Životne nevolje Dilena Tomasa (Svonsi, 1914), počeli su već od ranog djetinjstva. Odrastao je u velškoj porodici u čijoj se kući govorilo isključivo engleskim, rastrzan između oca, profesora engleske književnosti i strasnog ateiste, i majke krojačice i opsesivne vjernice. Otac će mu uliti ljubav prema književnosti - Šekspira će Dilen recitovati prije nego nauči čitati i pisati, majka ljubav prema velškoj starini, i keltskim predavanjima.
Polazak u školu biće izvor novih frustracija za bolešljivog - do kraja života mučiće ga astma - neprilagodljivog i povučenog dječačića. Ni prelazak u jezičku gimnaziju u kojoj je predavao njegov otac neće promijeniti introvertnog 12-godišnjaka. Često bježi sa časova, danima luta po predgrađima Svonsija, jedino utočište mu je lokalna biblioteka gdje „otkriva“ poeziju E.A. Poa i prozu D.H. Lorensa.
Naredna stanica nestalnog 17-godišnjaka biće redakcija „Večernjih Novosti Južnog Velsa“. Kao novinar nije bio posebno vrijedan - ubrzo je i otpušten - ali će kao „slobodnjak“ u novinarstvu ostati sve do 1934, kada sa nešto funti u džepu i par objavljenih pjesama u lokalnim novinama, prelazi u London sa čvrstom namjerom da živi isključivo od literature.
Svaka podudarnost sa Remboovim životom je - namjerna.
Pjesnička scena ostrvske prestonice tridesetih godina bila je u znaku „oksvordske grupe“ - Sesila Dej Luisa, Vistona Hju Odna, Luisa Makmisa i Stivena Spendera, ili, kako su ih francuski kritičari nazvali, „Odnove grupe“. Iako ovaj „pjesnički kvartet“ nikada nije predstavljao pjesničku školu, niti izdao zajednički manifest - ni estetski ni politički - a uz to su bili izraziti individualisti, imali su niz zajedničkih ideja.
Dvadesetogodišnji Dilen Tomas neće podleći sirenskom zovu uspjeha „Odnove grupe“. Njegova prva zbirka „Osamnaest pjesama“ više je pod uticajem ostvarenja pjesnika „starije generacije“ - Jejtsa, Eliota, Hopkinsa, Edit Sitvel. Umjesto ličnosti u specifičnim istorijskim uslovima, Dilena zanima elementarno, opšte ljudsko i zajedničko - rađanje, smrt, vječiti „circulum vitae“.
„Snaga kroz zelen fitilj što tera cvet
Tera zelen mene, iz korenja što čupa drveće
Uništitelj je moj.
I nem sam da kažem oprljenoj ruži
Moju mladost ista zimska groznica slama
(Iz „ 18 pesama“ , prevod S. Brkić)
„18 pesama“ - čije je izdavanje pomogao i T.S. Eliot, imala je veliki odjek i kod publike i kod književnih kritičara. Opijen strelovitim uspjehom već prve zbirke, Dilen Tomas postao je redovni posjetilac londonskih pabova, utažujući razgorjelu „žeđ za slavom“ velikim količinama alkohola.
Kobna navika, kada je kao 16-godišnjak sa kolegama iz lokalnih novina zalazio u pabove Svonsija, sada je uzimala svoj danak.
U jednom od pabova upoznaće i plavokosu plesačicu Ketlin Meknamuru, tada ljubavnicu velikog postimpresionisteAugustina Džona. Privući će ga njena divlja nesputanost, nju njegov raskošni pjesnički talenat. Vjenčaće se 1937, i u braku, obilježenom svađama, pijanstvima, narkoticima, obožavanjima, preljubničkim aferama, živjeti sve do Dilenove smrti.
„Naša priča bila je priča o pijanstvu, a ne ljubavna priča kao milion drugih. Naša jedina i prava ljubav bio je alkohol, a bar je bio naš oltar“, napisaće ke kasnije Ketlin, u autobiografskoj knjizi „Ketlin: život sa Dilenom Tomasom“.
„Između dva opijanja“ ispod Dilenovog pera 1936. godine, izaći će i druga pjesnička zbirka sa krakterističnim naslovom „25 pjesama“, književna kritika dočekaće je sa hvalospjevima: „Djelo ovog mladog pjesnika (ima 23 godine) je velikih razmjera i po temi po strukturi - teme su mu misterije i svetost svih oblika i vidova života. On priča o bratstvu čovjeka i mineralnog i biljnog svijeta“ - Edit Sitvel, „Sandey Times“, 1936. godina.
Početkom 1940. Dilen će objaviti i autobiografsko djelo „Portret umjetnika kao mladog psa“, parafrazirajući i naslovomDžejmsa Džojsa i njegov roman „Portret umjetnika u mladosti“. Ovaj pseudo roman ili zbirka pripovjedaka književni kritičari izdvojiće kao jedno od najvažnijih Dilenovih djela.
Odmah nakon rata - za ratnih dana njegova muza uglavnom je ćutala - Dilen uspostavlja plodnu saradnju sa BBC, pišući stotine scenarija za radio-drame. Desetine i desetine hiljada žitelja Kraljevstva, doskora naviklih na apokaliptična „zavijanja“ njemačkih meseršmita, sada iz noći u noć uživaju u sonornim glasovima prvakinja i pravaka londonskih pozorišta, koji s velikim umijećem „oživljavaju“ Dilenove likove. Sam Dilen Tomas tih godina sjajno demonstrira raskošni performerski talenat - glumački, radiofoniski - ne zaostajući u tome ni za jednim Orsonom Velsom.
Krajem 1948. supružnici Tomas definitivno se sele iz Londona i odlaze u gradić Loghorn, pretpostavljajući velegradsku užurbanost i londonski splin, idiličnosti snenog gradića i piktoresktnosti velškog pejzaža. Za „loghornskih dana“ objaviće zbirku pjesama „U seoskom snu“ (1952) sa čuvenom viljanelom posvećenom umirućem ocu „Ne idi tiho u tu dobru noć“, „Sabrane pjeseme“, ali i doživjeti sudbonosnu posjetu.
...Januara 1950, na vrata doma Tomasovih zakucaće „posjetilac jedan - ništa više“, Džon Malkolm Brinin, donoseći u, s mukom stvaranu oazu Tomasovih, kob Poovog „Gavrana“, Dilenove omiljene pjesme i ponudu koja se teško odbija. Nudio mu je višenedeljnu turneju po SAD, od istočne do zapadne obale, uz visoke honorare za pjesničke nastupe. Dilen je rado prihvatio ponudu, hronično je kuburio s novcem, postavljajući već na svojoj prvoj američkoj turneji standarde budućih rock-n-roll koncerata: hiljade obožavalaca na nogama je dočekivalo svog kumira, burno reagujući na s vaki njegov gest, dok je Dilen, ogoljen do nerva, s viškom maligana u krvi, maestralno recitovao svoje stihove.
Sjedinjene Države Tomas će posjetiti još tri puta, ali su u sjećanju posebno ostale dvije posljednje turneje - u proljeće 1953. i u jesen iste godine.
Priča o trećoj, pretposljednjoj turneji Dilena Tomasa na neki način je i priča o njegovom poslednjem remek-djelu, radio drami „Ispod Mliječnog drveta“ , koju je Dilen u prvoj verziji završio u aprilu 1953. otputovavši s njom u SAD. Trećeg maja sam je pred publikom na Harvardu izveo kompletno djelo, čudesni amalgan oratorija, poeme i drame.
Po povratku u Vels, Tomas ljeto provodi vrijedno dorađujući radio dramu s nekom, reklo bi se, „presmrtnom žurbom“. Prečišćeni tekst potom šalje u BBC, a sam oktobra 1953. leti „preko bare“ na put bez povratka.
Stogodišnjica rođenja Dilena Tomasa njegovom rodnom Svonsiju u Južnom Velsu, obiljižena je nizom izložbi, predavanja, panel diskusija, pozorišnih predstava. Na hiljade pjesnikovih fanova, iz svih krajeva svijeta, posjetilo je pak u Loghornu skromni pjesnikov grob izgovarajući nad njim , kao mantru, veličanstveni Dilenov stih: „I nikakvu neće smrt imati vlast“.
Bonus video:
