U razgovoru o knjizi Ars libris pitala sam Slobodana Slovinića da li je nekom napisao negativnu kritiku i odmah shvatila da sam napravila žanrovsku grešku. Bobo Slovinić nije pisao kritiku, pisao je prikaze. No, odgovor je bio odrečan. Ta je činjenica oslobodila mene kritičke perspektive i lišila poštovanja teorije slikarstva, koju, inače, ne znam.
S druge strane, ohrabrila je moju neposustalu emociju prema slikarstvu i poštovanje za rad Slobodana Boba Slovinića. Praktično, ostao mi je onaj najljepši dio, a to je da se javno radujem knjizi Ars libris, da je promovišem i pohvalim autora.
Ova knjiga je hronika likovne scene Crne Gore, gusto kucani tekst gustih slikarskih damara za period od 1999. do 2012. Naš autor te damare pomno bilježi, zapisuje im amplitude i daje često pozitivne prognoze. To radi znalački i sugestivno, pismen je na jedan naročit način jer zna da nedvojbeno prepozna slikarski talenat i likovnu novinu. Bobo Sovinić pripitomljava slikarski i spisateljski talenat u dvije komplementarne ekspresije, a mjesto susreta je istinski doživljaj i sposobnost da to primjereno mediju iskaže.
Slobodan Bobo Slovinić u ovoj je knjizi hroničar, bilježnik, biograf i prikazivač. Kao prikazivač liči na kustosa i vodiča, kazaće čitaocu o tehnologiji i nanosima boje, recimo, Vasa Nikčevića gdje je „slikarska supstanca“ „kvantumski značajna“ u pogledu „količine guste bojene materije kako bi postigao hromatsku slojevitost“.
Citiram: „Nakon očvršćivanja bojenih slojeva, Nikčević dlijetom ili pak brusilicom skida višak hromatskih nanosa kako bi se pojedine koloritne nijanse, veoma rezonantno i akcentualno reflektovale iz podloge“. Ja sam to razumjela ovako: Vaso Nikčević se razmahne bojom pa je ne razaspe po platnu kao Džekson Polok, već je nasloži kao Petar Lubarda, a onda otpili otvrdli vršak. Ono što dobije saradnja je tehnologije i slikareve ideje na radost umjetnosti i onih kojima ona nešto znači. To su kreativni pomaci i artistička diferentia specifica koja jednog slikara razlikuje od drugog, a to znalac Slobodan Slovinić bilježi i nama kazuje.
Dosljedan biografskom maniru pisanja ovih tekstova Slobodan Slovinić u svojim prikazima daje sve one podatke koji kontekstualizuju sliku i slikara. Tu saznajemo koju je slikar školu završio, kod kojeg profesora, koje specijalizacije i na kojim prestižnim institucijama, koliko samostalnih i grupnih izložbi. Naučimo i odakle je slikar koji u Crnoj Gori izlaže. Iz ovih tekstova saznala sam mnoge dragocjene podatke o slikarima koje mi objašnjavaju misteriju kolorita ili kompozicije, hromatsku nijansiranost ili zamršenost predloška crteža. U jednom trenutku to me sve navelo na igru frojdovskog tipa u pokušaju da zaključim zašto mi se nečije slikarstvo dopada više od nečijeg drugog i zašto mi je jadan kolorit u prisutnoj gami boja draži nego neki drugi. No, to je hazard čitanja i intertekstualnosti na koji ovakve knjige nedvosmisleno nagone.
Bobo Slovinić je u svojoj Ars Libris lukav. On nam daje sve navedene podatke, sve osobenosti tehnologije, kaže vam u kojoj se galeriji postavka može vidjeti i vi shvatite da su njegovi tekstovi otmeni marketinški teaseri jer vi morate otići da vidite sami o čemu je on to zaneseno i učeno i nekada visokoparno i hermetično pisao. Morate otići. Morate sami za sebe da zaključite kakva je „permanentna smjena linearnog i plošno-volumenoznog“ na slikama Naoda Zorića, zašto je u jednom trenutku slikarski izraz Slavice Gvozdenović nazvao „art-projektom“ i kako ćete sami za sebe dešifrovati sljedeću formulaciju: „Likovno-crtačkim eksplikatima, javlja se čitava lepeza crno-bijelih uzansi, lepršavi arabeskalni lineariteti, veoma bogate i ukrštene štafaže, paralelno-linearni prepleti, kontrapunktirani crno-bijeli arealiteti, fleke i tačke“. Možda nisam sve odavde dobro razumjela, ali Slovinićeva sugestivnost izraza, suverenost baratanja alatkom stručnog jezika likovnog prikazivača i njegova naklonost slikaru, grafičaru, crtaču ili vajaru kojeg prikazuje takvi su da želite to na licu mjesta da provjerite. Ja znam za sebe. Tako sam tragom njegovih prikaza od djela jednog slikara napravila predmet čežnje, od grafičkog rada jednog umjetnika poetsku utjehu, a zbog jedne skulpture morala sam da idem na odvikavanje od umjetnosti. Svega toga ne bi bilo da me Slobodan Bobo Slovinić nije na to naveo. Prvo me informisao. Zatim prosvijetlio. A onda zaveo.
Od našeg autora naučila sam mnogo termina iz oblasti slikarstva, tehnologije boja, tehnika slikanja, iskorištenosti prostora u drvenom okviru koji slikarska mašta i vješta ruka pretvaraju u umjetničko djelo.
I taman kada pomislite da nema vrednosnog suda, da vas naš autor vješto mami da pogledate izložbu, a sâm se izmiče i ništa vam ne šapuće, jednom zaključnom rečenicom u prikazu daje vam potrebni kompas. Slovinić je ipak kritičar. Precizno navodi umjetničke domete datog autora, nivo njegove kreativnosti na postojećoj slikarskoj sceni, umjetnički pomak od prethodne izložbe, slikarski potencijal i njegovu realizaciju, zrelosti likovnog ili skulptorskog izraza, potencijalne rivale i još dosta onog što autori unose u izvode narednih kataloga. Koliko god Slovinić izmiče kritičkoj analizi jer mu to nije prevashodni cilj, epiteti ili aparatura vrednosnog suda su tu...
Dakle, mi imamo putokaz da je nešto u likovnoj umjetnosti Crne Gore dobro, nešto je bolje, a nešto najbolje. Nešto je ukras u tom životu, a nešto da nestane osjetili bismo veliki bol praznine. To sve Slobodan Bobo Slovinić piše, sve je to utkao u prikaze, zabilješke, hronike samo što nije odmah vidljivo jer treba razgrnuti hromatsku slojevitost, egzekutivnu ravan, hromatski specifikum, longitudinalnu horizontalu i kontrapunktualnu vertikalu, likidnu lavažu i sfumatične zone.
Ali, zato stručnjak, njegov kolega, student na likovnoj akademiji ili prosto aspirant za likovnog kritičara kroz tu terminologiju ne treba da se probija, on u tome pliva. To je njegov rječnik, njegova pojmovna aparatura (ako im se podudare spisateljski ukusi i kategorijalno razvrstavanje), bogati leksikon i spremni glosar kojeg samo treba da se maši i složena fraza mu je na dohvat ruke. Na 686 strana dobili smo hroniku, pouzdanu sliku o likovnoj sceni u Cnoj Gori, pojmovnik i hronologiju.
Ars libris je dragocjeno svjedočanstvo o likovnoj sceni Crne Gore, o kulturnom bogatstvu koje se množi i, nadasve, promocija likovnih umjetnika kojima je prikaz Slobodana Slovinića u „Vijestima“, naročito u subotnjem broju „Arta“, često izlazak iz anonimnosti. Dakle, Ars Libris nije likovna kritika, ali ipak jeste likovna ocjena, ovo nije spisak paušalnih uvida već blagonakloni pogled znalca, ovo je pozitivni sud ljudima iz esnafa. A ko bolje zna esnaf od onoga ko je u njemu?
Bonus video:
