se misli na raj i obećanje vječitog života. Ili, i u to se vjeruje, da je aluzija na jednu drugu dimenziju realnog života. Kao da se sa tom riječi dodiruje dno egzistencije. Carstvo, to je stvarnost u svojoj nedokučivosti. Prezreni univezum bola i slabosti koji postaje Hristov dom. Mjesto u kojem Hristos formuliše zakone koji sistematski izokreću sve vrijenosti: prvi će biti posljednji… Vrlo subverzivan govor iz koga je na zaprepašćujući način izašla toliko snažna institucija, čak i izvrsna - Crkva.
Na novinarsko pitanje kako se prelazi od ultramodernog đavola kakav je Limonov na likove kakvi su Sveti Petar i Sveti Luka, Karer odgovara:
“Knjigu sam počeo prije dvadeset godina kada sam bio krajnje pobožan. U to vrijeme sam radio paralelno na Limonovu i na ovoj knjizi o prvim hrišćanima ne vidjeći nikavu kontradikciju. Obje su imale nekoliko zajedničkih elemenata: tiču se istorije a da nisu radovi istoričara, a osobito zato što se sukobljavaju sa dva istorijska fenomena koji imaju neku vrstu srodstva. Može se reći na izvjestan način da su pojava hrišćanstva i sovjetsko iskustvo, svako za sebe, pokušaji stvaranja jednog novog ljudskog bića. Te knjige su uvijek prilika da se suočim sa interpretacijama života, u ovom slučaju potpuno različitih jednih od drugih, ali koje dozvoljavaju interesantno vraćanje sebi. Naravno, osjećam se bliže Svetom Luki, u svakom slučaju Luki kakvog ga predstavljam u knjizi, nego Limonovu”.
Jedno od pitanja u medijima bilo je i - zašto je izabrao da govori o Pavlu i Luki, radije nego o Isusu.
“Od početka sam znao da neću da pišem o Hristovom životu, prije svega iz prostog razloga, što ih već toliko ima. Zatim, priča koju ja konstruišem, čak i ako je već bila ispričana, mnogo nam je manje bliska. Istorija prvih hrišćana Pavla, a osobito Luke, vrlo malo je poznata izvan kruga vjernika ili specijalista. Takođe i figura Pavla je, poslije Hristove, najvažnija u hrišćanstvu. Uz to, to je neko kome imamo direktan pristup preko njegovih pisama, nasuprot Isusu, čija se ličnost skriva mnogo više. Pavle je čovjek koji piše u prvom licu i za koga znamo tačno šta misli, u tom smislu poznajemo ga kao modernog pisca. Na kraju, ako uporedimo Pavlova pisma sa djelovima Jevanđelja, što je drugi način da se ispriča Pavlov život - ja sam se zanimao za Luku. Luka je jedini jevađelista koji se predstavio kao istoričar. U prologu, na primjer, napravio je istorijski program, suprotno Jovanu”.
O pisanju ovakve knjige:
“Ja mogu da pišem samo u narativnoj formi. Na mogu da ređam ideje onako, potrebno mi je da se one organizuju tako da konstruišu neku priču. A što se tiče toga da govorim u svoje ime, ja to radim već dvadeset godina otkad sam pisao Protivnika. Stvarno mislim da to nije narcizam, to je težnja za poštenjem : ja ne vjerujem u objektivnu ili otkrivenu istinu, formulišemo, u najboljem slušaju, samo svoju istinu. Ono što mislimo i osjećamo u jednom datom trenutku - a istina u jednom trenutku nije ista od prije deset godina i neće biti ista kroz deset godina ili deset dana. Ta pristrasnost da se bude u knjizi i da se kaže ja dolazi na nesvjestan način, kad se prestaje sa pisanjem fikcije. Ako pišete u nekom romanu da je Madame Bovari mislila ovo, ili da je Žilijen Sorel mislio ono, tome se ništa ne priječi, pošto su to junaci koji su izašli iz vaše mašte. Ali kad govorite o stvarnim osobama - stvari se mijenjaju. Ja ne znam šta one misle : jedino mogu da izložim hipoteze, znači da napišem : ja, Emanuel Karer, mislim, imam utisak… Tako, ono što je bilo na početku nemoguće zbog moralnih, filozofskih, estetskih skrupula, postalo je ubuduće toliko moguće da ja ne bih znao da to drugačije radim”. Roman Carstvo počinje pričom o autorovoj mističnoj krizi.
“To što pišem u prologu knjige pomalo pretjerujem. Počeo sam da pišem tu knjigu o hrišćanstvu kompletno zaboravivši da sam i sâm vjerovao. Bilo je nešto stvarno otrcano i vratilo se upravo u tom momentu tako da sam ga postao svjestan i shvatio da treba da unesem to lično iskustvo u knjigu. Ono ne odaje baš pohvalnu sliku hrišćanske vjere”.
Na pitanje da je moguće da se lišimo Boga Karer ovako odgovara:
“A, što se mene tiče, ja ga se odlično lišavam. Ideja o Bogu nema nikavo mjesto u mom životu. Ne osjećam nikavu nelagodu naspram ljudi za koje je to važno, ali meni to ništa ne znači. Niti obećanje života na onom svijetu. Kad čujem analiste kako objašnjavaju da religije odgovaraju našim najdražim željama, kažem sebi da ja nisam uvjeren da je vječiti život moja najdraža želja. Ali ideja da postoji neka dimenzija života koju je teže vidjeti od one koja skače u oči, ono što Hrist naziva Carstvo, to da, i to ima smisla za mene i to je poželjno”
Karer nabraja pisce koji su uticali na njega:
“Prvo Nabokov. Cio Nabokov. Filip K. Dik, Perek, V.G. Sebald, Filip Rot puno znači za mene. Uelbek je za mene vrhunski pisac. Zadnji veliki književni doživljaj koji me je apsolutno oduševio bio je Roberto Bolanjo”.
Ispitati ono od vjere što se opire skepticizmu
Karer u knjizi pokušava da shvati zašto vjerujemo.
"Da, da pokušam da se približim što više toj granici, a da je ne pređem : ne zađem u zonu gdje ljudi vjeruju. Postoji volja da se nađe neki srednji put, ali i način približavanja ivicama, pokušaj da se ide na jednu, pa na drugu stranu, od skepticizma kakav je moj, onaj agnostika, do onoga koga u meni ne samo da više nema, nego ni na koji način i ne želim da ga imam. Međutim, drugo centralno pitanje Carstva je da se ispita onaj ostatak, ono što se od te vjere odupire (traje) u meni. Da sam potpuno koherentan, rekao bih da hrišćanstvo počiva na vjerovanju da je Hristos vaskrsao, da je bio božji sin, da se rodio iz utrobe djevice, stotinu stvari u koje ja nimalo ne vjerujem, da ništa u meni ne vjeruje, i rekao bih sebi da je sve to netačno i da su sve to gluposti. Ali ne uspijevam da mislim tako. Ne mogu sebe da ubijedim potpuno da je hrišćanstvo isto što i prevaziđene teorije o krvotoku ili astronomiji, poništene teorije za koje se zanimaju samo istoričari nauke. Ne polazi mi nikako za rukom da mislim da je hrišćanstvo nešto istorijski i kulturno zanimljivo, ali sasvim završeno. Ne, ima nešto što mi se odupire, čvrsto jezgro jevanđelskog učenje koje smatram veoma poučnim i vrlo istinitim.
Bonus video:
